Puna je Pula (prvi dio)

Izdvojeno :

Objavljeno: 03.09.2022 u Objavljeno: 19:34

Puna je Pula (prvi dio)

Prisilna evakuacija stanovništva Južne Istre, sredinom 1915.g. ,nakon što je Italija ušla u 1.Svjetski rat na strani sila Antante, predmet je mog interesa u posljednje vrijeme.

O masovnom iseljavanju stanovništva Južne Istre iz toga vremena (cca 50.000 ljudi), prvi sam puta čitao u knjizi „POSLJEDNJI HRVATSKI ARGONAUT“ u kojoj su preneseni razgovori koje su poznata novinarka Branka Mogorović i dominikanski svećenik Tihomir Ilija Zovko, u više navrata, vodili sa revolucionarom, hrvatskim domoljubom (nacionalistom) i književnikom, dr.Antom Ciliga(1898.-1992.), u drugoj polovici 80-tih godina prošlog stoljeća.

Evakuacija stanovništva prema opisu Ante Cilige

Čitajući svjedočanstvo Cilige o tom iseljavanju istarskog stanovništva kojem je i sam učestvovao kao 17-godišnjak, moju je pažnju privuklo njegovo osobno, pozitivno iskustvo, internacije u Moravsku, gdje su živjeli pripadnici drugih nacionalnosti, jezika i kulture.

Nakon što se vratio iz Pazina gdje je prekinuo školovanje u šestom razredu gimnazije, zbog slabog materijalnog stanja obitelji, dr. Ante Ciliga se vratio kući u Šegotiće. Tu je dočekao ulazak Italije u rat 1915.g.

„Nas iz okolice Pule, iselili su za svaku eventualnost jer je tamo moglo doći do ratnih operacija, u Puli i okolici Pule“, ispričao je Ciliga.“Moja obitelj, selo i sva ta okolina, Proština, došli smo u Južnu Moravsku. Bili smo u gradiću Trnovo u okolici Brna. Ovdje u Češkoj, u Moravskoj, ja sam došao u jednu potpuno razvijenu modernu zemlju. Tu je u Brnu bila razvijena industrija, tekstilna, vojna, industrija željeza. Brno je bio jedan od najvećih austrijskih industrijskih centara. Kada smo došli u Moravsku, već su kuće za nas tamo bile pripremljene. Svatko je imao neko mjesto gdje će biti. Pri dolasku na kolodvor, tamo su već čekali seljaci sa kolima da nas odvezu. Došli su činovnici, pa je došao i neki vijećnik da vide sve to, kako da nas smjeste. Kada je naša obitelj došla u jednu kuću, odmah su susjedi došli, pa donijeli kruha, mlijeka, i počeli razgovarati. Lijepo su nas dočekali, jako lijepo je to bilo“ opisao je dr. Ante Ciliga vlastito iskustvo sa internacijom.

Evakuacija stanovništva prema opisu Mate Balote

Sasvim drugačije iskustvo sa evakuacijom stanovništva Pule, Vodnjana, Ližnjana, Marčane, Krnice i drugih naselja na tom području, imao je Dr. Mijo Mirković iz Raklja alias Mate Balota koji je patnju i sve muke svojih suseljana ali i ostalog stanovništva, podrobno opisao u knjizi „Puna je Pula“. Mijo Mirković je poput Ante Cilige, rođen 1898.g.i njega je kao 17-godišnjaka zatekla sudbina odlaska sa svojom obitelji (majka i dvije male sestrice) u nepoznato, daleko od rodnog kraja dok je otac bio uvojačen kao austrougarski vojnik i nalazio se na području Soče a kasnije na rumunjskoj bojišnici.

Knjiga „Puna je Pula“ autora Mate Balote izdana je 1954.g. kada je Mijo Mirković bio afirmirani sveučilišni profesor, priznati makroekonomist, autor više knjiga iz područja ekonomike i ekonomske politike Jugoslavije.

Stoga nije slučajno, da knjiga „Puna je Pula“ obiluje sa mnoštvo podataka iz godina 1915-1918., o životu stanovništva, poljoprivrednoj proizvodnji i pulskom arsenalu, plaćama zaposlenih, vrijednosti novca, obrazovanju, nakladničkoj djelatnosti i dr.

Dr. Mijo Mirković odnosno Mate Balota, napisao je izuzetno vrijedno svjedočanstvo o životnim prilikama Istrana za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Nije se zadržao samo na opisivanju životnih prilika iz tog vremena, već sve što je pisao, podupro je brojkama, ekonomskim pokazateljima razvijenosti pulskog područja toga vremena, iznio razne usporedbe i statističke pokazatelje. Onako kako priliči ekonomisti njegovog formata.

Ovom prilikom, zadržati ću se na opisu osjećaja s kojima su se stanovnici Južne Istre opraštali od svog rodnog kraja, neki privremeno a mnogi zauvijek, jer su zbog teških uvjeta života u progonstvu, izgubili život.

Piše Mate Balota: „ Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj 23.svibnja 1915.U osam je dana izvršena evakuacija grada Pule, a zatim puljskog kotara, osim Rovinja i Kanfanara. Austrija sama nije vjerovala, da će moći održati frontu na Soči i pretpostavljala je, da će se morati povući na obrambenu liniju Postojna-Učka; tada bi došlo do opsade Pule. Iseljavanje je bilo nešto, čega od turskih vremena, prije četiri stoljeća, stanovništvo nije doživjelo. Svi oni, koji nisu bili neposredno zaposleni u arsenalu ili na drugim vojnim radovima, imali su označenom kratkom roku napustiti grad i kotar. I obitelji zaposlenih morale su otići. Praktično do 31. svibnja bilo je sve ispražnjeno. Evakuirano je oko 50.000 stanovnika, sve žena i djece, i od toga oko 30.000 gradskog stanovništva iz Pule i Vodnjana a 20.000 sa sela. U selima su smjeli ostati samo starci sa sitnom stokom i to samo tada ako su ovaca zaista i imali i ako su sami baš htjeli ostati.

Za evakuaciju se znalo. Zatvoreni teretni vagoni bili su pripremljeni na kolodvoru u Puli, za stanovnike Pule i za sela na Puljštini, a u Vodnjanu, za sam Vodnjan, Peroj, Fažanu, Bale, Svetvinčentinu, Krnicu, Barbanštinu, Proštinu i Marčanu.

Obitelji su sa sobom mogle ponijeti malo; jednu, dvije vreće zavežljaja odijela, posteljnog rublja i ponjava. Stoka se po selima predavala zapisnički i na pisanu potvrdu i određeni iznos novca. Procijenjena vrijednost bila je realna, i namjera, da se vlasnik ošteti nije postojala. Nakon povratka iz internacije, zbog novca čija je vrijednost u međuvremenu drastično pala, posljednji evakuirci koji su se vratili u proljeće 1918., s novcima koje su dobili za 10 ovaca, nisu mogli kupiti niti jednu ovcu.

Balota je opisao i odlazak Matka Laginje, izabranog predstavnika Istre u bečkom Carevinskom vijeću. Objava rata Italije Austro-Ugarskoj zatekla ga je u Puli gdje je pokušao krenuti vlakom prije masovne evakuacije, ali nije uspio.

„Obazreo se starac kroz naočale na žene, djecu i starce koji su polijegali po travi oko svojih vreća. Ne imajući ništa osim svog malog putnog kovčežića, Laginja je sjeo na njega, zgrčio se, podupro čelo objema rukama, laktove upro na koljena i umoran se zagledao u zemlju. Osluškivao je zvukove oko sebe, plačljivu molbu sitnog djeteta da se ide kući, šapat djevojaka, uzdah starice. Trideset godina je on posvetio tome narodu oko sebe, sve je učinio za njih, dokazivao i uvjeravao u Beču, da treba priznati prava Hrvata. Osnivao je zadruge i pokrivao njihove deficite, izdavao novine i plaćao ih za one koji su htjeli čitati a nisu imali čime platiti.

Eto, sada je tu među narodom i zajedno s njime čeka na odlazak i možda se više nikad neće vratiti u Pulu, što se i dogodilo“.

Sablast gladi

Nekako koncem 1916. nakon smrti cara Franje Josipa I. (iako nije povezano) počelo se osjećati da nedostaje hrana za stanovništvo Austro-Ugarske ali i vojsku. Sredinom ljeta 1917. problem gladi bio je očit a do jeseni iste godine, glad je bila prisutna svugdje, od Beča do Istre i Pule.

Kada su zapovjednici 14.njemačko-austrougarske armije (one koja je potjerala talijansku vojsku sa Soče) došli početkom rujna 1917. iz Njemačke u Austriju, bili su zaprepašteni prizorom kojeg su ugledali na ulicama Beča. Vidjeli su gladne i iznemogle građane kako lutaju ulicama grada u potrazi za bilo kakvom hranom. Na ulicama Beča, doslovce se umiralo od gladi.

Ništa bolja situacija nije bila u izbjegličkim logorima gdje su obitavali evakuirani stanovnici Južne Istre.

„ Izbjeglički logori, osobito u austrijskom Gmündu, postali su logori smrti. Djeca su umirala masovno. Masovno stanovanje žena i djece u drvenim barakama, nečistoća zapuštenost, oštra, hladna, vlažna zima, sasvim slaba i nikakva njega otvarali su put haranju pošasti. Bila je prošla već druga godina od evakuacije, a većina civilnog stanovništva grada Pule i puljskog kotara, onih koji su bili još na životu, nalazila se ili u tim logorima umiranja ili po selima u Austriji, Mađarskoj i Moravskoj.

Dugi boravak desetina tisuća besposlenih ljudi u sredinama,(koje nisu bile nimalo prijateljske -iznimku su činila samo češka sela u Moravskoj),popraćeno masovnim umiranjem djece i staraca, izazivao je u ženama tamo i njihovim muževima u Puli, pravi očaj, mržnju prema ratu i prema neprijateljskoj državi“ pisao je Balota.

Dio evakuiranog stanovništva sa udaljenijeg područja Pule (Krnica, Rakalj, Barbanština, Svetvinčetina) vratili su se kući 8 mjeseci nakon evakuacije, kada je bilo predvidljivo, da talijanska vojska neće samo tako, lako, prodrijeti do Pule. Među njima je bila i obitelj Mate Balote.

Dolazak kući nije bio onakav kakav su povratnici priželjkivali. Došli su iz očaja u očaj. Zatekli su prazne opljačkane kuće, a hrane nigdje za se prehraniti. Broj ljudi koji se vratio bio je nekoliko puta manji od broja ljudi koji je otputovao.
U „Hrvatskom listu“, novine koje su se štampale u Puli, od 20.lipnja 1918. jedan je Ližnjanac javio da je iz Ližnjana bilo evakuirano 600 stanovnika a povratilo se jedva nešto više od stotine:

„Ostali su smrtnom kosom pokošeni u Gmündu....Ima čovjeka koji je išao sa četvoricom a vratio se sam samcat u opljačkanu i pokradenu kuću. Od triju obitelji djeca su došla bez oca i bez majke na svoje zapušteno polje i opljačkanu kuću. Nebrojeni su oci i majke prekoračili svoj kućni prag, a da ni jedno dijete na svoje ognjište doveli nisu.....“

Što se događalo na drugoj strani, na području Collio (Brda) kod Gorizie, iseljavanje stanovništva zbog ratnih operacija na rijeci Soči i Krasu, opširno je opisao slovenski književnik Alojzij Res (1893.-1936.), u ratnom dnevniku „Ob Soči – vtisi in občutja iz mojega dnevnika“ koji su objavljeni prvi put 1917.g.

O tome u slijedećem nastavku.......

Piše: Veljko Ivančić

Literatura: Mate Balota: PUNA JE PULA, izdanje 1981.

Branka Mogorović-Tihomir Ilija Zovko :

POSLJEDNJI HRVATSKI ARGONAUT dr.Ante Ciliga

Kraft von Dellmensingen „1917-LO SFONDAMENTO

DELL'ISONZO, izdanje 1981.

Ostale vijesti iz kategorije