Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Psujete li? Može, ako niste političar
Objavljeno: 15.06.2020 u Objavljeno: 07:00
Umjetnost psovke u Hrvata od stoljeća sedmog
Zahuktava se predizborna kampanja i naši političari ne štede uvredljive i vulgarne riječi. Čudi li vas kažemo li da su Hrvati iza Mađara i Talijana narod koji koristi prostote i psuje najviše na svijetu. A u ku*!, kao iz puške ispalit će sada neki čitatelji, nesvjesni da su opsovali. Spadate li i vi među one kojima se otme psovka s usana? Znate li koliko je nedolično psovati ili su vam šporke riječi i uvrede na osobnoj razini postale već normalna pojava, kao i u naših vrlih političara? Onako, usputna poštapalica za izražavanje snažnih emocija kad čovjek trpi frustraciju, fizičku bol ili čak užitak. O shit, kažem jer to više u Americi nije zabranjena psovka i mnogi Ameri vele, od kada se koristi na dnevnoj bazi nije im zabavna jer ne „smrdi“. Ali zašto ljudi psuju? U brojnim su istraživanjima znanstvenici došli do zaključka da čovjek kad opsuje nadbubrežna mu žlijezda izluči ohrabrujući adrenalin i tako omogućava da ostane priseban i izvuče se iz neugodne situacije onako, po kratkom postupku. No, trebate li ljutnju i bijes izbaciti ili zadržati u sebi i kada je korisno, pa čak i preporučljivo sočno opsovati, slijedi u nastavku teksta, onima koji ne znaju razlog svog psovanja.
Psovanje ima terapijski učinak
Često puta vlada mišljenje da su „psovači“ primitivni i imaju siromašan rječnik, no brojni su psiholozi ustanovili da psovanje nema veze s ljudskom inteligencijom i da iznimno pametne te rječite osobe, koje imaju bogat fond riječi imaju na popisu cijelo bogatstvo psovki. Istraživanja su dokazala da je psovanje prisutno u svim kulturama i da djeca počinju izgovarati svoje prve psovke kao dvogodišnjaci. Pogađate i od koga ih nauče. Znanstvenici tvrde da psovanje ima terapijski učinak i što je neka duševna bol veća ili fizički bol snažniji opsovat će čovjek brutalnije. Psovke su se danas gotovo udomaćile i njima se služimo kao stankama u razgovoru, dok nam ne padne na um još neka riječ, ali ipak najčešće psujući iskaljujemo bijes na osobu s kojom se verbalno bockamo ili žestoko prepiremo. Većina stručnjaka dijeli mišljenje da je psovka u tim situacijama izraz čovjekove nemoći, a uvredljive bljuvotine, koriste jednako mladi i stari, žene, djeca, pa čak i papagaji.
A što psuju drugi narodi?
Malo putovanje po svijetu i upoznavanje s različitim psovkama otkriva nam svu vulgarnost u određenim kulturama pojedinih zemalja te zaključujemo da ima nepodobnijih psovki od hrvatskih. Najpopularnija psovka u Italiji je: „Va in mona...“, španjolska: “Kenjam ti se u mlijeko“, bugarska: “Ružan si kao salata“, irska:“Debeo si kao bikov ud“, kineska: “Mama ti je velika kornjača“(kornjače ne znaju tko im je otac), arpaskim zemljama:“ Neka te pogodi kita“, “Moja kita u tvojoj glavi“, „Moja kita u rebrima tvoje mame“, srpska: "Da Bog da ti žena rodila stonogu pa da celi život radiš za cipele", danska: „Popuši vragu u paklu ti gej patuljku“ i daleko najodurnije na koje smo naišli su rumunjske psovke poput:“ Gurni ruku u moj čmar” ,” Masturbiraj s mojim govnom”, “Šamponiraj moje stidne dlake svojom slinom” i”'Operi zube, moja će kita uskoro obaviti inspekciju“. Nakon svih ovih vulgarnosti čini se da Hrvati zaostaju u težini smišljenih psovki i mi bi ih sve stjerali samo u k*rac!
“Kad kažem jebo mater, ja ne psujem, samo tako pričam”
U hrvatskoj je kulturi psovka postala dio folklora, jer je uključena u puno viceva i šala, više se javno ne osuđuje i postepeno se uvlači u standardni govor. Penje se na daske pozornice, televizijske kanale, filmska platna, književnost, umjetničke performance... Čak je i čuveni kazališni redatelj Branko Gavella 1950-ih savjetovao glumcima na daskama, zaborave li tekst neka opsuju, što je puno bolje nego da šute na pozornici. S druge strane, psovka je postala i obavezna stilska figura u reperskim pjesmama ili kako pjeva kantautor Damir Avdić:“ Kad kažem jebo mater, ja ne psujem, samo tako pričam.“
Mozak ne cenzurira psovke
I dok nas od djetinjstva uče i prekoravaju da je psovanje nešto najprimitivnije, ipak ima trenutaka u kojima se nitko ne može suzdržati od poneke psovke. Koji je razlog tomu znanost još nije utvrdila. Neki stručnjaci to dovode u vezu s načinom na koji mozak obrađuje psovke, ali ne znaju zašto ih na taj sirov način otpušta iz čovjeka. Kao da čovjek mora imati neki ispusni ventil. Pretpostavljaju i da u mozgu postoji posebno mjesto za čuvanje psovki jer kako drugačije protumačiti da čak i osobe koje pate od demencije ili gubitka govornih vještina (afazije) nisu zaboravile vulgarne riječi ili psovke.
Pa bi se iz kratke povijesti psovanja dalo zaključiti: ”Dok bude ljudi bit će i psovki.” Očito da je to čovjeku svojstveno i da je poželjno povremeno izbaciti prljave riječi iz sebe zbog olakšanja, ali za one koji psuju puno, psihologinja Ana Karlović savjetuje da se obrate stručnjaku i pronađu uzrok svoga stresa.
Političarima nije dozvoljeno psovati?
Ali uvijek postoji onaj ali, pa tako za one “psovače” koji se bave politikom i ugledne su javne osobe, čelnici općina, gradova i država ne vrijedi (nepisano) pravilo da je u javnosti zdravo opsovati. Kao nositelji dužnosti oni nisu više obični smrtnici poput puka, pa ukoliko im se zalomi psovka nema praštanja ili žmirkanja kroz prste.
Milan Bandić: Mene nitko ne jebe…
„Rektalni alpinisti, moš' mi ga popu*it, madraci umjesto mudraca…uvrede te njihove psovke i druge vulgarnosti koje se pojačavaju u Saboru i predizbornim kampanjama, ogledalo su njihova primitivizma, nedodirljivosti i svemoći kojom potvrđuju da je njima na vrhu društvene piramide dozvoljeno biti rušiteljima moralnih vrednota u zajednici, a što najzornije potvrđuje i jedan nastup Milana Bandića u emisiji Zagrebi po Zagrebu, Radio Sljemena. Prilikom gostovanja prvo se usudio optužiti voditelja-novinara da promovira nasilje, a potom, nakon razgovora sa slušateljima i sočno opsovati.
„…Neće nitko nikome slati ultimatume. Samo vas molim, razgovarate s gradonačelnikom. Uozbiljimo stvar! Ja sam institucija Grada i gradonačelnik, a ne klošar! Nema prijetnji u demokratskoj Hrvatskoj. Vi promovirate to ucjenjivanje, nemojte to raditi... mene nitko ne jebe...grdio je voditelja emisije gradonačelnik. Samo što mu nije rekao :”Moš mi popu...k*”! kao što je jednom poručio Nevio Stojnić, načelnik općine Tar novinarki Glasa Istre Chiari Bilić.
Znači, psovka se od psovke razlikuje, ali u kontekstu moralnih „vertikalista“ Bandićevih-Stojnićevih-Bernardićevih-Kovačičevih-Kerumovih-Rojsovih-Pernarovih…egzibicijskih naleta psovka je vulgarnija i nedopustiva onako kako se tolerira kod običnih smrtnika.
Zato je dobro biti izvan politike, da im se može j*bati sve po spisku! Naročito sad pred izbore, kao glasni odraz nemoći da se nešto promijeni na bolje.
Piše: Sanja Bosnić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg)
