Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Priče s Bujštine koje traju: Marija Đula i povijesna putanja predškolskog odgoja u Bujama.
Objavljeno: 13.12.2025 u Objavljeno: 12:34
Kako je Vila Velebita postala Istrijanka
Marijin glas zvučao je preko telefona vedro i energično, baš kao pred četrdesetak godina, onoga dana kad smo se upoznale. Svojim stasom i glasom odavala je dojam snažne i odlučne žene. A upravo takva je ostala sve do današnjih dana, moja sugovornica Marija Đula, umirovljena odgajateljica iz Buja, koja je 9. veljače proslavila 90. rođendan. Dočekala me u svom domu, široka osmijeha, s tinjajućim sjajem u tamnim očima, pripravna za ples. “Svako jutro se razgibavam plešući pola sata. To mi je fizikalna terapija.” Gipko i s lakoćom je pokretima slijedila ritam glazbe. Nakon terapije plesom, započela je svoju ispovijest. Živopisno, a na trenutke duhovito, pa je u startu predložila da ju naslovimo: “Kako je Vila Velebita postala Istrijanka”. Putovanju s Marijom kroz njezin dugovječan život od Like do Istre, i 70 godina sustavnog razvoja predškolskog odgoja u Bujama, baš pristaje taj naslov.
-Rodom sam iz zaseoka Štikada kraj Gračaca u Lici. Pričalo se da je u mjestu začet Nikola Tesla, ali ga je majka odlučila roditi u Smiljanu,pa su me možda proželi ostaci njegove energije koja pospješuje dugovječnost i oštroumnost, u šali će Marija, koju pamćenje još služi poput dvadesetogodišnjakinje, s koliko je godina i stigla u Istru, 5. rujna 1955. s još četiri kolegice.
-Došle smo u Buje nakon završene Srednje odgajateljske škole u Habdelićevoj ulici u Zagrebu, kao stipendistice ondašnjeg Kotara Buje, odraditi ugovornu obvezu u hrvatskom dječjem vrtiću i ne sluteći da ćemo na Bujštini provesti ostatak života. Osim mene stigle su još Ana Laganis (bivša Kocet), Gordana Mirosav (bivša Bobanović) i Zdenka Cigetić (bivša Modrić), a četvrta se kolegica ubrzo vratila natrag zbog bolesti. Otvorene su četiri vrtićke skupine na hrvatskom jeziku pa ja počinjem s radom u Kaštelu, Ana u Krasici, Gordana u Momjanu, a Zdenka u Završju. Dječji vrtić je organizacijski bio pri OŠ Mate Balota. Sve do potpisivanja Londonskog memoranduma 1954. godine egzistirala je samo jedna vrtićka skupina s programom na hrvatskom jeziku, smještena u blizini zgrade pošte, ali s djecom je radila nekvalificirana odgajateljica.
- Dolaskom u nepoznatu Zonu B mislila sam kako ću se brzo vratiti u Zagreb, no život je posložio drugačije karte. Udajem se1956. za Dalmatinca Peru, zaposlenog na rukovodećim poslovima u tvornici Proleter pa sam svoje prezime Panjević zamijenila u Đula. Sretni roditelji postajemo rođenjem sina Mira 1958. i Marina 1961. godine, ushićeno veli i priziva uspomene iz tih dana.
- U početku mi je bilo vrlo zahtjevno priviknuti se na meni pomalo stranu sredinu. Prvenstveno zbog nepoznavanja talijanskog jezika kojim je govorila većina stanovništva i djece. Da bih uspostavila bolju komunikaciju i približila im se, upisujem tečaj talijanskog jezika kod pokojnog profesora Josipa Mihovilovića. Nikad u ovoj sredini nisam doživjela neku neugodnost, jer Istrijani su poznati po svojoj toleranciji i gostoprimljivosti, veli Marija pa ističe: “Snažno sam ostala povezana s mojim Kaštelanima svih ovih godina, jer sam prvih dana službe postavila čvrste temelje i za buduću suradnju”.
Sustavni razvoj predškolskog odgoja i obrazovanja u Bujama
-Godine 1957., dovršena je gradnja nove zgrade dječjeg vrtića, ovoga podno zgrade policijske postaje. Otvaraju se dvije predškolske grupe na hrvatskom jeziku, te jedna grupa s programom na talijanskom jeziku. Bilo je upisano oko 80-ak predškolaca. U to je doba znalo biti i preko 30-ero djece u odgojno –obrazovnim grupama. Predškolski program se provodio kroz cjelodnevni boravak djece u vrtiću, tzv. redovni desetsatni program, od 7 do 17 sati. Imenuju me za voditeljicu bujskog dječjeg vrtića ( s područnim odjelima), a u talijansku grupu zapošljavaju kolegicu Lauru Barbo. Izvrsno smo surađivale pod istim krovovima sve do mog umirovljenja, 1992. godine. Izravno smo poučavale jedna drugu naše materinje jezike. Ja bih govorila s njom talijanski, a ona uzvraćala na hrvatskom. Bilo je motivirajuće i praktično učiti na taj način jezik, prisjeća se Marija ustvrdivši da je u tom periodu započeo sustavni i cjeloviti razvojni program ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja za djecu do polaska u osnovnu školu i ponosna je što su Laura i ona doprinijele unaprijeđenju predškolskog odgoja u Bujama. To obuhvaća i sustavno usavršavanje odgajatelja i voditelja, a odgojno -obrazovni rad u svim predškolskim ustanovama Istre pratila je i koordinirala prosvjetna savjetnica za predškolski odgoj Istre Vera Milanović.
Dotičemo se neposrednog radu u odgojnoj grupi, to jest kako je bilo odgajati djecu u njezino doba.
Dječji vrtić je bio zamjenski dom
- Unatoč oskudijevanju u mnogočemu, rekla bih da su djeca u ono doba bila sretnija, nesputana, samostalnija i zrelija za svoju dob. Igračaka je bilo vrlo malo, pa smo ih znali sami izrađivati od papira, krpica, drvca, šibica i raznih prirodnih materijala. Mašta je cvjetala, iznimna kreativnost dolazila na vidjelo. Sve aktivnosti u grupi djeca su pratila s velikom pažnjom i radošću. A najviše su obožavala crtanje.
Motorički su bila jako spretna i u stalnom pokretu te bi uživala u brojnim društvenim igrama. Sva su djeca iz starijih grupa koncem pedagoške godine prolazila test zrelosti (Marije Montesori) za upis u prvi razred osnovne škole i ne pamtim da je bilo mališana koji ga nisu prošli. Želim posebno istaknuti da su djeca bila nesebična i vrlo poslušna, naprosto obožavala su odgajatelje! Dječji vrtić im je bio zamjenski dom, a drugarica (teta) središnja osoba u njihovom malenom svijetu. Prijatelj u igri, ali i najveći autoritet, zaključuje. A roditelji, pitamo nastavno.
-Roditelji su nam se obraćali s dubokim poštovanjem. Odazivali se roditeljskim sastancima i aktivno sudjelovali u pripremama za javne priredbe djece. Danas to zovu radionice. Izrađivali bi kostime i rekvizite, sve što usfali za godišnju završnu priredbu u Narodnom sveučilištu, proslavu Majčinog dana (Dan žena), a posla je osobito bilo za za pripremu svibanjskog Cvjetnog korza. Velebni defile s kostimiranom djecom koji bi prolazio ulicama Buja, a publika na svakom koraku ih ispraćala gromkim aplauzom. Šteta što nema više te proljetne manifestacije, nostalgično će Marija.
Nova era bujskog dječjeg vrtića
Gospodarskim razvojem Općine Buje, priljevom, ali i prirodnim prirastom stanovništva, većim zapošljavanjem ženske populacije, povećava se i potreba za institucionalnim odgojem djece vrtićke dobi pa se sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća u Bujama otvara novi vrtić, (objekt- arhitektonski razigran na “bujskim kaskadama”) organizacijski još uvijek u sastavu OŠ Mate Balota. Voditeljica Marija prestaje s radom u odgojno -obrazovnoj grupi, te obavlja isključivo poslove voditeljice dječjeg vrtića. U novom se objektu otvaraju tri odgojne obrazovne grupe na hrvatskom jeziku, te jedna na talijanskom, a početkom devedesetih počinje s radom i jaslička skupina. Prva na Bujštini! Dječji vrtić je s područnim odjelima (Kaštel, Marušići, Brtonigla, Momjan) dosezao impozantnu brojku od 420 predškolaca. Marija se, s punih 37 godina radnog staža 1992. umirovljuje, a bujski dječji vrtić te iste godine referendumom izdvaja iz OŠ i osamostaljuje kao predškolska ustanova- danas Dječji vrtić Buje – Asilo infantile Buie .
-Nisam se mogla odhrvati želji da 70 godina od početka rada generacije odgajateljica koje su prve kao lučonoše kročile u Buje poučavati najmlađe hrvatskom jeziku te djelovale na razvoj i budućnost ovoga kraja, ostane nezabilježena. Odgajateljice su stalno prisutne u nečijem djetinjstvu. Najprije svom, pa vlastite djece. Ja sada u životu svoje dvoje unučadi Luke i Jake te dvoje praunučadi, Dilana i Lejle, ali ostat ću zauvijek prisutna i kod generacija djece Bujštine koje sam odgajala i podučavala. Možda je to razlog zašto u nama odgajateljima zauvijek čuči jedno veliko dijete. Dugogodišnji rad s djecom ispunio nas je dječjom, pozitivnom energijom za čitav život. A najveću radost i nagradu za sav uložen trud i ljubav u svoj poziv osjetim kad me ta djeca pri svakom susretu zagrle, veli uznosito za kraj ovog bljeska od sedam desetljeća njezina postojanja u Bujama, pa smjelo poručuje: “Ponosna sam kao žena što sam došla u Istru. Moja Istra mi je pružila sve. Stvorila sam u njoj sretan obiteljski život i društveni. Zauvijek kad odem ne trebaju mi divni govori, želim samo da me pamte onakvu kakva sam s njima bila i živjela, moji dragi Istrijani. I hvala im što su me tako toplo primili u svoja srca. A otputovat ću na svoje posljednje putovanje ispraćena pjesmom „Vila Velebita” i „Festa dell'uva.” Kaže se da je vrijeme najveći čovjekov neprijatelj. Za Mariju to pravilo još ne vrijedi. Prkosna “Vila Velebita” sama održava kuću, uređuje veliku zelenu okućnicu, vodi rentijerski “biznis”, nema kroničnih bolesti ni u tragovima i ne troši nikakve lijekove kao terapiju. Nemam riječi! Marija, stamena, ali beskrajno vedrog duha, dinamična, puna dječje pozitivne energije, odgodila je starenje. I neka potraje još dugo njezino životno putovanje u Istri.
Sanja Bosnić
Izvor: Bujština, listopad/studeni, 2025.
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg)
.png)
.jpg, stelio.jpg)