Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Priča tjedna: Čestitka duga 35 godina
Objavljeno: 16.03.2024 u Objavljeno: 17:51
Žarku u spomen
Jeleni bi svake godine na rođendan, 15. ožujka, stigla čestitka s istim sadržajem: ”Samo jednom se ljubi, Žare”. I tako punih 35 godina. Od one godine kad ju je sunčanog ožujskog jutra ispratio u luku iz koje je isplovila na trajektu „Marko Polo“ s juga prema sjeveru.
Jelena se nalaktila na drugoj palubi brodske ograde, uplakano tražeći njegov umirujući pogled koji će joj otrti svaku suzu s očiju. Previše se toga munjevitom brzinom ispreplelo posljednjih tjedana u njihovu malenom životu. Neizbježnih prekretnica. Jednostavno, njihov studentski pritok rječice slio se u veliku rijeku života. Diplomirali su u razmaku od nekoliko dana, proslavili treću obljetnicu zanosne ljubavne veze u kojoj su spojili srca i um te odlučili podijeliti ostatak života u svom ljubavnom gnijezdu. Jelena je hipnotizirano izgovorila i sudbonosno Da kad ju je Žarko zaprosio. Od ušteđenih dinara, zarađenih preko student servisa, kupio joj je zlatni prstenčić sa srcolikim poludragim kamenčićem cirkona. Nije to apsolutno očekivala, djelovalo joj je staromodno, ali nakon što ga je gurnula na prst osjetila je kako ju nešto dublje za njega veže. “Žar” izustila je razdragano, riječ koju bi uvijek izgovarala u najvećim trenucima uzajamne sreće. Zablistala je svaki put od pogleda na blistavi kamenčić. Žarko je u njezinom životu bio snažno deblo s dubokim korijenima u toj vezi oko koje se zavrtio njihov planet ljubavi. Ispod njegove krošnje Jelena se osjećala bezbrižnom i zaštićenom. Bio je je razborit, stabilan, miran, odlučan. Unutarnji glas njezina razuma. Ona je bila totalna suprotnost. Velika, hirovita, zaigrana curica, ali u ozbiljnim situacijama vrlo samosvjesna i odgovorna. “Ti si umirujući saksofon, a ja sam treperava harfa. Zajedno stvaramo čaroban glazbeni doživljaj”, smijala se kad bi to zacvrkutala.
I kad je u naletu strastvenih zagrljaja, kao fetus sklupčana u njegovu čvrstom zagrljaju pristala na brak, već sljedećeg jutra opsjedale su je stare mušice i pokajala se zbog svoje odluke. Uznemirila ju je neka iracionalna bojazan, ali nije pronašla logično objašnjene za nelagodne slutnje. “Ljubav je prevrtljiva, često puta neshvaćena. Strahujem od obaveza i gubitka slobode.” protumačila je to sebi.
Brod se otisnuo prema sjeveru, i dugo su mahali jedno drugom, sve dok nisu postali dvije malene točke na udaljenim horizontima. Krenula je odjeljak za “spavače” uljuljkati se na valovima i u dječjem spokoju pronaći prave riječi kojima će posesivnoj majci saopćiti vijest o udaji i povratku na jug. Stisnutih vjeđa gledala je svađu s mamom, njene gorke optužbe, pa prenemaganja. Svakog joj je povratka na studij izvodila scene ponavljajući ogorčena: ”Znam, ni ti se nećeš vratiti. Ostavit ćeš me kao i tvoj otac. Ista si kao i on”. Majka je potonula u tešku depresiju kad su pred Jelenin upis na fakultet rastavili. Sjećanja na te bolne dane, odvojenost, bespomoćnost, pokušaje pomirenja roditelja i potrebu za istom količinom ljubavi njih obaju, ostavila su duboke ožiljke na Jeleninom srcu, koje je iscijelio i preobrazio Žarko. Postao je žar koji se ne gasi. Jer, kad ih je otac napustio, Jeleni je dugo trebalo sakupiti djeliće sebe i sastaviti se kako tako sa sobom. Majci to nije uspijevalo. Krivila je svih za vlastiti neuspjeh ili neuspjeli pokušaj spašavanja rasklimanog braka. Zato ju je pri pomisli na povratak kući stezalo u grlu, ali ovaj put je bila nepokolebljiva u svojoj odluci i ništa ju neće spriječiti da brod zaplovi do njezinih zacrtanih želja. Međutim, “Marko Polo” je skrenuo s njezinog sanjanog putovanja i otplovio do nekog neslućenog oceana u kakvom nije htjela živjeti.
Samo dan nakon iskrcavanja i prve noći prespavane u staroj dječjoj sobi stigla im je tragična vijest da joj je poginuo jedini brat u zrakoplovnoj nesreći. Na povratku sa službenog puta. Raspukla se kao grana na dva dijela. Majka joj se nikad nije uspjela oporaviti od nesnosne boli i tuge. Žalovala je u tišini i tami. Neutješna, odbijala bi svaku pomoć i Jeleninu pažnju. Imala je samo 52 godine, ali odlučila je umrijeti. Žarko je doplovio s juga, dajući sve od sebe da Jeleni udahne snagu, prebrodi uz nju tugu koja ju je gutala kao plamen, pa iznova zajedno potraže one djeliće radosti i ljubavi da ih zalijepe u staru sliku. Ali raspršili su se u nepoznatom beskraju i nije im pošlo za rukom ući im u trag. Jelena je u sebi osjećala dvije osobe koje je razdvajala duboka rijeka. Ni jedna od te dvije osobe nije željela, niti je mogla preko te rijeke uteći se u sebe cijelu. Prazna u svojoj ljušturi željela je mir, osamu i odmak od starog života. Nije osjećala ništa prema Žarku, sebi, ikome. Zamolila ga je da ju napusti zauvijek. “Bilo bi najpoštenije prema staroj ljubavi”, rekla mu je tamnih koluta oko očiju pred rastanak, kao da iz nje progovara njezina tamna sjena. Prsten nije htio primit natrag. “Jednog će te dana podsjetiti na jedinu istinsku ljubav u životu” tiho je izustio suznih očiju dok ju je posljednji put držao u naručju kao mrtvo tijelo. Žarko je otplovio na svoj jug, a kasnije se ukrcao na brodarsku kompaniju „Jugotanker“, pa potom nekog “Stranca” i plovio, plovio, godinama morima oceanima, brodio svijetom. Što dalje, dalje, dalje… mislio je da će tako otploviti od sjećanja na Jelenu i da će mu postati daleka, ali uspomene su stalno plovile s njim. Na sve kontinente. S godinama je postala njegova nevidljiva suputnica na svakom brodu. I zato joj je godinama iz raznih luka slao za rođendan čestitku s istom porukom: “Samo jednom se ljubi, Žare” Za 50. rođendan stigla je čestitka i buket od 50 crvenih ruža iz Marseja preko međunarodne cvjećare.
Samo dvije godine nakon bratove smrti, majka je umrla u Psihijatrijskoj bolnici. Jeleni je pao kamen sa srca. Kao da je osjetila je neko olakšanje. Rasterećenje. Oslobodila se pritiska u grudima i majčine stege.
Okrenula se sebi tražeći pabirke one stare Jelene, ali još uvijek je životarila na dvije obale rijeke. Njegove bi je čestitke znale tada uznemiriti, jer se nalazila pred zaključanim vratima ljubavi. Pribojavala se svojih emocija. Pustiti ih iznova u život. Nije htjela da ju ikada više zaboli nečiji gubitak. I kad se udala, udala se polovica Jelene u njoj. Ona druga polovica, ostala je čamiti na drugoj strani obale njezina života. Rodila je i podigla dva sina. Jedini smisao njezina preostala života. Sakupljenih krhotina.
S protokom godina, postajalo joj je drago kada bi joj na rođendan stigla Žarina čestitka. Brzojavom ili poštom. Kasnije se domogao broja njezina mobitela, pa je slao esemes poruke. I onda mu je prvi put, nakon 25 godina, počela odgovarati. Umjesto zahvale napisala bi: ”Žar”.
Nešto se u njoj smekšalo. Što je bivala nesretnija u braku, rasla je s godinama i radost pri primitku čestitke. A u nekim se nespokojnim noćima prisjećala i osjećala na koži one strastvene zagrljaje u zvjezdanim večerima toplog juga.
Kad je saznala da se Žarko oženio u pedesetim godinama, ona je već bila sretno razvedena žena. Prijateljice s fakasa na jugu, bile su spona koja je Žarka i Jelenu neraskidivo spajala desetljećima. I tako bi si došaptavali sve najbitnije. Javljale su joj da je nesretno oženjen. Ima kći Jelenu. I dalje plovi. Sagradio je ogromnu vilu na onoj Punti gdje su se kupali cijeloga ljeta a ponekad i prenoćili pod zvjezdanim krovom. “Možda ćemo jednoga dana ovdje imati pravi krov nad glavom” bubnuo je Žarko tako jedne večeri nakon kiše poljubaca i zagrljaja.
I dok se približavala šezdesetoj, još uvijek mladolika izgleda, snažna i vrlo samosvjesna, uspješne karijere, oblikovala je život kako je htjela, ali nije se do tada prepustila emocijama.
Sasvim nenadano, želje su je počele vući u drugom smjeru. Maštanjima o Žarku. Sjećanja su poprimala njegovo jasno lice. Život je mogla sagledati iz više kutova. Sakupila je fragmente u jednu sliku i postala svjesna da je stekla sve u životu, ali nije se prepustila pravoj ljubavi. Izgurala ju je se iz svog života i duboko u sebi zatomila onaj žar koji bi ju rasplamsao i činio sretnom ženom. Potisnula ga je u neki nepoznati dio bića, svog tajanstvenog svemira. Preplavilo ju je predivno sjećanje na Žarka, sve one trenutke provedene u njegovim snažnima rukama i fantaziranjima o zajedničkoj sreći. Bajci? I nizala su se pitanja je li to bila putena, duhovna, mentalna ili ona sudbinska ljubav dviju srodnih duša kad i se nakon 35 godina osjeća okljaštreno i nemirno pri pomisli da je negdje u životu izgubila onaj najljepši, smisleni dio sebe. Zar se nakon svih tih godina opet počela hraniti istinom pa se onaj žar užgao i promalja iz njezine tamne nutrine? Vratila je prstenčić na ruku. Počela ju je mučiti tjeskoba, osjećaj kajanja i grizodušja. Shvaćala je da je proživjela život kakav nije htjela živjeti. Da je odbacila zajedničku sreću i time Žarkov život preobrazila u dramu. Progonila ju je misao da mu je morala pružiti ruku i zajedno se uhvati u koštac s njezinim nevoljama, jaukom i boli. Morala je životu vratiti staro značenje, ali nije imala hrabrosti. U tim svojim noćnim samoispitivanjima Jelena je odlučila otisnuti se na jug, potražiti ga i otkriti mu tu tajnu. Ne da bi mu uništila brak, nego da bi se ispričala i utješila ga što se nije usudila nadati životu s njim. Toliko mu je dugovala. Mislila je reći mu da se bojala kako će sve krenuti po zlu, pa nastavila uvijek potajno uživati u toplini njegova žara. Pandemija korone je bila na svom vrhuncu i morala je odlagati planove za putovanje na daleki jug.
U siječnju je, izvan uobičajenog ritma čestitanja, sasvim neočekivano Jeleni stigla Žarkova poruka.
“Svaki dan prolazim Šantićevom ulicom. Sada se više tako ne zove, ali za mene će zauvijek nositi njegovo ime. Vozim se ispred tvoje zgrade i spontano bacim pogled na tvoju teracu ne bi li te ugledao na njoj. Nema te. Opiturali su fasadu i škure. Prošlo je tako puno godina, ali uru uvik možemo naviti unatrag i vratiti onu našu uru najlipšeg dila života i uru za jubav. Bolujem od raka i voze me na kemoterapije. Teško ih podnosim, ali dok se vozimo Šantićevom ulicom ne osjećam bol. Niti malo. Povratak u mladost je ljekovit. Mogao bih poletjeti od sreće do tvog četvrtog kata. Samo sam ti htio javiti da je sav moj život nakon tebe bilo falš, i ako ti ove godine ne pošaljem čestitku za rođendan upamti, moje srce nije nikad bilo prevrtljivo i da se samo jednom istinski ljubi u životu, Žare.“
Te iste godine na rođendan, 15. ožujka, nije stigla Žarina rođendanska čestitka. Niti sljedećih godina. Jelena se nije imala čemu nadati više.
Sanja Bosnić
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
