Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Priča s Jadrana: „Tonči, vrati se!“
Objavljeno: 28.03.2026 u Objavljeno: 15:45
Foto: Tonči pozira za portal
Moj galebe
Prošle godine spasila sam život jednom mladom galebu. Puna dva mjeseca potrajalo je naše svakodnevno druženje. Na jesen je sve manje navraćao, a sve više se vraćao svome jatu. Zimi su se sasvim prorijedili dolasci. U veljači i ožujku, nije mi se više javljao i sve manje je navraćao u moje misli. Nastojala sam potisnuti one najgore, nego shvatiti da je to najprirodniji ciklus prepuštanja instinktu, zovu prirode kojoj pripada i užitku letenja u modrim visinama. A onda je opet navratio prošloga tjedna. Dozivao me ispod prozora ureda, i red je da ostanu zabilježena sjećanja na susrete, da se ne zaboravi naša uzajamna ljubav. Čovjeka i galeba.
Ovako je to bilo...
Početkom srpnja prošle godine se na međukatu robne kuće, gdje se ulazi u uredske prostore, pojavio se mladi galeb, vidno ustrašen i onemoćao. Stiješnjen u kutu, zapomagao je cvileći, bolje reći tuleći visokim tonovima poput zvuka flaute. Tražio je na svom galebljem jeziku pomoć.
Trgovci s tržnice vidjeli su da je u ranim jutarnjim satima nakon olujne noći pao s krova robne kuće. Vjerojatno iz svog doma-gnijezda. Srećom pa nije bio ozlijeđen. Velika krila ostala su zdrava, ali nije mogao poletjeti jer je još bio galeb beba.
Gegao se nespretno poput patke i povremeno bi ustrašen zamahnuo krilima u samoobrani. Ljudi su prolazili pored njega ne osvrćući se, a on se skutrio u taj kut, gladan i žedan tuleći: “Halo, skapavam od gladi i žeđi!” Spremačica je prva reagirala kad je počeo, blago rečeno kakiti kao galeb, pa je stjeran iz kuta niz stube i gotovo se prislonio uza zid robne, preko puta stare mesnice „Giorgio“ i novog kafića na umaškoj mega tržnici.
U tom je prolazu, na potezu do naplatne kućice za parkiranje na tržnici iscrpljeno teturao, vidno bespomoćan tražeći kako se prehraniti i domoći vode ili, spasonosno rješenje bilo bi odletjeti u nebesko prostranstvo. Međutim, ovo posljednje bila je nemoguća misija za to veliko pernato mladunče.
Njegov vapaj me rastužio, i odlučila sam pobrinuti se za njega.
Trajalo je to danima po onoj ubitačnoj, paklenoj ljetnoj žezi. Hranilište i pojilište bilo mu je rezervirano iza naplatne parking kućice. Svaki dan, gotovo u isto vrijeme čekao bi galeb tuleći čim me ugleda na tom mjestu – izvoru hrane i vode. Vodu sam mu natočila u lavor, pa bi uranjao kljunom i živahno se častio kao nektarom, onda bi se brčkao u vodi, pa bi izašao tresući glavom i zgrabio lavor kljunom, tresao ga tresao, tuširao se tutta forza, a preostalu vodu bi izlio na tlo i gacao po lokvicama vode kao malo dijete.
Prijateljstvo, utemeljeno na povjerenju, raslo je iz dana u dan. Radovali smo se susretima i odlično se sporazumijevali na svojim jezicima. Nazvala sam ga Tonči. Morao je dobiti neko tipično jadransko, galebarsko ime. I odazivao bi se na moj poziv.
Foto: Tonči na ručku
Foto: Tonči utažuje žeđ
Najradije bi jeo mokru hranu za mačke iz DM-a, a kad bih donosila ostatke ribe od svog ručka, hlapljivo je gutao velike komade i naprosto se gušio. Bio je užitak promatrati ga kao morskog gurmana.
Foto: A danas riba na meniju
Foto: Gušti su, gušti...
Ako bi se približili drugi, odrasli grabežljivi galebovi- lopovi, branio je herojski svoj tanjur hrane.
Međutim, jednom prekrasnom galebu je dopuštao da mu se primakne i znali bi ručati zajedno iz istog tanjura. Vjerojatno je to bila njegova mama galebica, koja ga je satima pratila pogledom s krova robne kuće. Bdjela je nad njime. (Tako sam si protumačila i htjela vjerovati, jer mame su i u životinjskom svijetu vrlo skrbne.)
Foto: Tonči i mama galebica
Znala bih kasniti s ručkom, a on bi ispod prozora ureda zazivao onim jednoličnim tulećim visokim tonovima flaute C. Sa svakim novim susretom jenjavao je njegov strah i mogla sam mu se primaknuti na pedalj udaljenosti dok bi slasno i nesputano trpao obroke u sebe. Ona iskonska divlja ptičja ćud se u njemu smekšavala. No, plahost i oprez, ostali su uvijek budni u njegovoj nepovjerljivoj prirodi. Ne znam mogu li se galebovi pripitomiti, ali moj je Tonček svakim danom bio opušteniji, pitomiji. Dopustio mi je i da ga snimim za trajnu uspomenu kad jednoga dana zauvijek odleti iz mog života. Slutila sam da će se to, unatoč našoj neobičnoj ljubavnoj priči i dogoditi, jer zov divljine u njemu prerast će u najsnažniji i nezaustavljivi osjećaj koji će ga vinuti u nebeski beskraj. Pretvoriti u prekrasnog letača i vratiti njegovoj biološkoj ulozi. Pridružit će se svojim rođacima i postati na nebu i moru samo još jedan od najljepših simbola Jadrana. Bezobzira na nenaklonjenost naših ribara tim lijepim pticama Zovu ih pogrdno štakorima koji lete.
Foto: Ogledalce, ogledalce, reci meni ti jesam li ja galeb najljepši?
Početkom kolovoza Tonček je zamahnuo gracioznim krilima i odvojio se od tla. Vinuo se u vis. Sve više i više. Poletio u plava prostranstva, svoj novi nebeski dom. Svjedočila sam evolucijskom razvoju galeba Tončija. Veličanstvenom trenutku odrastanja i gospodarenja nebom. I zavidim mu (često) što je galeb, pa uživa u beskrajnoj slobodi daleko od ove naše ograničene slobode na zemlji i problema koje stvara (ne)savršeni čovjek.
Od svog se prvog leta sve rjeđe javljao i obilazio svoje hranilište. Što je i sasvim prirodno. Stekao je nove pernate prijatelje. Kroz dvije, tri godine promijenit će sivo-smeđo letačko perje mladog galeba i približiti se spolnoj zrelosti. Otkrivati iz godine u godinu da nebo nema granica, da je sloboda njegov najveći izazov i blagoslov. A more, dok ga na Planetu bude, ostati će njegov najprirodniji izvor hrane. Ugroženi ribari ne mogu promijeniti iskonsku ćud galeba. Tzv. kleptoparazitizam je njihova prirodna osobina u hranidbenom lancu. Krasti plijen drugim pticama, čak i slabijim pripadnicima iste vrste, žustro ih tjerajući sve dok ga ne ispuste, a to rade i ribarima.
Ah i to, dok smo se svakodnevno družili, Tonči me potaknuo da doznam nešto više o njegovoj vrsti. Iako sam rođena na lijepom plavom Jadranu i živim čitav život, shvatila sam da gotovo ništa ne znam o tim najvećim morskim pticama virtuozna leta. Pa sam uguglala (podvodni.hr) da pripada porodici najbrojnijih galebova na Jadranu- klaukavac (Larus michahelis).
Inače u Hrvatskoj, za one koji ne znaju, povremeno ili rijetko boravi 13 vrsta galebova od kojih se samo tri vrste gnijezde. Klaukovac je raširen posvuda po Jadranu i ovom dijelu Sredozemlja i nigdje više u svijetu. I ono najvažnije- zaštićena je vrsta!!! 
Foto: Tonči se povremeno vraća zahvaliti na zaštiti
Ne znam kako i gdje je proveo svoju prvu zimu, jer posjećuje me vrlo rijetko. Letačke sposobnosti i oštro oko određuju mu radijus kretanja visoko iznad morskih dubina i kopna. Tamo nesputano vježba svoj graciozan let i lov, pa ne ovisi više o mojoj brizi. Ne znam je li si umišljam, ali čini mi se kad navrati to nije samo zbog hrane nego se dođe javiti da ne brinem i zahvaliti mi što sam ga spasila i omogućila mu da uživa u svojoj ulozi galeba. Zatuli visokim tonovima s krova kafića, doziva me, pa silazim s limenkom hrane, a on aterira i vodi me do svoje zalogajnice.
Foto: Samo da ti se javim
Tako se opet, iznenada, pojavio pred koji dan, dojurio mi ususret, pa poveo pravac do svog hranilišta. Sve je u redu. Nisam te zaboravio. Na odlasku mi je zamahnuo raskošnim krilima, a ja sam "dresirano", u nadi i želji ozdravila mu tiho: “Tonči vrati se opet.”
PIše: Sanja Bosnić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
