Priča o hrastu

Izdvojeno :

Priča o hrastu

Objavljeno: 05.07.2022 u Objavljeno: 19:42

Priča o hrastu

Šuma je biljna tvorba kojoj temeljno obilježje daje drveće. Ona je konačni, završni stupanj postupnog razvitka biljnog svijeta u određenom području i odgovarajućim klimatskim uvjetima, u kojima najvažniju ulogu imaju toplina i vlaga. Za obilježavanje površina obraslih drvećem u hrvatskom jeziku su osim pojma šume uobičajna još tri naziva i to su : dubovina, gaj i lug. Ali nijedan pojam nije pobliže objašnjen.

Očigledno je a su danas šume, pa tako i hrastove dubrave na znatno manjoj cijeni nego u prošlosti – u prvome redu zato što su već davno nestala otvorena ognjišta. Povrh toga hrastova stabla se danas mnogo manje nego prije upotrebljavaju za izradu seljačkih vozila, bačava, za izradu gospodarskih pomagala, alata kao i u građevinarstvu.

Prema talijanskom šumarskom povjesničaru A. Berengeru «Studii di archeologia forestale» (Firenze; pretisak izdanja iz 1865.) Bujština i Istra su za vrijeme Rimskog carstva bile poznate kao važno opskrbno središte za drvenu građu. Ta je naime rimska pokrajina bila poznata po svojoj šumovitosti, koju su resila brdska i brežuljkasta područja, dok su niži i ravniji predjeli bili pod ratarskim kulturama među kojima je maslina zauzimala važno mjesto. Međutim u 18. st. Istra je izgubila primat u pogledu maslinovog ulja ali i Bujština u šumovitosti. Neki su uzroke potražili u izuzetno oštrim zimama 1763. i 1782. godine, dok su neki uzroke potražili u lošem gospodarenju od strane Venecije. Međutim ako su zime mogle utjecati na opstanak maslina, to se za šume Bujštine ne može reći. Šume su mnogo otpornije na niske temperature.

S pravom optužujemo Veneciju da je do prije nešto više od 200 godina eksploatirala istarske šume za gradnju «palalita» temeljnih stupova mletačkih zgarda (crkava, palača i mostova), te za gradnju brodova i ratne flote, za što su bila najprikladnija hrastova stabla iz istarskih šuma. Ma koliko mi napadali Mlečane za odnos prema hrastu, oni su hrast posebno poštovali i nazivali su ga «sacro rovere» sveti dub.

Ako je Venecija i harala istarskim šumama, manje se zna da ih je i strogo čuvala. Ona je u tu svrhu na području svoga djela Istre sačinila više inventura, popisa šuma i stabala u njima tkz. «katastika».Među njima ističu se katastik Fabija de Canal iz 1566.g. i Vincenza Morisinija iz 1775/6. Manje je poznato da ke Venecija slala u Istru i zasebne komisije koje su prebrojavala hrastova stabla i pečatila ih posebnim čekićem, koji su se strogo čuvali u posebnim želejznim škrinjama, s ključevima pohranjenih kod triju osoba. Povrh toga u komisijama su sudjelovali i crtači koji bi crtali i ocrtavali hrastove šume. Na osnovu Morisinijeva katastika već 1777/8. g. objavljen je dvojezični zakon o Mletačkim šumama u Istri, u kojima se točno navodi kako, kada i što se sječe, kao i obveznom obnavljanju šuma osobito hrasta. Giuseppe Caprin iredentistički povjesničar s kraja 19. st. zapisuje slijedeće o Motovunskoj šumi: «Ova šuma nas podsjeća da je sudjelovala u ostvarivanju mletačke slave, da bi se ogoljela za pobjedničku flotu kod Lepanta. Bile su od njezina drva galije što su zauzeli Constantinopol i što su se borile za Cipar.. Bila su njezina ona stabla oborena sjekirama, da bi se zatim ploveći kretala prema ušću Mirne s lavom na pramcu i i stotinu vesala na njenim bokovima..» Nesporno je da je Venecija ogoljela šume, ali valja joj se priznati da je znala i dobro čuvati to bogatstvo, kada je vodila računa o svakom stablu, pazila ga kako raste sve dok nije stigao pogodan čas da bude posječeno.

Većina hrastova danas odoljeva zubu vremena. Tako s vremenom i poneki hrast ima svoju priču. Jedan od najstarijih i najvećih hrastova na grožnjanštini što se smjestio uz kuću Altinovih u istoimenom selu i danas može ispričati priču. Za hrast čija je starost iznimna, vezano je nekoliko priča a najpoznatija je slijedeća: Godine 1944. došlo je ispred kuće Altina deset Nijemaca sa radnicima da se hrast posiječe. Vlasnik kuće je zaplakao i molio Nijemce da mu puste hrast jer mu čuva kuću, a već je i toliko star da je i on član ove obitelji. Nahranio je i napojio Nijemce rakijom i vinom te obećao za uzvrat dopremiti u Grožnjan pet metara drva. Nijemci su odustali od sječe te je hrast i dalje ostao čuvati kuću. Što nije uspjelo Nijemcima uspjelo je gromu, koji je svojim udarom raspolovio hrast te danas ovu domaćinstvo čuva samo pola hrasta.

Nestajanje hrasta na ovom području osobito je vazano za obnovu kolonata i naglim krčenjem šuma osobito na području Materaštine. Sredina 19 stoljećai naglom ekspanzijom kolonatrskih odnosa započinje haranje hrastovih šuma. Čitavo područje od Petrovije do Materade južnije do Babića iskrčeno je hrastom. Samo ime mjesta i tadašnje luke Karigador potječe od riječi caricare što znači ukrcati. On je bio luka iz kojeg su se odvozila drvena građa, hrastovi pa čak i panjevi. Devastacija se vrši do današnjih dana. Iako danas se zakljinjemo u ekologiju i dobro nam je poznata što šuma znači ne samo u funkciji goriva i građevnog drva već osobito kao ekološki stabilizator podneblja, mirno i ravnodušno prolazimo pokraj stabala što ih guši i ispija parazitska penjačica bršljan.

Tekst i fotografije: Zlatan Varelija

Ostale vijesti iz kategorije