Priča iz života umirovljenika: „Gospođa Ministarka i mačka Nera“

Izdvojeno :

Objavljeno: 08.09.2024 u Objavljeno: 12:25

Sakupljačica plastičnih boca

Gospođu Ministarku i mačku Neru susretala sam gotovo svakodnevno u centru grada, po najvećoj žezi, između 14 i 15 sati, pored kontejnera za odlaganje otpada. Gospođa Ministarka, sa šiltericom na glavi, gumenim rukavicama i dugačkim štapom gurala bi u starim Konzumovim kolicima prekrcanu vreću plastičnih boca. Na povratku doma je zastajala te razgrtala po smeću ne bi li u gomili otpadaka pronašla još koju bocu i dopunila dnevni plijen. Nera, crna mačka, sjajne dlake pratila ju je vjerno ukorak, koncentrirano kao dresirani pas. Prekrcana bi odlazila do svog dvorišta i tu razvrstavala boce, pa bi odmah krenula pravac do Kauflanda i Plodina unovčiti svoju robu i podići dnevni utržak. Gospođa Ministarka pod šiltericom i oprezna Nera uzdignuta repa te elegantnog hoda polako su odmicale prema svom cilju. Ta dirljiva scena, teško pokretne starije žene i vjerene mačke, mamila bi poglede vozača u rashlađenim automobilima jer vukle su se po poslijepodnevnoj vrućini, kad je sunce žarilo i palilo najvećom žestinom. Gospođi Ministarki je to bilo najprikladnije doba jer ne bi bilo pretjerane gužve u trgovini.

Često puta dok bi prolazila s Nerom ispod mog prozora, slušala sam njihov razgovor. Gospođa Ministarka je mački govorila što ju sljeduje za ručak. “Džigerice, džigerice ćeš danas dobiti.” A Nera je mačjim jezikom odgovarala:” Mijau, mijau…” Činilo mi se da je zadovoljna dnevnim menijem, jer kad bi joj ova spomenula kajmak za ručak, izostalo je mijaukanje ili odobravane. Onda sam jednog dana i sama počela hraniti Neru. Kupovala joj najukusniju hranu za mačke pa smo se tako Nera i ja skompale. S vremenom je Neri postalo ugodno u mom društvu i mojoj kancelariji. Kao svaka kraljica mačka, koja voli vladati i preuzeti vlast, Nera bi zauzela najbolju poziciju u uredu s koje je sve držala pod kontrolom. Bilo je dana kada je pratila i što pišem na računalu. Smjestila bi se na radnom stolu uz njega i prela, prela… Sviđalo joj se što pišem. Valjda. Kad se sasvim udomila, stalno mjesto postao je stolac za goste, preko puta mog radnog stola, s kojeg me pogledavala povremeno kao da pita a kad će klopa. A što ta može pojesti!

Jednoga dana obavijestila sam gospođu Ministarku da joj pratiteljica zalazi i spava u mom uredu. Neka ne brine što dugo izbiva iz kuće. I tako se rodilo još jedno prijateljstvo. Ovaj put između nas dvije žene. Gospođa Ministarka pri svakom susretu pripovijedala bi ushićeno o svojoj ljubimici, a bilo je izgovoranih dionica obasjanih velikim izljevima ljubavi.

-Jašta da ju volim. Ona mi je sve što imam kraj sebe. Muž mi je umro ima tri godine, a kćer živi u drugoj državi. Nera je u mene već šest godina. Smucala se kao malo mače po mom vrtu. Gladna i bolesna. A vidi ti nju sada. Kraljica, kaže meni gospođa Ministarka, a Nera podiže svoj rep uspravno kao antenu i samo se folira da ne razumije da ova o njoj priča. Mačke djeluju uvijek tajnovito, pa čak i nezainteresirano.

A onda se gospođa Ministarka i ja dohvatimo ozbiljnijih ljudskih i životnih tema. Naše svakodnevnice i njezinog, recimo to onako uljuđeno, eko biznisa. Skupljanja plastičnih boca i dodatne zarade za povećanje kućnog budžeta. Starije generacije pamte da je svojedobno bio snimljen izvrstan film “Sakupljači perja”, i ne znam što još čekaju neki hrvatski režiseri da bi snimili filmsku dramu “Sakupljači plastičnih boca”. Možda jer nema više onakvih karakternih glumaca poput Bekima Fehmija, Olivere Vučo i Bate Živojinovića, ili jer i sami podržavaju ovu mikro poduzetničku aktivnost kojom se, tobože, jača svijest o zaštiti okoliša i potiče održivo gospodarenje resursima te smanjuje otpad. Nerijetko se prezentira kao vrlo koristan društveni rad. A ustvari, vješto prikriva socijalna nepravda koja je mnoge umirovljenike uglibila u blato siromaštva.

-Smijem li vas pitati, zašto skupljate boce, oprezno ću.

-Pa bona, što bi ti da ti je pemzija 280eura, odrješito odgovara.

-Samo toliko?, čudim se, a ustvari i ne čudim u ovoj državi.

-Ma jašta, došla sam iz Bosne prije rata i radila 32 godine kao čistačica, pa ne mere pemzija ni biti veća. I još nam svako tolko nešto kapne, da mogu krpati kraj s krajem, podbočenih ruku, namršteno veli. Namješta šiltericu i nastavlja kazivati.

-Donese mi i kćer mesa pa napunim škrinju, ali nemere ni ona puno. Nije ni njojzi lako. Ima svojih briga i režije plaćati. A ja, da ti pravo velim, i neću nju opterećivati i pitati. Ne žalim se. Stančić imam svoj. Kupio moj stari, pokojni muž, a pomažu mi i dobri ljudi. Nađe ih se još. Neki mi kažu što ne odem u socijalno u Buje tražiti pomoć. A da ti pravo velim, neman ni kako do Buja. Autobusi ne voze, a neću plaćati taxi. I nekako mi mrsko prositi dok još mogu nešto sama zaraditi. A najlakše mi je trpati boce iz kanti u vreće, opisuje gospođa Ministarka svoj novi biznis, pa se sagiba i draga Neru koja se skutrila uz njezine noge.

Je li jaka konkurencija na tom tržištu eko poduzetništva, i kradu li jedni drugima teritorij na kojem se snabdijevaju bocama, želim znati.

-A sada se pojačala konkurencija otkako su došli ovi čađavi. Oni krenu pred zoru u potragu za bocama i alal im vera što oni toga mogu nakupiti. Ma gdje tolko samo nađu svako jutro! Ali ne diraju se u naš teritorij. Jedino meni neki Pakistanac došao tu jednom iza DM-a i pokupio moje boce kraj kontejnera, pa sam ga izgrdila. Ostavio odma vreću, nešto mi se klanjao. Valjda se izvinjavo. Nije znao naša pravila i podjelu terena. A da ti kažem, meni ljudi napune vreće bocama, pa ostave pored kontejnera, tako da sve manje kopam po smeću. Već su me upoznali i žele mi pomoći, sretno kazuje i veli da joj neki čak donosu boce ispred kućnih vrata. Najgore joj je od svega zaputiti se do Kauflanda i Plodina.

-Uf, jes daleko, ali guram u kolicima i ne mislim više na daljinu, niti na vrućinu. Jedino nam sada smanjilo količinu otkupa. Ne mere više od 80 boca na dan, a to je isplata od 5,60 eura. Ali, meni dosta da si taj dan kupim malo voća koje volim, jogurta ili nešto drugo što mi se jede, govori bezbrižno i povlači ruku preko brade: „Puna mi šaka brade.“

-Kažu mi neke komšije, al te nije sramota to raditi. Ma kakva sramota! To je pošten posao i pošteno zarađen dinar. Organizujem si posao kako želim. Radim kad mi se hoće i ne radim kad mi se neće. Slobodno radim sa svojim parama što hoću i nikome ne polažem račune. Živim kao gospođa Ministarka. Vidi me. Ma i bolje od nje, jer me niko ne gnjavi, ne traži ovo ili ono da uradim i sjedim u nekom uredu. Pa kad me pitaju kako mi je, kažem bolje nego gospođi Ministarki i zato me zovu tako, smije se, pa nabora čelo i promijeni ton: „ A što ću? Moram se šaliti.“ Jedina mi briga što mi neki, kano prijatelji, dođu ukrasti vreće ispred kuće. Ma dangube. Nikad u životu ništa nisu radili, nego samo glume sirotinju i prosjače po opštini i Bujama. Eno ga jedan Mijo, i stanuje džabe u gradskom stanu, a mogao je zavrnuti rukave i zaraditi si bolju pemziju. Ali neće on, lakše da država brine i daje mu pomoć. Ma đe mu je ponos i takvima koji kucaju na vrata opštine i prose. Aj, da je čovjek bolestan, nejak, kljakast, ali imo odličan zanat. Bio stolar i još hoda ko general, mogo bi nekome pomagati, ali eno ga džabalebaroš, a još mi se pravi kano neki drug, a znam da mi on noću otima boce. Al, neće više, to ti se Ministarka kune, maše kažiprstom i prijeti.

-Nego ajde ti ćeri dođi u mene na tursku kavu pa ćemo se ispričati, završava gospođa Ministarka svoju crnohumornu priču i pokazuje rukom na stan u kojem stanuje. Obećavam da ću doći, a do tada ću i ja biti jedan u nizu „dobavljača“ njezine robe. Samo što moram svaki put kad vreću odložim ispred njezinog stana pozvoniti da ju Mijo u međuvremenu ne mazne. I tako se opraštamo napričane do neke turske kave koju će mi rado skuhati. Nera, ustaje i promatra jednu, pa drugu. Pa opet jednu, pa drugu, valjda razmišlja za kojom sada krenuti. I bira mene. Ustvari bira Whiskas u mom uredu, a koji joj gospođa Ministarka inače ne kupuje. Pa i što bi. Eno ga kod mene na meniju.

- Ma lukava je ona. Kao čeljade. Tako će se više najesti, a da ta može pojesti i mene, pojela bi me. Ne znam samo đe joj stane. Znam ja da će se ona meni vratiti i zaspati kraj mene jer mi je sve što imam i najviše volim. Ja sam ju izbavila od smrti, i ona to znade, glasno će gospođa Ministarka. Ne znam samo, je li to ona uvjerava sebe ili mene izgovorenim riječima. U svakom slučaju Nera se nakon svakog objeda i kraćeg zadržavanja u uredu vraća domu svom.

Komentar:

Često puta se sve što vidimo ne čini se onakvim kakvim jeste. Tek na drugu ili treću možemo razotkriti što se krije iza našeg pogleda.

Na društvenim mrežama, mnogi fejsbukeri vrlo pozitivno komentiraju sakupljače boca i njihovu poštenu zaradu. Staju u njihovu zaštitu tvrdeći da je to jedna od važnijih komponenata održivog razvoja kojemu sakupljači boca primjereno pridonose zajednici. Međutim, većina tih komentatora to isto ne radi svakodnevno i ne čeka u dugim repovima s punim vrećama predati ambalažu i nadopuniti kućni budžet s 5,60 eura dnevno. Nismo nikad zapazili ni neke gradonačelnike, načelnike, saborske zastupnike ili ove iz vlade kako svojim primjerom, skupljanjem boca, motiviraju svoj narod da se bavi tim eko - društveno korisnim radom. Naprotiv, guraju pod tepih onu primarnu socijalnu komponentu koja je ljude na rubu egzistencije natjerala da kopaju po kontejnerima. Kome je zapravo dobrodošla ta mala olakšica od 5,60 eura dnevno? Što li ona vama koji čitate ove retke znači? I zato nemojmo zaboraviti da je siromaštvo izbor države, a ne pojedinca. Gospođi Ministarki smrducka u prljavim kontejnerima dok rudari, ali je zapravo ovisna o tih 5,60eurića.

Piše: Sanja Bosnić

Ostale vijesti iz kategorije