Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Priča iz spomenara zaustavljenog vremena: Fina Teta Blanka
Objavljeno: 19.03.2023 u Objavljeno: 10:52
Fina teta Blanka
Teta Blanka se doselila u našu novu zgradu u Partizanskoj ulici broj 13 iz Velikoga grada. Djelovala je nježno, kao prava gospođa, za razliku od ostalih susjeda, snažnih drugarica radnica. Odjevena po zadnjoj modi u elegantnu odjeću i visoke štikle podsjećala je na glumice iz žurnala. Na terasi je sušila svoje čipkasto crno donje rublje, dok bi naše mame rasprostirale na štriku plave ili crvene radničke kute. “To je dama koja izaziva divljenje” jednom je izjavila moja Mama.
Teta Blanka se nije nikad udavala jer je svim muškarcima pronalazila neku manu. Na svakom bi joj ponešto smetalo i tako je ostala usidjelica. Radila je vrlo odgovoran posao u banci, kao kontrolorka. Dijelila je ured s dvije kolegice, ali narušavale su joj pažnju na radne zadatke, pa se žalila direktoru. Direktor je uskoro naložio da joj preurede prostor malog ekonomata u vrlo pristojan ured. I onda je tu preselila i sjedila neometano. Sama.
U zgradi je stanovala na prvome katu, na kraju hodnika. No s vremenom joj je počeo ići na živce žamor djece dok bismo se igrali sve do večeri ispod njezina prozora. Mame su nas prekorile i naredile da se maknemo na suprotni kraj zgrade. Poslušali smo, ali s negodovanjem, jer je tu bilo naše staro mjesto. Onda joj je u hodniku zgrade strašno smrdjelo iz ormarića za cipele prislonjenog na zid uz ulazna vrata susjede Dare. Teti Blanki bi znalo pozliti od vonja ustajalog znoja iz tih jeftinih cipela, a čak i intenzivan miris patine za cipele nije podnosila. Da, teta Blanka je imala izoštren i fin njuh. Za njom se uvijek podizao mirisni oblak esencija skupih parfema iz Trsta. Susjeda Dara se malo bunila ali je postiđena uklonila svoj smrdljivi ormarić iz zajedničkog hodnika. Nedugo potom krenula se teta Blanka žaliti na buku koja je dopirala iz stana iznad njezina. Tvrdila je da je loša zvučna izolacija pa čuje svaki korak i povišene glasove stanara. Nije mogla noćima zaspati. Naposljetku je svoj stan zamijenila sa stanom teško pokretne tete Rozike s posljednjeg kata, kojoj je i odgovaralo da preseli dva kata niže zbog manje stuba. S vremenom je tetu Blanku počelo inkomodirati što naši očevi parkiraju Fićeke na parkirno mjesto koje je ona odredila svojim i parkirala na njemu svoj ulašteni, glanc novi Renault 12, iako parkiralište ispred zagrade nije bilo ni asfaltirano, a niti su parkirna mjesta bila određena po stanu. Ionako ih je bilo više nego auta i moglo se parkirati po želji. Teti Blanki se nije nitko htio usprotiviti. Očevi su ju prvo psovali, ali su na kraju ispoštovali želju ove fine dame. Bila je ipak sredovječna gospođa.
A kad su teti Blanki jednoga dana udovoljili svim željama, smetalo ju je što joj više ništa ne smeta, pa je prodala svoj stan i odselila iz našeg malog gradića u veći, gdje je započela još jednom svoj fini život u nepoznatoj sredini.
Piše: Sanja Bosnić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg)
.png)
.jpg, stelio.jpg)