Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Priča inspirirana istinitim događajima: Zina je odlučila umrijeti
Objavljeno: 04.11.2022 u Objavljeno: 11:19
Rujan
Zina je bila moja najstarija prijateljica, a naslijedila sam ju od svoje pokojne majke. Za mamina života su njih dvije bile nerazdružive, a nakon majčine smrti preuzela sam tu dragocjenu ulogu. Zina je u kolovozu napunila zadivljujuću 93 godinu života i za svoju dob je sve do nedavna bila odličnoga zdravlja. Imala je čak i sve svoje zube, što je pravi medicinski fenomen. Oduvijek se hranila zdravo i jela male obroke. Riba je najčešće plivala u njezinom tanjuru, a na stolu bi se obavezno našao i dec kvalitetnog crnog vina. Sve do ovoga ljeta njegovale smo staru naviku zajedničkog nedjeljnog ručka. Ja bih nabavila ribu, a Zina bi ju pripremila. Najčešće friganu u tavi. Nažalost, u rujnu je Zini pozlilo i u besvjesnom je stanju prevezena Hitnom u Opću bolnicu Pula. Ustanovljen joj je moždani udar, pa se dva tjedna oporavljala i nevjerojatnom brzinom opet stala na svoje noge, bez težih posljedica vrativši se u svoju dnevnu rutinu. Naravno i kužinu, gdje smo nastavile s našim kulinarskim umijećima. O proživljenom moždanom udaru nije htjela pričati, a kamoli pomisliti da bi joj se mogao ponoviti.
Teorija samoobrane
-Znaš li zašto volim mlađe prijateljice, upitala me iznenada poslije jednog od naših ritualnih ručaka, pa odgovorila.
- Jer rijetko pričaju o starenju, nemoći i boleštinama. Ne kukaju i ne jadaju se. Ne nabrajaju lijekove koje troše. Ja sam uvijek kad bih se razboljela odbacivala sve medikamente i terapije. Davala bih vremena organizmu da se sam, prirodno othrva bolesti. Naše tijelo mora prepoznati uljeza u sebi, pa onda stvoriti svoje obrambene mehanizme, aktivirati oružje u sebi protiv svih napadača. Dušo moja, to je zakon prirode, zakon samoodrživosti, a Bože moj, ako pobijedi neprijatelj, tj. bolest, ja sam ionako već predugo živjela i potrošila sam sve svoje snove i želje na ovom svijetu. Preda mnom nema više budućnosti, novih izazova i težnji, govorila je tada Zina sasvim pribrano, poput hodača na visokoj tankoj žici, razapetoj između neba i zemlje. U spavaćoj sobi ispod postelje u malom koferiću posložila je uredno svoju odjeću za posljednji ispraćaj. Bijelu svilenu haljinu s čipkastim porubom crne boje, crne lakirane cipele, nikad obuvene i krunicu staklenih perli.
-Kad umrem, sve je tu spremno, moja pogrebna odjeća i cipele, a ponijet ću i tvoju krunicu iz Međugorja sa sobom. Uvijek sam bila šminkerica pa i sada kao stara želim napustiti ovaj svijet lijepo odjevena. Duga je nebeska pista do Božjeg zagrljaja, rekla je hihoćući se pa dometnula.
Nasilje nad starijim osobama
-Jedino bih te zamolila, obećaj mi da ćeš napisati da su mi teže pale na povijena pleća ove tri zadnje godine života, nego svih devet desetljeća prije. Stalno se priča o zlostavljanju žena i djece, a nitko ne priča o tihom nasilju nad starijim osobama. Socijalna izolacija i nepoštivanje naših godina i nemoći nije ništa drugo nego mukli oblik nasilja nad starcima. Jer ne znam kako bih drugačije nazvala problem kojega stariji ljudi danas proživljavaju u svojoj sredini i cijeloj državi. Sve do nedavna sam mislila da je moja borba s komunistima u doba Jugoslavije, za slobodu vjeroispovijesti, za naš hrvatsku pripadnost i borba za samostalnost Hrvatske, bila najteža bitka koju sam vodila kroz život, da bi danas nakon svega, starije generacije živjele u svojoj Hrvatskoj na rubu egzistencije, ponižene i napuštene od svih, emotivno je govorila istaknuvši kako se u gradu glorificira život umirovljenika na tekstualnoj površini i reklamama u novinama, dok se u dubini zapravo skriva jedna ljudska tragedija mnogih osoba starije dobi.
-Ali nemamo to kome reći, izjadati se, zatražiti pomoć, jer se u institucijama, i oni koji vode Grad ljute ako im istinom želimo zapravo ukazati što bi trebalo promijeniti da mi stariji stanovnici grada budemo sretniji, kazala je uzdišući.
Nehumanost u domu
-Bila sam smještena u Domu umirovljenika, ali dušo moja, tamo radi puno sestrica i nekih žena, pristiglih trbuhom za kruhom na ove prostore. Neuke su, jer su mnoge završile samo tečaj za njegovateljicu, da bi to radile jedino zbog sigurne plaće, a ne iz ljubavi prema tom pozivu. Grube su i bezosjećajne. Hrana u domu se priprema iz zamrznutih vrećica, a male porcije koje dijele ne bi zadovoljile ni potrebe djece. Toliko su nehajni da hrane krafnama dijabetičare pa sam jednom zgodom intervenirala, i dobila po nosu, kao ono, šuti stara, ne miješaj nam se u posao. U domu je najbolje samo onim štićenicima u apartmanima i bogatijima, kojima se osoblje neiskreno udvara. Ako sam stara nisam luda i shvatila sam kako to funkcionira i da bih ubrzo mogla napustiti dom horizontalno. Stoga sam ga odlučila napustiti uspravno dok još mogu funkcionirati samostalno. Usporeno, ali na svojim nogama u svojoj kući. Na odlasku sam rekla upraviteljici: “Gospođo upraviteljice, obiđite ponekad svoje osoblje, jer dok mačke nema miševi plešu”. Nema šanse da me opet strpaju u neki starački dom. Odlučila sam da me iz svoga kreveta iznesu mrtvu ravno na groblje, opisala je Zina svoje loše iskustvo s domom. Pa se prisjetila ubitačnog doba korone.
Doba korone
-U vrijeme korone, nitko nas stare građene iz gradskih službi nije nazvao dvije godine. Postoji popis starijih stanovnika, samaca i bračnih drugova. Zar gradski službenici koji su zaduženi za socijalu nisu mogli organizirati neko dežurstvo i pokrenuti volontere, da nas nazovu ili posjete propisno povremeno te pitaju treba li nam išta, odnosno kako smo? Jesmo li živi? Ne Crveni križ, nego ovi iz Grada su trebali aktivirati mlađe građane da budu s nama u stalnom kontaktu. Redovito, barem jedanput tjedno. Isto vrijedi i za pomoć geronto-domaćica u kući. Organizirano je samo za bogate. Jedan sat te njihove pomoći u kući stoji 60 kuna, pa sam za četiri sata pružene usluge morala izdvojiti 240 kuna. I tko si to od umirovljenika s ovakvim malim penzijama može priuštiti?!, zavapila je Zina prisjetivši se liječenja u Općoj bolnici Pula.
Šok nakon izlaska iz OB Pula
-Nakon moždanog udara ležala sam u OB Pula. Zaista mogu uputiti sve pohvale doktorici i sestricama na brizi i pažnji. Napisala sam im i pismo zahvale, poslala sliku Gospe iz Međugorja koja će ih štiti i dati im snage da nastave nesebično s ljubavlju obavljati svoj zahtjevan posao. Prilikom napuštanja Pule, uslijedio je novi šok. Pogodio me gore od moždanog udara. Na povratku kući, vozilo me sanitetsko vozilo. Jedna debela i neljubazna sestra zajedno sa šoferom utrpala me u stražnji dio vozila. Posjeli su me u povišeni položaj, zalupili vrata i jurili sumanuto natrag. Valjalo me otraga kao vreću krumpira, bila sam ostavljena bez trunke svježeg zraka ili rashlađenog iz klima uređaja, a bio je kolovoz, gušila sam se od visoke temperature u toj limenoj kutiji na četiri točka. Dozivala sam ih upomoć, dok su oni čavrljali na prednjim sjedalima. Ta debela sestra je otvorila prozorčić koji povezuje stražnji dio s kabinom vozača i suvozača, pa mi bezosjećajno rekla da se strpim jer ćemo ubrzo stići na kućni prag. Toliko nehumanosti bez pronicanja u tegobe i patnje pacijenta, odnosno mene stare osobe još nisam u svom dugom životu doživjela. Ponašala se kao da ne postojim. Htjela sam objaviti u novinama, ali strahovala sam da to neće tiskati. Zdravstvenog kadra nam fali pa ih štitimo kao svete krave, a oni to koriste sigurni da im se ništa neće dogoditi. Samorazumljivo je po sebi. Ali napisat ću njezinom direktoru, jer ne radi se tu o odnosu prema meni, nabasali su na takve utvare i drugi pacijenti, samo se plaše progovoriti o tome. Sve same utvare oko nas koje u svojoj duši ne gaje ljubav i osjećaje za bližnje, a mi stariji smo im odvratni, izustila je ogorčeno prodirući u dubinu psihičkog stanja ljudi na kraju svog životnog puta.
Izvana gladac, u pozadini jadac
-Moje je vrijeme prohujalo. Moj biološki sat će uskoro nakon dugih životnih otkucaja prestati kucati, pa te molim dušo, da sve napišeš, ovako kako sam ti ispričala. Neka zdravi i mlađi sugrađani prestanu živjeti u iluzijama da je nama starijima pruženo puno toga što nas čini sigurnima i sretnima na koncu jednog životnog puta. Jer u stvarnom životu nismo integrirani u društvo, ne živimo u skladu s radno aktivnom populacijom. Podcjenjuju nas svi oni koji bi trebali o nama brinuti iskreno, nego nas na razne načine i obmanama dehumaniziraju i drže u šaci zbog mrvica koje nam daju. Iza zatvorenih vrata nosimo svoje breme usamljenosti gubeći samopoštovanje i dignitet. A to je tiho psihičko zlostavljanje od kojega nas duša najviše boli. Nije dovoljno biti na sigurnom i imati što pojesti, udijeliti neku milost zbog milosti, nama ostarjelima treba osjećaj pripadanja zajednici da nastavimo kvalitetno starjeti do zadnjeg izdisaja. Toga dušo danas više nema, nema poštovanja i empatije i ja se nemam snage u ovim godinama boriti protiv ove društvene podcijenjenosti i nepravde, opisala je rječito Zina, intelektualka starog kova, sve ljudske nepravde koje su je sustigle pa nastavila umirujućim tonom.
Igra života i smrti
-Nevjerojatno, dušo moja, u jednom trenutku života, shvatiš da si završio svoju životnu misiju na ovome svijetu i pripravan si susresti svoju smrt. Drugo lice života. Bez imalo straha želiš joj se prepustiti, jer postane ti jasno da je ovaj život prolazan i kao takav nije ni vječan. Jednostavno se biološki završi jedan životni ciklus smrću, da bi ta smrt završila novim životom, tiho i mudro je zborila moja prijateljica Zina. I prvi put sam tada zapazila kako nestaje, da je sve manje tu, da plamen njezine svijeće još samo na mahove treperi.
Priviđenje
Nazivala sam je na Svi Svete u više navrata, ali nije odgovarala na telefon. Pratio me neki nelagodan iracionalan predosjećaj. Na groblju istoga poslijepodneva, pod blještavilom sunčevih zraka, u daljini prema novom groblju, učinilo mi se da ju nazirem u mnoštvu ljudi koji su obilazili grobove. U bijeloj svilenoj haljini, crnim lakiranim cipelama i svijećom u ruci. Kamo ide, pomislila sam u sebi i pohitala ju predusresti. Pozdravljala sam prolaznike na putu, na tren se zaustavila s nekima da bih razmijenila po koju riječ, pa sam ju odjednom izgubila iz vidokruga. Hodala sam amo tamo novim predjelima groblja, ali Zini ni traga. Vratila sam se do mamina groba i otkrila u vazi crvenu ružu koju bi joj svake godine donosila ona na Svi Svete. Svojoj dragoj prijateljici. Znači, ipak je bila tu. Nazvat ću je predvečer, pomislila sam u sebi napuštajući šareno groblje.
Navečer mi se na telefon javila njezina najmlađa sestra Milena, procijedivši zgrčenih glasnica da je Zina umrla. Jutros ju je našla ukočenu u postelji. Zanijemjela sam nekoliko sekundi koje su mi se učinile beskrajno dugima. Kao da se vrijeme i svijet zaustavilo. Suza mi je odjednom izvirila iz dubine oka pa se otkotrljala niz obraz, i još nesvjesna tugaljive istine, pokušala sam Mileni objasniti gdje je kofer i odjeća u kojoj je Zina htjela biti sahranjena.
-Neće mi trebati. Zinu sam pronašla odjevenu u bijelu svilenu haljinu s crnim čipkastim porubom u crnim lakiranim cipelama i s nekom krunicom staklenih perli u ruci. Valjda je osjetila da odlazi na svoje posljednje putovanje, moja lijepa sestra, šminkerica, zajecala je bolno Milena.
Da, otišla je na svoje posljednje putovanje u vječnost. Moja prijateljica Zina nije umrla, sada samo mirno počiva u novom životu.
Sanja Bosnić
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
