Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Predstavljeno uzbudljivo i provokativno štivo Damira Zlatara Freya, „Lorca kôd“
Objavljeno: 12.10.2025 u Objavljeno: 22:01
Savršen spoj realnog i magičnog
Središnji događaj iz kulture koji je obilježio protekli tjedan u Umagu bilo je predstavljanje nedavno objavljenog romana spisatelja, a nadasve istaknutog dramskog redatelja Damira Zlatara Freya u Gradskoj knjižnici. O autorovom remek djelu, govorili su urednik knjige Seid Serdarević (nakladnik „Fraktura“), predstojnica i glasnogovornica HAZU, dugogodišnja novinarka iz kulture i urednica na HRT- Zrinka Turalija te autor Damir Zlatar Frey. Ulomak iz knjige pročitali su Glumci Dramskog Studija Umag(o) Luana Kličić i Goran Jurica, a književnu je večer moderirao ravnatelj Gradske knjižnice i pisac Neven Ušumović.
Sadržaj romana
Radnja romana, odvija se između sna i jave, svodi se na metafizičkom prijateljstvu mladića Gabrijela (autorovog alter ega) iz Zagreba, kvarta Peščenice koji živi u doba socijalizma te tragično umrlog/nestalog pjesnika Federica Garcie Lorce, strijeljanog 1936. od strane španjolskih fašista. U višeslojenom romanu (epistolarnom) Frey ustvari kroz lik Gabrijela (intimnu prepisku) progovara o sebi, svojoj samosvojnosti i senzualnosti, neshvaćenosti u samoj obitelji i društvu, krizi osobnosti te ustrajnoj borbi da ostane sebi imanentan i samorealiziran. Radnja romana zbiva se na obroncima Peščenice, andaluzijskih krajolika (autor je tri puta odlazio u Andaluziju kako bi doživio ljude i krajobraze Lorcine andaluzijske poetike), Madrida i New Yorka, istarske crvenice…mjesta na kojima se isprepliću i raspliću životi dvaju junaka.
Pred očima čitatelja se živopisno odigrava drama dvaju sličnih, bliskih i duboko povezanih umjetnika koji se protive klišeiziranim društvenim normama i krutim socijalnim granicama te žele biti prihvaćeni kao ljudi i umjetnici.
Dva aspekta stvarnosti
No ono što čini osobitim ovaj roman života i smrti je stil pisanja o misteriju smrti. I dok je svakome čovjeku svojstven strah od fizičke smrti, zbog emocionalnih i mentalnih ograničenja, tako je u početku pisanja bilo i samom piscu. Međutim, s odmicanjem vremena uranja dublje u sebe i doživljava iskustvo unutarnjeg sebstva otkrivajući transcendentalnu svijest. Transcendiranjem se uzdiže iznad materijalnog svijeta i svakodnevnih iskustava u mističan svijet koji je izvan naših percepcija. Nadilazi sebe i prizemne (površinske?) osobne potrebe te se usmjerava u sferu onkraj gdje postiže stanje intenzivne sreće i duhovnog uzvišenja. To svoje stanje duha i uzvišenosti pokušava čitatelju, a i publici, dočarati, što zvuči gotovo neizrecivo i nemoguće jer nadilazi empirijsko i čovjekovu egzistenciju. No Freyu to uspijeva, jer kako veli sam je doživio transcendentno iskustvo, stanje prosvjetljenja i oslobođenja, riješio se straha od smrti. I dok je pisao taj roman bilo mu je toliko lijepo to iskustvo da je po dovršetku čak poželio umrijeti. Freyu je očito pošlo za rukom/perom prenijeti da umjetnost pisanja postane vrlo provokativno sredstvo za promišljanje kako da i sami nadiđemo granice naših ovozemaljskih iskustava i usmjerimo se prema univerzumu. Ako ćemo korak dalje analizirati, mogli bi reći da je ovo djelo puno više od umjetničkog djela, to je i filozofski roman koji spaja dva svijeta. Jer transcendentalno se koristi u suvremenoj filozofiji u Kantovu smislu. Naime, on u svojoj filozofskoj disciplini razlikuje dva aspekta stvarnosti. Prvi je je svijet u kojem živimo, kojega možemo iskusiti, a drugi je noumenalni svijet, onaj izvan empirijski, koji predstavlja dublju/višu stvarnost (stvarnost „po sebi“) od one koju vidimo i čujemo. Zato je Freyevo štivo uzbudljivo, budi znatiželju, jer sa svakom novom stranicom čitatelja dublje uvlači u (sebe) i otkrivanje svijeta onkraj našega, svijeta kojega je autor spoznao ( je li?) u potpunosti.
Rekli su o romanu…
Serdarević je za roman izjavio da je kroz ovaj dijalog u triptihu o ljubavi izdaji Frey spojio savršeno, realno i magično, što je odlika iznimno inteligentnih ljudi. Turalija naglasila da ju je roman opčinio te da je Frey dosegao vrhunac pisanja (remek djelo!), i da je u romanu najbliži sebi jer je kroz vjerno oslikanu metafizičnost razotkrio kako živjeti istinito, beskompromisno i autentično. Ušumović je ustvrdio kako je riječ o fascinantnom djelu sinestezije, tekstu u čijoj se pozadini čuje prigušeni ritam (glazbe) koji čitatelja nosi da čita stranice knjige bez daha.
Na kraju je Frey, vidno dirnut nastupom u svom Umagu pred svojim brojnim obožavateljima, istaknuo da je Federico Lorca za njega simbol čiste ljubavi i strasti, inspiracija kojom je ogolio istinu do boli, ali i doživio uzvišeno, božanstveno ushićenje te konačno iscjeljenje.
-Roman je nastajao pet godina i pružio mi priliku da odrastem. Po prvi put u pisanju nisam bio važan ja nego moj unutarnji glas. I zato mi je bilo toliko lijepo u romanu, tako lijepo koliko mi u ovom svijetu nikad nije bilo lijepo. Kad sam ga dovršio, nemam riječi kojima bih opisao tugu koju sam osjetio. Nakon toga sam čak poželio od ljepote umrijeti. Ništa mi više nije trebalo, uzbuđeno je izjavio Frey.
Autorovu fragilnost, kreativnost i emocionalnost u svom uvodnom pozdravu dotakla se i Jessica Acquvita, zamjenica župana Istarske županije: „Koju god nam umjetnost Damir podari prepuna je entuzijazma, senzualnosti i beskrajne ljubavi. On uvijek u svoja djela unosi čitavog sebe, svjetski i nacionalni Damir, ali ipak najviše naš!“
Piše:Sanja Bosnić
Crtice iz životopisa DZF
Damir Zlatar Frey (Zagreb, 1954.) dramski je i operni redatelj, koreograf, dramski pisac, kostimograf, scenograf, utemeljitelj i ravnatelj kazališta i festivala. Svojim osebujnim i teško usporedivim djelom pripada podjednako svojoj domovini Hrvatskoj i Sloveniji, u kojoj se umjetnički formirao i ostavio dubok trag.
Dobitnik je mnogih priznanja, među kojima su odličje Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u kulturi, Nagrada hrvatskoga glumišta, Prešernova nagrada te Borštnikova nagrada.
Utemeljio je ljubljansku Koreodramu te je pokrenuo Međunarodni festival komornoga teatra “Zlatni lav” u Umagu te Dramski studio Umag(o).
Napisao je romane Kristalni kardinal, 2014., Stanzia Grande, 2016., Istarska Lady Macbeth, 2020., i Mama Medeya, 2022., a Lorca kôd smatra svojim možda i najosobnijim i najposebnijim romanom.
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
.jpg, matija.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg, matija vlačić ilirik.jpg)
.jpg)
