Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Pravosuđe na vagi: Italija glasa, Hrvatska balansira s politikom
Objavljeno: 20.03.2026 u Objavljeno: 16:19
Sličnosti i razlike. Uspoređujemo.
Italija će 22. i 23. ožujka 2026. izaći na referendum o reformi pravosuđa. Na prvi pogled riječ je o tehničkim promjenama – razdvajanju karijera sudaca i tužitelja te reorganizaciji disciplinskih tijela – no iza administrativnog jezika skriva se duboko pitanje: gdje završava neovisnost sudstva, a počinje politička moć?
U središtu sustava nalazi se CSM- Consiglio Superiore della Magistratura (Viši sudbeni savjet), tijelo koje upravlja karijerama sudaca i tužitelja. Danas broji 30 članova: dvadeset ih biraju sami magistrati, a deset parlament iz reda odvjetnika i profesora. Upravo CSM odlučuje o imenovanjima, napredovanjima, premještajima i disciplinskim postupcima – čime predstavlja ključni štit neovisnosti pravosuđa.
Reforma predviđa radikalan zaokret: umjesto izbora uvodi se ždrijeb za članove CSM-a, i među magistratima i među parlamentarnim kandidatima. Istodobno se osniva posebno disciplinsko tijelo sastavljeno od sudaca, političkih predstavnika, odvjetnika i akademske zajednice, s ciljem veće transparentnosti.
Zagovornici tvrde da bi takav model razbio frakcije unutar magistrature i povećao povjerenje javnosti. Kritičari upozoravaju na suprotno: da bi mogao oslabiti stvarnu neovisnost sudaca i otvoriti prostor političkom utjecaju.
Suprotstavljene vizije: Antonio Di Pietro vs. Gherardo Colombo
Reforma je podijelila i same simbole borbe protiv korupcije iz vremena Mani Pulite (Čiste ruke).
Antonio Di Pietro, nekadašnji tužitelj koji se proslavio u borbi protiv korupcije u kojoj je „stradao“ i čelnik Socijalističke stranke Bettino Craxi, podržava reformu, vjerujući da razdvajanje karijera i ždrijeb mogu povećati efikasnost i povjerenje u sustav.
Njegov kolega, bivši tužitelj Gherardo Colombo upozorava da bi takve promjene mogle potkopati samu srž sudske neovisnosti.
Njihov sukob otkriva da referendum nije tehničko pitanje, nego sukob dviju pravosudnih filozofija.
Politička kampanja: svakodnevni sukob “SI” i “NO”
Referendumska kampanja ne vodi se samo kroz pravne argumente, nego i kroz oštru političku retoriku.
Premijerka Giorgia Meloni otvoreno zagovara glas “SI”. Na jednoj javnoj tribini izjavila je da Italija ima pravosuđe koje “pušta na slobodu kriminalce, siledžije, počinitelje femicida i razni drugi ološ”, zaključivši kako je “vrijeme da se tome stane na kraj”. Meloni je dodala da se radi o povijesnoj reformi, da je u pitanju modernizacija pravosuđa i da se povećava odgovornost sudaca za presude koje donose.
Takve izjave izazvale su snažnu reakciju oporbe. Čelnica Demokratske stranke, Elly Schlein, jedna od najistaknutijih zagovornica opcije “NO”, optužila je premijerku za političku instrumentalizaciju pravosuđa. Posebno je naglasila kontradikciju: dok vlada govori o opasnim kriminalcima na slobodi, istodobno je – prema njezinim tvrdnjama – državnim avionom omogućila povratak u Libiju zloglasnom libijskom zapovjedniku optuženog za mučenja i silovanja u zatvoru u Tripoliju, Osama Al-Masri Njeem za kojim je bio raspisan nalog za uhićenje Međunarodnog kaznenog suda u Haagu (ICC). Unatoč stavu talijanskog pravosuđa da ga treba privesti i otpremiti u Haag, vlada Giorge Meloni ga je iz „državnih razloga“ vratila u domovinu.
Sukob “SI” i “NO” tako postaje borba za kontrolu narativa: je li pravosuđe problem koji treba disciplinirati ili institucija koju treba zaštititi od politike?
Eskalacija retorike: od reforme do povijesnih paralela
Kako se referendum približava, retorika dijela vladajućih poprima sve teže tonove.
Ministar vanjskih poslova Antonio Tajani povukao je paralelu između današnjeg pravosuđa i onog u vrijeme talijanskog fašizma. Ukazao je na slučajeve u kojima su građani godinama bili zatvoreni, da bi se kasnije pokazalo da su nevini, zbog čega država isplaćuje stotine milijuna eura odštete nevino zatvorenima na dugogodišnje robije. Time je otvorio pitanje: može li sustav koji proizvodi takve pogreške zadržati povjerenje građana?
Takve usporedbe nose veliku političku težinu. U fašizmu su ljudi doista zatvarani bez krivnje – ali ostaje otvoreno koliko je opravdano takve obrasce preslikavati na suvremenu demokratsku Italiju.
Istodobno, potpredsjednik vlade Matteo Salvini dodatno personalizira raspravu. Protiv njega se vodio postupak zbog odluke da je kao ministar unutarnjih poslova, zabranio iskrcavanje afričkih migranata s broda Open Arms u najbližoj talijanskoj luci.
Za Salvinija je to primjer politički motiviranog progona. Za njegove kritičare – test zakonitosti izvršne vlasti. Upravo ta dvojnost stoji u središtu cijele referendumske rasprave.
Medijski prostor kao bojno polje
Rasprava se sve više vodi i pred očima javnosti. U emisiji È sempre Cartabianca, koju vodi Bianca Berlinguer, novinar Paolo Del Debbio otvorio je jedno od najosjetljivijih pitanja.
Upitao je Elly Schlein kako komentira činjenicu da su i unutar Consiglio Superiore della Magistratura zabilježeni slučajevi pogodovanja i dogovaranja između sudaca i tužitelja, upravo zato što pripadaju istim pravosudnim krugovima i nemaju odvojene karijere.
Schlein nije negirala problem. Priznala je da zloupotrebe postoje i da ih treba oštro sankcionirati. No upozorila je na, po njezinim riječima, daleko opasniji aspekt reforme: mogućnost da izvršna vlast, kroz svoje liste “preferiranih” kandidata i mehanizam ždrijeba, stekne presudan utjecaj na sastav CSM-a. Problem, tvrdi, nije u tome što pravosuđe griješi – nego u tome što vlast ne tolerira kada joj se pravosuđe suprotstavi.
Oštro je bilo i u emisiji „Cinque minuti“ koju svakodnevno vodi nakon TV dnevnika na RAI 1 poznati novinar, pisac i politički komentator Bruno Vespa. U emisiji je gostovao bivši talijanski premijer i čelnik pokreta Movimento Cinque Stelle, Giuseppe Conte. Kroz pitanja koje mu je Vespa postavljao bilo je vidljivo da je novinar na strani desnice koja je i pokrenula proces reforme i promjene Ustava. Vi se pravite da mene ne razumijete rekao je Conte Vespi u opetovanom pokušaju da objasni svome sugovorniku zašto je njegova stranka protiv reforme. Za premijerku Meloni, Conte je kazao da prodaje dim i da je ona osoba koja ne podnosi da joj se pravosuđe miješa u njezine odluke. Vladi je posebno zasmetalo kada se La Corte dei conti ( Državni revizorski sud) umiješala u proces izgradnje budućeg visećeg mosta koji bi trebao spojiti kopno i otok Siciliju u Stretto di Messina a također i zbog izgradnje centara za migrante u Albaniji koji su talijansku državu koštali stotine milijuna eura, novci koji su potrošeni u državi koja nije članica EU i koja ne pokriva u potpunosti kriterije migracijske politike Europske Unije.
Talijansko pravosuđe je u posljednjih godina više puta postupilo po zakonu, blokirajući razne odluke Vlade što pokazuje sukob između politike i pravne legitimnosti koji je u središtu rasprave o referendumu za reformu pravosuđa.
Hrvatska: neovisnost na papiru, politika u praksi
Za razliku od Italije, Hrvatska nema instrument referenduma za ovakva pitanja. Ustav jamči neovisnost sudstva, ali praksa pokazuje drukčiju dinamiku.
Izvršna vlast ima značajan utjecaj na imenovanja sudaca viših sudova, izbor glavnog državnog odvjetnika te napredovanja unutar sustava. Posljedica je kronično nepovjerenje građana, koji pravosuđe često doživljavaju kao prostor političkog utjecaja, a ne nepristrane pravde.
Zaključak: gdje je granica?
Ako je suditi po političkoj dinamici i intenzitetu kampanje, vrlo je izgledno da će na referendumu prevagnuti opcija “SI” i da će reforma pravosuđa biti provedena. Time Italija ulazi u novo, neizvjesno razdoblje u kojem će tek praksa pokazati stvarni domet promjena.
Posebno je znakovita izjava ministra pravosuđa Carlo Nordio, koji je otvoreno priznao da reforma sama po sebi neće donijeti veću efikasnost pravosuđa. No istodobno je naglasio da je promjena nužna jer Consiglio Superiore della Magistratura djeluje kao “država u državi” i nerijetko protiv interesa talijanske politike i države.
Upravo tu leži srž problema – i rizika. Ako je cilj reforma radi kontrole, a ne radi učinkovitosti, tada pitanje ne glasi hoće li se pravosuđe promijeniti, nego u čijem će interesu ubuduće djelovati.
Italija možda mijenja pravosuđe – ali postoji realna opasnost da istodobno mijenja i samu ravnotežu svoje demokracije.
Pripremio: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg?1774375405020)
.jpg)
