Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Povodom potapanja parobroda San Marco i stradanja brojnih civila: Savezničke bombe koje nisu birale mete
Objavljeno: 10.09.2025 u Objavljeno: 13:46
Ratni čin bez opravdanja
Dana 9. rujna 1944. britanski bombarderi RAF-a napali su putnički brod San Marco nedaleko rta Savudrija. Brod nije bio vojni cilj — prevozio je civile iz Savudrije i okolice, obične ljude koji su išli prema Trstu prodavati ribu, jaja, kokoši i druge proizvode sa svojih polja i okućnica. Među njima su bile žene, djeca, stariji ljudi — seljaci, ribari, radnici.
Zbog prisutnosti 30-tak njemačkih vojnika, saveznički avioni su brod potopili bez upozorenja. U napadu je život izgubilo 154 civila. Bio je to masakr bez ikakve vojne logike — brod nije bio ni naoružan, ni organiziran kao konvoj, niti je predstavljao stratešku prijetnju. Ipak, za britanske pilote tog dana bio je legitimna meta.
Ova tragična 81. obljetnica, koja je ovog 9.rujna obilježena u Savudriji uz prisutnost gradonačelnika Umaga–Umago, njegovih zamjenika, predstavnika Zajednice Talijana i Udruge antifašista Bujštine, podsjetnik je na jedno od brojnih stradanja civila u ratu gdje je savezničko oružje donijelo smrt onima koje je trebalo štititi.
Premda su Saveznici u Drugom svjetskom ratu vodili borbu protiv režima temeljenih na teroru, nasilju i rasnoj mržnji, njihova ratna strategija prečesto nije činila jasnu razliku između vojnog cilja i civilnog života. Takva logika "totalnog rata" — u kojoj se bombardira sve, u nadi da će se slomiti neprijatelj — rezultirala je tisućama smrti koje se ne mogu opravdati čak ni kontekstom najtežeg rata u povijesti.
Cap Arcona i brodovi smrti: Kad rat nastavi ubijati i nakon što završi
Ako se tragedija San Marca dogodila u uvjetima aktivnog rata, ono što se dogodilo 3. svibnja 1945. u Baltičkom moru ne može se objasniti nikakvom vojnom potrebom.
U zaljevu Lübeck, britanski zrakoplovi RAF-a napali su i potopili brodove Cap Arcona, Thielbek i Deutschland. Ti brodovi nisu prevozili vojnike, ni oružje, ni nacističku elitu u bijegu. Na njima su se nalazili deseci tisuća logoraša – preživjelih iz koncentracijskih logora koje su nacisti ukrcali u zadnjim danima rata, navodno kako bi ih “evakuirali”, a po nekim izvorima — da bi ih pustili da potonu zajedno s brodovima, uklanjajući svjedoke svojih zločina.
Britanska komanda je bila upozorena. Crveni križ je poslao obavijest dan prije napada. No brodovi su svejedno potopljeni. Navodno zbog nesporazuma u komunikaciji između časnika za vezu i zapovjedništva eskadrile. Poginulo je preko 7.000 ljudi, većina njih ljudi koji su preživjeli Auschwitze, Dachau i Bergen-Belsen – da bi ih na kraju ubila vojska oslobođenja.
Rat je bio završen, a savezničke bombe su usmrtile one koji su već preživjeli najgore horore 20. stoljeća.
To nije bila vojna nužnost, već ratni čin bez opravdanja — i simbol krajnje neosjetljivosti prema civilnom životu, čak i kad su žrtve bile ljudi koji su već prošli koncentracijske logore.
I što je najporaznije: napad se dogodio nakon što je Hitler počinio samoubojstvo, Goebbels također, Himmler na sve moguće načine pokušavao pregovarati sa saveznicima da spasi vlastitu glavu, a Berlin pao pod kontrolu Crvene armije. Rat je bio završen — samo još nije službeno potpisan. Tko je tada tražio pravdu, a tko osvetu?
Američki povjesničar Robert P.Watson obavio je temeljito istraživanje u raznim državnim arhivima i pronašao dokaze da se mogla izbjeći tragična sudbina tisuća logoraša iz nacističkih logora kada je rat bio praktično završen. Njegova knjiga nosi naslov „The Nazi Titanic“ 2016.g. a izdanje na talijanskom 2017. Giunti Editore S.p.a. s naslovom „IL TITANIC DEI NAZISTI“.
Zaboravljena djeca Gorle: Saveznički promašaj koji je zauvijek promijenio jedan grad
Još jedan tragičan primjer dogodio se u Milanu, 20. listopada 1944., kada su saveznički avioni greškom pogodili osnovnu školu u četvrti Gorla. U školi je u tom trenutku bilo više od 200 djece. U bombardiranju je poginulo 184 učenika i 19 učiteljica. Cilj napada bio je industrijski kompleks na periferiji grada, no zbog pogreške u navigaciji bombaški teret pao je na civilni objekt — školu.
Milano je šokiran stao. Grad koji je pretrpio mnoga ratna razaranja, nije mogao pronaći riječi za masovno ubojstvo vlastite djece u mirnoj učionici. Danas tamo stoji spomenik koji čuva njihova imena. No šira međunarodna javnost, pa ni povijest, gotovo da taj događaj i ne bilježi.
Za kraj – pouka koja se prečesto prešućuje a istina nije samo na strani pobjednika
Zadar, Beograd, Milano, Dresden, Firenca, Pula i mnogi drugi, sve su to gradovi koje su savezničke bombe teško pogodile, pri čemu su civilne žrtve bile brojnije od vojnih, a razaranja često neproporcionalna stvarnom značaju ciljeva. Neki od tih napada mogu se objasniti vojnim okolnostima. Drugi ne mogu nikako.
Ali ono što San Marco i tragedija u Baltiku nedvosmisleno otkrivaju jest da ratna pobjeda ne znači i moralnu nevinost. Civili su najčešće bili žrtve odluka koje nisu donosili, u ratovima koje nisu birali. Kad ih se prestane brojati kao ljude, a počne računati kao "kolateralnu štetu", tada rat gubi svaki smisao, pa čak i onaj obrambeni ili oslobodilački.
Ako povijest želimo učiti, a ne ponavljati, moramo biti spremni priznati i pogreške pobjednika. Jer ne postoji "dobra" bomba kad pogodi krivu metu.
Tragedije poput one kod Savudrije, one u Gorli, i one u Baltičkom moru, podižu dublje pitanje moralne granice rata. Kad se civili pretvore u "prihvatljivu štetu", a djeca u nevažan faktor na karti, tada više ne govorimo o borbi za slobodu, već o pobjedi pod svaku cijenu.
Saveznici su pobijedili fašizam, ali pobjeda ne briše odgovornost. Povijest nas mora učiti i podsjećati, ne samo na zločine poraženih, nego i na tihe, nikad priznate tragedije koje su proizveli pobjednici. Jer ako ne priznajemo patnju nevinih — onda nijedna zastava slobode pod kojom se vodio rat nije do kraja čista.
Ništa se nije promijenilo u ovih 8o proteklih godina. I današnjih dana svakodnevno svjedočimo stradanju nevinih civila pod bombama „demokratski“ izabranih vlada, nije „šija nego vrat“. A među stradalima, najviše djece, od razaranja bombi, gladi i nemogućnosti liječenja. Nekad su to bili nacisti i fašisti a danas to čine „demokrati“. Svijet sve to gleda i ne poduzima ništa. Žalosno.
Pripremio: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
