POVODOM 100-OBLJETNICE ROĐENJA VELIKOG TALIJANSKOG FILMSKOG REDATELJA, SCENARISTA I KNJIŽEVNIKA PIER PAOLA PASOLINIJA

Izdvojeno :

Objavljeno: 17.08.2022 u Objavljeno: 09:20

SPECIJALNO ZA TIRAMOLU:

POVODOM 100-OBLJETNICE ROĐENJA VELIKOG TALIJANSKOG FILMSKOG REDATELJA, SCENARISTA I KNJIŽEVNIKA PIER PAOLA PASOLINIJA

POSJETIO, OPISAO I OBOŽAVAO ISTRU

U mnogobrojnim gradovima i mjestima širom Italije obilježena je 100-obljetnica rođenja Pier Paola Pasolinija (Bologna, 1922.- Rim, 1975.), velikog talijanskog filmskog redatelja, scenarista i književnika. Obljetnica je obilježena u brojnim državama svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Posebne su svakako obljetnice obilježene u Zagrebu, Opatiji i drugim gradovima. Primjerice, u kinu "Tuškanac" u Zagrebu održana je 8-dnevna velika i cjelovita retrospektiva svih dvanaest Pasolinijevih filmova, a pokrovitelji su bili Veleposlanstvo Talijanske republike i Institut za kulturu u Zagrebu.

S obzirom da je Passolini bio vezan za Istru koju je posjetio i obožavao te opisao u jednom svom djelu, o tomu ću nešto kasnije. Sada slijedi priča o njegovu životu i radu. Imao je samo sedam godina kad je započeo pisati pjesme o ljepoti grada Casarsa, nakon što je s majkom Susannom Colussi Pasolini i ocem Carlom Albertom iz Bologne preselio u spomenuti grad. S 18 godina upisao je književnost na fakultetu u Bologni, a 1941. godine postao je glavni urednik časopisa Il setaccio, ali je zbog sukoba s nakladnikom dobio otkaz. Odbacio je fašizam i postao član Komunističke partije Italije (Partito Comunista Italiano). Zatim je morao otići u vojsku i kao vojnik je zarobljen na fronti u Njemačkoj, ali uspio je pobjeći.

Ustanovio i priznao da je homoseksualac

Godine 1944. s majkom Susannom učio je studente u školi. Tada je upoznao studenta u kojeg se zaljubio i ustanovio da je homoseksualac i to priznao svojoj majci. Bilo je to baš u vrijeme kad se u njega zaljubila školska kolegica, Slovenka Pina Kaič. U to vrijeme u ratom sukobu ubijen mu je brat Guido i to ga je strašno pogodilo i dugo je bio ožalošćen i razočaran.

Svršetkom Drugog svjetskog rata izbačen je iz Komunističke partije Italije (PCI) i izgubio posao učitelja u gradiću Valvasani zbog opsesivnih radnji na javnim mjestima. To je bio razlog da je preselio u Rim gdje mu je živjela majka. Bio je poeta i objavio zbirke poezije "Pjesme Casarsi", "U srcu dječaka", "Gramscijev pepeo", "Slavuj crkve katoličke", "Religije mog vremena", zatim romane "Besprizorni" i "Žestok život". Pasolini je 1955.objavio roman "Ragazzi di vita", koji je kod nas preveden "Uličari" ("Disput", Zagreb, 2009.) u kome je opisao siromašni proletarijat u naturalističkom načinu i zbog toga optužen zbog vulgarnosti. Sud ga je na kraju oslobodio. Zatim se 1957. godine počeo baviti filmom i radio na igranom filmu "Cabrijine noći" koji je režirao poznati redatelj Federico Fellini, kasnije jedan od najčuvenijih talijanskih i svjetskih filmskih redatelja.

Film "Evanđelje po Mateju" proglašen jednim od najboljih filmova o životu Isusa Krista

Tako je Pasolini 1961. godine dobio priliku da režira svoj prvi film "Accattone" ("Prosjak") s kojim je doživio skandal jer je glavni lik bio svodnik, koji je na kraju postao dobar čovjek. Godinu dana kasnije redatelj je filma "Mamma Roma", a 1964. film "Evanđelje po Mateju". Premda ateist Katolička crkva dala mu je potporu da snimi film kojim je proglašen jednim od najboljih filmova o životu Isusa Krista Pasolini je bio poznat i po tomu što su u njegovim filmovima nastupili amaterski glumci i naturščici. Tako je 1967. režirao film "Oedipus Rex", zatim 1968. film "Teorem" u kome je kritizirao buržoaziju, vladajuću klasu koju nije mogao smisliti, i 1969. film "Medeja".

Napravio spomenik slobodi, ljubavi, mladosti i užitku u životu

Godine 1971. s filmom "Dekameron" započeo je režirati mnogo hvaljenu "trilogiju života". Iza "Dekamerona" slijedi "Canterburyjske priče" (1972) i "Cvijet 1001 noći" (1974) za koju su kritičari objavili da je učinio SPOMENIK SLOBODI, LJUBAVI, MLADOSTI I UŽITKU U ŽIVOTU (pod. A. Č.). Nakon toga, veliki redatelj odlučio je snimiti "trilogiju smrti", ali nažalost režirao je samo film "Salo ili 120 dana Sodome" (1976) u kome u manjoj mjeri kritizira fašizam, a znatno više kapitalizam - moderni fašizam, koji radi što mu je po volji! Film je, na veliku žalost filmske publike, prikazan nakon ubojstva Piera Paola Pasolinija.

Tko je ubio slavnog redatelja i književnika?

Poznato je u cijelom svijetu da je redatelj 2. studenog 1975. navečer u predjelu Rima na svirep način ubijen i imao je samo 53 godine. Istraga je, naime, pokazala da je više puta pregažen automobilom. Ubojstvo je priznao stanoviti Pino Pelosi, koji je kasnije povukao priznanje, ali je na kraju osuđen i izdržao 9-godišnju kaznu zatvora.

Filmski redatelju Sergio Citti, suradnik Passolinija, izjavio je za rimski list La Repubblica, drugi najčitaniji talijanski dnevnik, da su ga ubili petorica uglednih ljudi i da je Pelosi bi samo mamac. Međutim, neki mediji su objavili članke da su Passolinija usmrtili neofašisti, a ostali, pak, da su ubojice trojica stranaca koji su mu viknuli "prljavi komunist". No, dan, danas mnogi u Rimu pričaju da su ubojice iz homoseksualnog miljea. Svakako treba naglasiti da je objavljeno djelo "Nešto napisano" ("Vuković&Runjić", Zagreb, 2016.) Emanuelea Trevija, koje govori o jednom dijelu života Pier Paola Pasolinija. Koliko je Pasolini bio značajan svestrani stvaralac i osebujna ličnost potvrđuje da je autor djela Trevi dobio nagradu Europske unije za književnost 2012. godine.

Pasolini:U Istri krajolik je izvoran i jedinstven!

Pier Paolo Pasolini je podrijetlom bio Furlanac (današnja talijanska regija Furlanija-Julijanska krajina) i kao dječak slušao mnogo lijepih priča o Istri. Napokon poslije oslobođenja, našao je vremena da posjeti i na licu mjesta doživi svoje viđenje trokutaste ljepotice. U knjizi "Il caos" (Zbrka) koja je izdana nakon njegove smrti (1979) objavio je: "Poslije Trsta, u stvari, počinje nešto 'posebno'. Jer, barem u Italiji nisam vidio nešto slično. Istina je; može biti da je to jedna od različitih formi koje postoje u Italiji, ali da to nije Italija, nema se što reći. Ne mogu kazati da je krajolik u Istri prekrasan; ali je izvoran, jedinstven. Izgleda kao da je ostalo sve unazad, kao svugdje u svijetu i u Italiji. Stari seljaci, sa svojim sinovima, izgubljene kuće u sunčanim ukosnicama bezvoljne nedjelje; neki miris ognjišta, ili hladnog zraka. U zraku se osjećaju stari likovi života. Tako je stoljećima živio čovjek. Tu, na ovoj zemlji, ta stoljeća su sadašnjost. Ima novosti: novi bar, nova skladišta, benzinske crpke, narodne kuće. Ali u svemu tome što je tek izgrađeno ima nečeg surovog, snažnog, što sliči starom svijetu. Osjeća se da je to narodno. Da, sve što je sagrađeno za radnike nije milost, geto (židovski kraj) i da su baš kuće za radnike, sa svim dostojanstvom koje ono nosi. I radnike koje sretneš u Puli, sa svojim mekanim i pustim morem, imaju sigurna lica. Komunizam je, dakle, postavio temelje na staru seljačku kulturu.

Fažana je jedno staro venecijansko mjestašce na moru, sa svojim uličicama, pločnicima nepovezanim i sivim; uskim i dugačkim hodnicima sa stubovima; malo ljudi i tužni koji govore na krasnom venecijanskom jeziku (zaboraviše talijanski, za njih je sada talijanski dijalekt). Ispred Fažane se prostire otok Brioni. Tu je Tito..."

U Pasolinijevoj knjizi "Il caos" tiskani su članci koje je on objavljivao u rimskom tjedniku Tempo, a to je bio desničarski list. No, Pasolini je surađivao u ljevičarskim i desničarskim listovima, svađao se s urednicima i direktorima, ali svoje je ciljeve postizavao. Malo je poznat taj njegov članak o Istri, no on je njime ušao u povijest Istre i Republike Hrvatske, jer je prvi Talijan uopće koji je objavio povijesnu rečenicu "... ALI DA TO NIJE ITALIJA, NEMA SE ŠTO REĆI" (pod. A. Č.). Te riječi nikad mu nisu oprostili mnogi talijanski neoiredentisti i neofašisti, osobito istarske izbjeglice u Italiji i svijetu koji još uvijek tvrde da je Istra bila i da će opet biti talijanska (sic).

Armando Černjul

Ostale vijesti iz kategorije