Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Povijest duga jedno stoljeće – od Trockog do Trumpa, dva ideološka antipoda
Objavljeno: 08.01.2026 u Objavljeno: 10:11
Od permanentne revolucije do unilateralne vojne intervencije: kada teorija postane praksa
U vrijeme studiranja na zagrebačkom sveučilištu, 1975.–1977., biografija ruskog revolucionara i boljševičkog vođe Lava Trockog posebno me zaintrigirala zahvaljujući maestralnom prikazu povijesti ruskog socijalizma i boljševizma u monografiji Isaaca Deutschera. Život i djelo tvorca Crvene armije Deutscher je obradio u tri knjige, prvo izdanje 1954. – Naoružani prorok, Razoružani prorok i Prognani prorok. U slobodno vrijeme čitao sam ih u čitaonici Radničkog doma „Đuro Salaj“ na tadašnjem Lenjinovu trgu u Zagrebu (u vrijeme vlasti Brežnjeva u SSSR-u), a nekoliko godina kasnije ih kupio u jednom zagrebačkom antikvarijatu. Sveučilišna naklada Liber iz Zagreba, izdala ih je 1975. godine. Do danas ih smatram najkvalitetnijom povijesnom i monografskom literaturom u svojoj kućnoj biblioteci.
U teoriji permanentne revolucije Trocki zamišlja neprekidnu mobilizaciju masa, rušenje postojećih poredaka i širenje revolucionarne ideologije izvan granica nove sovjetske države. U teoriji – briljantno, dramatično, gotovo apokaliptično. U praksi – neostvarivo. Revolucija koja nikada ne staje, ali nikada ni ne dolazi do kraja, jer je svijet otporniji i tvrdokorniji od svake teorijske konstrukcije. Staljinovo inzistiranje na „socijalizmu u jednoj državi“ zapečatilo je sudbinu te ideje.
Premotamo li vremensku traku stotinjak godina unaprijed, ulazimo u epohu u kojoj permanentne revolucije više nema – ali njezina logika nije nestala. Promijenila je nositelja i ideološki predznak. Umjesto revolucionarne internacionalizacije pojavljuje se permanentni intervencionizam, dominantno u režiji globalnih sila.
Današnja geopolitika počiva na stalnom izvanrednom stanju: sankcije, specijalne operacije, tehnološke blokade, dronovi i unilateralne vojne akcije postaju uobičajeni instrumenti međunarodnog poretka. To su moderni oblici stalne mobilizacije, lišeni revolucionarne retorike, ali jednako neprekidni i ekspanzivni.
Najnoviji primjer – vojna intervencija SAD-a u Venezueli i prisilno odvođenje predsjednika Nicolása Madura u Sjedinjene Države – pokazuje ironijski obrat povijesti. Sile koje su nekoć osuđivale izvoz revolucije danas sustavno izvoze izvanrednost kao metodu upravljanja svijetom.
Strukturna sličnost je očita: stalna ekspanzija, stalna intervencija, stalna aktivnost. Razlika je u cilju. Trocki je tražio univerzalni socijalizam; suvremeni zapadni intervencionizam poziva se na univerzalna prava, normativni liberalizam i „stabilnost svjetskog poretka“. Revolucija je zamijenjena održavanjem poretka – selektivno, stalno i, po potrebi, nasilno.
Ironija je u tome što se teorija revolucionarne mobilizacije, koja u 20. stoljeću nije uspjela zaživjeti, danas ostvaruje u obrnutom obliku. Ne kao projekt radikalne promjene svijeta, nego kao tehnika njegove kontrole. Dok Trocki nije mogao nadvladati prirodu države, birokracije i međunarodnog sustava, današnji unilateralni potezi pokazuju da se ista struktura može provesti – ali s potpuno suprotnim ideološkim predznakom.
Trumpovi komentari o Grenlandu ostali su zabilježeni upravo takvi kakvi jesu. U razgovoru s novinarima na letu Air Force One s vikend-odmorišta Mar-a-Lago prema Washingtonu izjavio je da je Grenland važan za sigurnost SAD-a, a da ga Danska ne može zaštititi „ saonicama i jednom psećom zapregom protiv ruskih i kineskih brodova“. Iza ironijskog senzacionalizma krije se jasan obrazac: trajni geopolitički interes za strateške teritorije. Državni tajnik Marco Rubio to je sažeo nonšalantno: „Nije to prvi put da predsjednik Trump spominje američki interes za Grenland.“
Sličan jezik koristi se i u Latinskoj Americi: Kuba „propada“, venezuelanski naftni resursi trebali bi biti pod upravom američkih kompanija, kolumbijski predsjednik reducira se na etiketu proizvođača droge, a Meksiko ostaje trajni izvor migracijskog pritiska. Retorika nije slučajna – ona priprema teren za ozbiljne vanjskopolitičke poteze.
Kulminacija te logike dogodila se 3. siječnja 2026., kada su američke snage izvele iznenadnu operaciju u Caracasu, uhitile predsjednika Madura i transferirale ga u Sjedinjene Države, gdje je izveden pred saveznu sudsku vlast u New Yorku. Na prvom pojavljivanju pred sudom na Manhattanu izjasnio se da nije kriv, pritvor nazvao „otmicom“ i inzistirao na svom legitimitetu.
Riječ je o presedanu: dok se u SAD-u operacija predstavlja kao borba protiv narko-trgovine, u međunarodnoj perspektivi radi se o bez precedentnoj unilateralnoj intervenciji – glava suverene države izvedena je s vlastitog teritorija i podvrgnuta stranom pravosuđu.
Filozofija iza takvog pristupa otvoreno je artikulirana. Zamjenik predstojnika Ureda predsjednika Stephen Miller izjavio je za CNN: „Živimo u stvarnom svijetu kojim vlada snaga, sila i moć. To su željezni zakoni svijeta. Mi smo supersila i ponašat ćemo se kao supersila.“
Te riječi sažimaju suvremeni odgovor na staru ideju permanentne akcije. Unilateralni pristup, vojska, sudovi i ekonomski instrumenti nisu iznimka, nego pravilo. Trockijeva vizija beskonačne mobilizacije tako dobiva svoj moderni ekvivalent: stalnu, selektivnu i pragmatičnu projekciju sile.
Zaključak? Teorija nije mrtva. Samo se preselila u drugi dio svijeta, gdje se provodi hladno, trajno i često ironično – najavljuje se iz aviona, potvrđuje u sudnicama i opravdava slikama nužnosti. Trocki bi vjerojatno bio razočaran što njegova revolucija nikada nije ostvarena. Ali možda bi se i nasmijao: revolucija ipak živi – u odijelu intervencionizma, s američkim potpisom i Grenlandom kao simboličnom igračkom.
Komentar: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg)
