Posljednji izlet na Dan Republike, 29. novembar. Kofer pun uspomena.

Izdvojeno :

Objavljeno: 29.11.2025 u Objavljeno: 20:19

Život u moje dvije države

Studeni,1990. godina. Na parkiralištu riječke Delte bilo je parkirano dvadesetak autobusa, a na prednjim staklima nalazile se oznake s natpisima kamo voze: Nica, Rim, Prag i Budimpešta.

Četiri su sata ujutro i dobro raspoloženi putnici polako su se okupljali oko svog busa. Naša tri trebala su krenuti na petodnevni izlet u Prag. Dnevna zavjesa se još nije podigla i mrak je bio gust, a promrzao zrak hladno ljepljiv od vlage koja se dizala s Rječine.

Dnevne temperature tih dana koncem studenoga na suncu su znale porasti do 15 stupnjeva, ali zima je oko ništice oštrila zube u zoru. Zato sam se dobro utoplila. Još pamtim, (ah, mi žene!) imala sam na sebi zimski donji veš iz tvornice trikotaže „Nada Dimić“, vunenu skijašku dolčevitu Rašica, kardigan s monokromatskim motivima iz novigradske tvornice trikotaže Nova i moje omiljene Levisice 725 kupljene u umaškom Varteksu, a na sve to navukla sam zimsku kožnu jaknu marke „Mirjana Marić“, čokoladne boje, trench modela ( na kojoj su mi mnoge žene zavidjele), kupljenu u umaškom trgovačkom centru Katoro. A skijaška Elanova jakna zauzimala mi je najviše mjesta u koferu, preventivno, jer u Prag bi snježna fronta mogla začas stići. Više toga kupila sam na obročnu otplatu, tri čeka, a i izlet platila u tri rate, u umaškom Family toursu, u ulici JNA. Pet dana i četiri noći, polupansion za 399 DM, pa tko si to ne bi rado priuštio. A 300DM u novčaniku garantiralo je dobar i siguran provod u Pragu. Putnici iz raznih krajeva Zajednice općina Rijeka polako su pristizali, pušači uvlačili s guštom zadnje udisaje cigarete pred ulazak u bus, stari i mladi uzbuđeno, nesputano čavrljali iako su se prvi put sreli, ali s istom namjerom za novim spoznajama, izazovima, zabavom i avanturama.

Zauzeli smo mjesta u busu, odabrali sjedala kako je tko htio, bez prepirki. Žamor i ushit tresli su bus, a prekinuo ga je vodič najavom polaska. Motor se upalio, aplauz zagrmio i dok su jurile zgrade i ulice u pogledu, netko je s bocom grape i malim plastične čašama, kao konobar krenuo točiti i točiti piće nudeći ga svakom putniku. Rijetki su odbili ovu malu popudbinu za opuštanje i podizanje još boljeg raspoloženja. Polako su svjetla Rijeke ostajala za nama kad se iz zadnjih redova, bučne „galerije“, začulo udaranje gore dolje prstiju po žicama gitare. Svi smo uglas zapjevali:“ „Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana, kao niska sjajnog đerdana, svijetlim suncem obasjana, ponosito sred Balkana, Jugoslavijo, Jugoslavijo. Širom svijeta put me vodio, za sudbom sam svojom hodio…Jugoslavijo, Jugoslavijo…“napuštali smo Jugoslaviju, vozili se prema austrijskoj granici. Tada naša raspjevana drugarska ekipa nije ni naslutiti mogla da Jugoslaviju ne napuštamo samo u pjesmi, nego zauvijek, kao državu utemeljenu na doktrini bratstva i jedinstva njezinih naroda iz šest republika. Bila je to naša zadnja proslava Dana Republike u Jugoslaviji, 29. novembra 1990. Posljednji izlet na koji je hrvatska radnička klasa putovala crvenim pasošem u vrijeme „mosta“ od pet dana kojega smo spojili povodom najvećeg praznika jugoslavenskih naroda.

Komunisti presvukli politički dres

2025. godina. Trideset i pet godina nakon proslave tog Dana Republike, u neovisnoj Republici Hrvatskoj, dan uoči velikog antifašističkog marša "Ujedinjeni protiv fašizma" organiziranog u: Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru, prebirem po uspomenama i slažem pabirke iz tih mojih mladenačkih dana. Dana odrastanja, formativnih godina, ulaska u svijet odraslih i rada u Jugoslaviji.

S odmakom vremena od 35 godina, upoznata u međuvremenu s brojnim povijesnim činjenicama i dokumentima koji svjedoče o nužnosti raspada SFRJ stvorene kao umjetne tvorevine, još iz doba Kraljevine SHS, pa čak i ranije kao južnoslavenske ideje o zajedničkoj državi, prisjećam se svoje Jugoslavije kao društveno političke zajednice koja je jamčila sigurnost svih njezinih članova. Život u dvije države nalaže mi da pišem komparativno, uspoređujući svoje dvije proživljene stvarnosti. Pišem lišena viška emocija, distancirana, bez patetike i nostalgije.

Pišem iz redova onomad pripadajuće srednje klase, stabilizatora mira u svakom državnom poretku. I sigurna sam, da je Jugoslaviju kadikad napao vanjski neprijatelj, za kojega smo bili danonoćno spremni, njezini bi narodi pružili snažan otpor i preživjela bi. Ali dogodio se nestvarni i sasvim neočekivani, šokantan moment za koji nitko među običnim žiteljima Juge nije bio pripravan. Napao nas je unutarnji neprijatelj. Eskalirao je bratoubilački rat, koji su godinama podgrijavali i režirali komunisti SKJ, pripremajući rušenje socijalizma, pretvorbu društvenog vlasništva, odnosno razbojničku pljačku, a ovi u Hrvatskoj namještajući sebi važne pozicije u vladajućoj stranci-pokretu HDZ-a, za stvaranje neovisne nacionalne države Hrvatske s 200 bogatih pojedinaca. Recimo i to, da je oko 100 tisuća članova komunista (SKH) prešlo u redove HDZ-a, koji su narodu obećavali konačnu slobodu, demokraciju i blagostanje u vlastitoj nacionalnoj državi.

Bili smo srednja klasa

Danas nam uglavnom ti isti ex komunisti (srasli u tkivu velike hobotnice) žele ukrasti i izbrisati uspomene na onu radničku državu u kojoj je svaki radnik bio stambeno zbrinut, u kojoj je rasla proizvodnja i otvarale se nove tvornice, postojali veliki poljoprivredni kombinati, školovanje i zdravstvo bilo besplatno, dostojanstveno se živjelo od svog rada. Narod nije bio u dužničkom ropstvu s bankama, nije postojala riječ blokada računa i ovrha, penzionera je bilo više, ali nisu ih trpali u preskupe staračke domove, a na starije osobe se gledalo kao sveznajuće mudrace i odnosilo prema njima s respektom i poštovanjem. Nije u Jugi bilo beskućnika, niti je 60% stanovnika živjelo na rubu siromaštva i nisu skupljali plastične boce kako preživjeli do kraja mjeseca. Svima je bilo dostupno nabavljati meso, piletinu, donje rublje, trenerice, pidžame, odjeću, ručnike, zimnicu, knjige i ostale predmete na otplatu preko sindikata. Naši delegati u Saboru nisu imali saborske mirovine, radnici i njihova djeca obavezno odlazili preko sindikata na odmor u radnička odmarališta na more ili planine, imali smo crvene pasoše te bili slobodni u odabiru destinacije i putovali svijetom bezbrižno, a da i ne govorim o šopingiranju u Trstu. Buon giorno nostra Trieste! Trst je bio naš Hong Kong, u kojem je svaki drugi ulaz u nekoj zgradi vodio u trgovinu, najčešće otvorenu radi nas Jugovića. Klasne razlike među ljudima bile su nezamjetne, a oni bogatiji- tzv. crvena buržoazija nisu se po ničemu isticali, odskakali jer to nije bilo društveno prihvatljivo. Za brojne turiste, osobito iz zemalja istočnog bloka Juga je bila Amerika! I da, samo ovlaš spomenimo hoteli su radili cijelu zimu (turizam 365!), živa glazba i dobra zabava pružala se na svakom koraku, diskoteke na svjetskoj razini, noćni klubovi radili do zore, a igračnice (Casino') pune gostiju dubokih džepova…Među ljudima je postojala iskrena sloga i solidarnost. Manje se imalo, skromnije se živjelo, ali bili smo bogatiji u sebi jer smo vjerovali i živjeli u skladu s humanim životnim principima i moralnim vrijednostima. Sve se to danas raspuklo u djeliće uspomena.

Imati je važnije nego biti čovjek

Neupitno je moja ljubav prema Lijepoj našoj, ali nitko ne polaže pravo na to da mi oduzme ona lijepa i ljudska sjećanja, koja dok sam ih živjela nisu za mnoge građane Jugoslavije bila ideološka tj. socijalistička avantura, makijavelistička utopija, niti kratka putanja u svemiru koju je neobjašnjivo progutala mračna i mistična sila. Bilo je to u ono doba za običan puk, život po mjeri čovjeka s osjećajem vrijednosti za taj život. I zato su emocije prema onim vremenima snažnije, otpornije, odolijevaju vremenu, jer danas smo u ovoj stvarnosti jako umorni od svega i razočarani u naše političke lučonoše i očekivanja od života u bogatoj i neovisnoj Hrvatskoj.

Upirali smo (su) prstom u Srbe i raspirivali mržnju, a sada Hrvat Hrvatu nije brat nego tat. I nikad Hrvatska nije bila razjedinjenija, nikada nije bilo većih socijalnih razlika, nikad veće političke prostitucije, korupcije, erupcije nezadovoljnih, a socijaldemokracija i SDP su na koljenima i sveli se samo na kritiku vladajućih… Iz dana u dan postajemo sve bespomoćniji robovi vlastitih unutarnjih i vanjskih sila za zgrtanjem i posjedovanjem materijalnih dobara i novaca. I sve manje propitkujemo moralne konflikte, i dopuštamo da laž zamjeni istinu. Imati je postalo važnije nego biti čovjek!

Da se ne ponovi

Nestaje empatije i solidarnosti, ljudi postaju zabrinuti samo za vlastitu materijalnu dobrobit. I sve to u novoj zajednici europskih država vodi novom rastakanju naše nacionalne zajednice, kroz rasprodaju hrvatskog blaga- nekretnina strancima i novim ekonomskim migracijama, te naseljavanju stranih radnika, što nipošto nije bio san i ideja za koju su se hrabro borili i ginuli hrvatskih branitelji u Domovinskom ratu.

Ako nas je u Jugoslaviji izjedao crv sumnje iznutra u državnu opstojnost, izglodao nas postepeno, što su hrvatski političari-ex komunisti nakon 30 godina od okončanja Domovinskog rata shvatili i naučili? Hoće li nas opet stići kletva kralja Zvonimira koji nas je (spominje se) prokleo na samrtnoj postelji“… da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili. (odsad ćete uvijek biti podložni tuđim kraljevima i vladarima.):

Zato danas, 29. studenoga, s ovom naknadnom pameću ne želim se odreći slobode govora o lijepim uspomenama na onu moju Jugoslaviju, stasalu na trulim korijenima o kojima nisam imala pojma kao ni većina ondašnjeg puka. Ne, ne bih više natrag, niti bih suze pustila za njom, jer će zauvijek živjeti u kutku mog srca, ali mogla bih zaplakati što na današnji dan živimo u neprijatnom okruženju, zajednici iskrivljenih i opasnih vrijednosti i socijalne nepravde, oteti onom vremenu iz zone komfora i sigurnosti, otuđeni od sebe i bližnjih. I mogla bih zaplakati iz straha zbog svega što nam se dešava i što nas (možda) čeka. Ali narod kao narod ili ovce za šišanje, opet ne shvaća da politika kontrolira naše živote, manipuliraju s nama, izgovaraju šarene laže, prodaju nam politikantske floskule. Zato možda kao nikada do sada, u ovoj eri brojnih konflikata i sukoba koji vode u nova (samo)uništenja mogu nas samo, i jedino spasiti ljubav prema bližnjem i humanističke vrijednosti kojih smo se u Hrvatskoj odrekli. Lijepa naša domovino… da bi vazda sretna bila!

Piše: Sanja Bosnić

Ostale vijesti iz kategorije