Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Portret jednog kandidata!
Objavljeno: 29.12.2024 u Objavljeno: 11:11
Osvrt
Odavno tvrdim da je u nekoj dobi sam čovjek odgovoran za glavu što je ima. Što bi se reklo da čovjekova unutrašnjost određuje crte njegova portreta. Razložimo li tu tvrdnju teško da umnik ima tupav pogled, a rijedak je slučaj da bluna ima fizionomiju mudraca. Ne, nismo mi sami tvorci svojeg portreta već se on zrcali i u glavama svih onih koji nas okružuju. Oni određuju crte portreta onako kako se portret ocrtava u njihovim glavama. Je li ON, najružniji, ili najmiliji. Portreti su čudna stvar; ljudi iskrivljena pogleda vide nas u drugačijem svijetlu nego što mi sami sebe gledamo. Ne, nije zanemarivo, niti poželjno ostavljati po strani i društveni status portreta. Jer važno je : tko smo?, što smo?, kakav ugled u društvu imamo? To su neke od crta kojima promatrači za se grade naš portret.
Biti portretista pred pet i više stoljeća nije bilo ugodno. Je su li tadašnji portretisti vjerno slikali portrete, kraljeva, careva, mecena ili su dorađivali poneku novu crtu da bi portreti izgledali ljepši, zadovoljili osobu s portreta nikada nećemo saznati.
A tko danas određuje naše portrete? U većini slučajeva netko drugi, ponekad čak i tehnologija. Okrenete li bilo koju reviju, društvenu mrežu zapljusnuti će vas fotošopirane fotografije. Kao da danas ljude ne žele biti stvarni, već njihove portrete određuje netko drugi. Naša svakodnevnica prepuna je likova koji su uhvaćeni u kliješta tehnologije. Ti i takvi portreti istiskuju stvarna lica. Polako ulazimo u neki novi svijet izokrenutih portreta. Bježanje od stvarnosti u carstvo tehnologije dio je naše nemoći da priznamo istinu. I dok tehnologija stvara jedan vid portreta, portrete koje stvaraju političari oduvijek su me fascinirali.
Uzmimo najznačajnijeg umaškog političkog portretistu. Njegovi portreti isti su kao jaje jajetu. Ne razlikuju se oni niti po spolu niti rodno. To su portreti bez crta lica, bez očiju i ušiju, ne vide niti čuju. Onako poredani u redu poput kositrenih vojnika bez smiješka gledaju vas s političkog zida. Jedini fizički napor je klimanje glavom, slijeganje ramenima. Klonirani i hladni odmjeravaju sugrađane u strahu da ih netko ne vidi dok miču svoje glave, bez imalo ljudskosti koja je u prirodno u nama. Ne ti portreti neće Vam pružiti ruku, nasmijati se dati neki životni mig. Jer im je portretista odredio stvarni i budući svijet njihovo okruženje i prostor u kojem se kreću.
I dok gledam te portrete: Pitam se što oni ustvari predstavljaju? Je li predstavljaju stvarno lice portretiste, ili građane moga grada. Što je java, a što san! Hvalimo se kozmopolitizmom, a u stvarnosti živimo život građana nekog davno zaboravljenog vremena. Je su li ti portreti slika nekog globalnog primitivizma koji nemilosrdno navire na naše prostore, donoseći sa sobnom neku novu hladnu nama stranu klimu.
Piše:Roko Franin
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
