Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Politički dekadent
Objavljeno: 19.12.2024 u Objavljeno: 16:52
Nije potreban rat da se razori grad
U tekstu koji slijedi ključna je riječ politički dekadent. Promatram kako taj dekadent svakodnevno upropaštava naše živote, jednom riječju narušava naše zdravlje. Pitam se : Nije li taj naš politički dekadent nekakva boleština. Jer ovdje se govori o tipičnom današnjem političkom dekadentu, koji svoju pokvarenost umije predstaviti kao zakonitost, napredak, novo ostvarenje.
U svom djelovanju nitko mu ne pruža otpor, jer njegova lažna obećanja poprimaju zastrašujuće razmjere. Oko njega struji zrak opojnog tamjana ne samo na ljude siromašnoga duhom već i mnogo šire. Pretvorio je ljudske mase u svoje obožavatelje, sljedbenike koji mu kliču, podižu aureolu, ne shvaćajući muk koji ih okružuje.
Moji sugrađani izgradili su predodžbu da je dekadent – evanđelje. Ne, niti jučer, niti danas moji sugrađani nisu bili psiholozi, već svojim nerazumijevanjem stvarnosti očituju dekadenciji zahvalnost. Pitam se: Kome? I zbog čega?. Jer ona je samo preslika sveukupne političke dekadencije koja nas okružuje. I ta i takova dekadencija uopće ga ne doživljava kao dekadenta. Jer, On je njen protagonist, njezino ime. On je čovjek koji samom sebi iskazuje čast, kad njega i nazovi njegova djela dignu u nebesa. Naime to što mu se nitko ne suprotstavlja samo je čin dekadencije. Ono što bi trebalo izbjegavati postaje privlačnost.
Politika koju ON privodi je bolesna. Danas nije ništa poznatije i ništa proučeno od protejskog karaktera degenerecencije koje bolesna politika izigrava na umaškom političkom prostoru. U liku ovog političkog dekadenta liječnici mogu pronaći najzanimljivijeg pacijenta. On je danas moderni Cagliostro ! U njegovom vladanju miješaju se političke bolesti, brutalnost, vrijeđanje, nepotizam da bi se artikulirali u jednoj jedinoj riječi politički idiotizam. Ne, nismo Mi svjesni koji sjedimo u prvim redovima ovog političkog igrokaza kako je naš politički dekadent vrstan dapače izvrstan glumac. Jer dobro zagledajte u prve redove tog njegova kazališta. Ispijena bljedunjava lica, ukočena pogleda, ispuhane duše, šuteći ne shvaćajući da je šutnja najveća vrlina budala( F. Bacon) i s tim šutljivcima politički dekadent gospodari. Naš vrli glumac je tiranin, njegov patos osujećuje svaki otpor. Ne naš glumac-dekadent javno se hvali da On nije političar po instinktu, već da je On sui generis vlastitog uma. Uvjerio je tu nesposobnu kamarilu da politika malo mesa, nešto više kostiju i obilna juha stvara novu iskonsku sliku njega i njegove politike od „Boga date“.
Zanimljiv je taj politički dekadent. Pokušava biti glumac i to mu ponekad ide vrlo dobro. Jer odavna je ON shvatio da je glumac najveći lažljivac. Namjesto sebe igra druge likove. Jer osnova glume je ono što bi trebalo djelovati istinito, ne smije biti istinito. To okruglo lice, izvještačen osmijeh, koji i nije osmijeh stvara iluziju istine, a u pozadini krije obmanu i laž. Jer njegova politika i nikada nije bila istinita i u službi građana. Jer kada i smišlja radnju prije svega ON je glumac. Jer i kada predstavlja radnju-program on započinje od sredine (trećeg čina) čak ponekada i tako daleko od finalne scene ( srednja škola) ne obazirući se na samo djelo, Jer on uvjerava samog sebe na sveopći učinak svoga djela. On svoje djelo veliča kao jedino vrijedno poistovjećujući ga s sveopćom idejom. Ta sveopća ideja u njegovoj glavi stvara vlastiti mit, gdje ON na čelu s bubnjevima i pratećim instrumentima korača na čelu svih političkih čina. Ta spoznaja da je on glumac na političkoj pozornici dostojan štovanja ne znači da ga zato valja smatrati išta manje opasnim. Njegova gluma postaje umjetnost laganja.
O djelima političkog dekadenta slobodno se može izreći kroz nekoliko riječi. Sve ono što dekadent „ne može“ bezvrijedno je! Mnoga djela dekadent bi mogao, ali ON to „ne želi“, uslijed nazovi ograničavajuće sredine. I sve ono što dekadent „može“ više nitko neće uspjeti nakon njega niti je nitko to uspijevao prije njega. Slijedi ono zastrašujuće: Niti bi itko to ikada „trebao“ pokušati. Jer njegova djela nisu djela već nešto uzvišeno ona graniče s Hegelovim apsolutnim duhom. Jer ta monumentalnost sama po sebi dio je njegovog JA, njegov ukus, jer njegova djela su bezvremenska.
U svom političkim kazalištu ON je režiser, glumac, scenarista, inspicijent. Jer njegove su kazališne daske, posluh su na njegovoj pozornici. Nikada se bolje nije slušalo, nikada bolje zapovijedalo. Jer ON kao režiser na toj gradskoj pozornici zapovijeda kao neumoljiva volja kao vječni gajitelj samog sebe. On je živi primjer samosilovanja! Njegovi glumci u predstavi bez riječi nisu dostojni štovanja, niti sažalijevanja, jer igraju slijepi i gluhi u predstavama koje vode onom što se nikad ne smije ponoviti. Baš, zbog toga ih ne valja zanemariti. Opasno se plaća to idolpoklonstvo. Želimo ga izmjeriti, obzirom na djela i što su njegova djela donijela mome gradu. Arhitektonsko uništenje mediteranskog grada, naturajući svoj ukus stvorilo je od grada pseudo arhitekturu, gdje caruje beton i asfalt. Jer taj naš dekadent u svojoj bolesti želi svoju neobrazbu pretvoriti u obrazbu s vjerom u svoj genij, koji nažalost rađa i uspostavlja bezobrazni diletantizam.
A, je su li građani moga grada svjesni idolpoklonstva? Zajedno ćemo platiti to poklonstvo. Imali smo kroz desetak i više godina u instinktu dovoljno pameti da kažemo NE, ali nažalost taj naš instinkt je oslabio nagrižen općom dekadencijom. Naš otpor zamjenjen je ravnodušnošću. S radoznalošću promatram naše sugrađane koji su bili izloženi utjecaju dekadenta. Taj naš dekadent djeluje poput alkohola nakon što ga se podulje konzumira. Otupljuje, širi spleen, grad se pretvara u močvaru duša. Sniva svoj san!!!!
Što nam je činiti? Da bismo uzdigli ljude i sami moramo biti uzvišeni. Ponekad tumarajmo u magli, ali huškajmo beskonačnost. Ponos neka nam bude argument, lijep osjećaj povod da ne zastranimo. Jer vremena su takva da sami odlučimo - da valja nama preko rijeke…….
Piše: Roko Franin