Plodove «muzli» sa škaluna u saket

Izdvojeno :

Objavljeno: 14.02.2022 u Objavljeno: 22:25

Plodove «muzli» sa škaluna u saket

Prvo bi stavili u posudu s kipućom vodom da se malo zagriju i smekšaju, a potom u veću vreću i u drveno korito, te gazili bosim nogama. Povremeno bi ih opet prelili vrućom vodom i prtresli pa bi nakon sat vremena u vreći ostale same koštice, a na površini bi se izdvojilo ulje

Maslinarstvo je oduvijek bilo jedno od najvažnijih grana poljodjeljstva na ovom području te nije bilo sela na Bujštini koje se tom granom nije bavilo. Ali zime u godini 1929. mnogo toga se promijenilo. Zbog izuzetne hladnoće na Bujštini su smrzle masline. Neki pojedinci a i čitava sela nisu više obnavljali maslinike, pa je u nekim selima ovaj vid poljodjeljstva zamro. Na sreću, danas se sustavno opet obnavlja maslinarstvo. Obično su se uzgajale slijedeće vrste maslina: bianchiera, carbonera, durasena, rosarda, borgaza i brombulina. Berba je bila svuda ista; težak i naporan posao što su ga obavljali ručno od konca mjeseca studenog do Nove godine a u rodnim godinama čak do ožujka. U tom poslu obično po vjetru, zimi i kiši sudjelovali su svi ukućani pa čak i djeca. Berač bi stajao na škalunu (ljestvama) pa rukama kao da muze kravu povlačio s grančice plodove u saket (vrećicu) obješenu oko vrata. Ovaj način branja maslina zadržao se u nekim krajevima Bujštine do današnjeg dana. Ubrane masline pretresle bi se u vreću ili brentu te na magarcu odgonili kući. Zatim su ih stavljali u bačve i sanduke u konobi ili na tavanu dok ne obleže (dozriju) a potom ih prerađivali.

Ako se radilo o maloj količini ili slabom urodu, ljudi su ulje proizvodili najčešće ručnom obradom. Tukli su masline u koritu ili stupi stavljali ih u vreću i polijevali ključalom vodom i rukama istiskivali iznad kakve posude. Poslije su po površini vode prikupljali ulje. Ponegdje su se ručno obrađivale i to u drvenim koritima. Masline bi se prvo stavile u posudu s ključalom vodom, a kada bi se malo zagrijale i smekšale stavile bi se u veću vreću koja bi se stavila u drveno korito. Tada bi se gazile bosim nogama. Povremeno bi se opet prelile ključalom vodom i pretresle, te nakon sat vremena u vreći bi ostale samo koštice a na površini bi se izdvojilo ulje.

Kada bi se radilo o većim količinama , masline bi se prerađivale u tolkarijama, torkulu ili torću. To je mlin s prešom, kakav je uz manje razlike postojao i u rimsko doba. Krajem devetnaestog stoljeća na ovom području bilo je oko pedesetak ovakvih tolkarija. One su bile u vlasništvu čitavog sela ili bogatih porodica. Masline bi se prvo mljele u velikom mlinu s kružnom kamenom podlogom po kome se kružno kretalo kameno kolo. To su kolo pokretala dva do četiri radnika, a češće magarac ili mula. Samljevene masline prebacivale bi se u prešu i poljevale ključalom vodom, a zatim su radnici ručno pritezali prešu radi izdvajanja ulja. To je bio naporan i prljav posao te je otuda nastala izreka» ti e sporco come un torcier». Obično se radilo od tri sata ujutro do devet navečer za svega jednu litru ulja i osiguranu hranu. Iako je ovo bio izuzetno naporan posao ujedno je bio i prilika ljudima da budu u društvu i da se provesele. Jedan kazivač je za tolkariju rekao sljedeće:»Više se u njoj pjesama ispjevalo nego ih Bog zna a kada bi se sakupilo svo vino koje se tamo popilo, bilo bi kao poplava Mirne». Ulje se obično držalo u kamenicama ili pilama. To su bili veliki izdubljeni kameni koji su bili različitog oblika i veličine , ali najčešće valjkaste ili četvrtaste zapremine od 20 – 700 litara i to uvijek sa drvenim poklopcem

Maslinovo ulje nije služilo samo za začin jelu. Smatralo ga se ljekovitim pa su njime pripremali «pandu» odnosno juhu s kruhom za bolesnika ili rodilju, pili ga ujutro za bolesti želuca i unutarnjih organa te za opekotine i rane kako ljudi tako i životinja. Jedno od vjerovanja koje se sačuvalo još uvijek na Gornjoj Bujštini da se ubodi insekta najbolje liječe uljem u kojeg se ubaci živog škorpiona pa kad ovaj ugine ulje se čuva u bočici za potrebe liječenja. Danas vrlo rijetko možete popiti «pandu» i vrlo rijetko ćete je pronaći kao specijalitet u našim ugostiteljskim objektima. Niti znatiželjnici nisu u mogućnosti razgledati danas kakvu staru tolkariju. Stari način obrade maslina je nestao a stare preše, kameni žrvnji i kamenice odnesene su a mnoge i ukradene. Mnoge kamenice danas ukrašavaju vrtove vikendica neposredno uz more, mnoge ukrašavaju i vrtove u susjednoj državi Sloveniji a izgledom ponekad u potpunosti narušavaju arhitektonski sklad. Lako smo se odrekli svog etnografskog blaga kao da nas nije briga da tako lako uništavamo svoju povijest.

Tekst : Zlatan Varelija

Ostale vijesti iz kategorije