Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Piazza Bainsizza u Rimu
Objavljeno: 10.01.2022 u Objavljeno: 20:23
Piazza Bainsizza u Rimu
Poznajem Trg Bainsizza u Rimu. Prije dvadesetak godina, prolazio sam često tim dijelom Vječnog grada u kojem sam proveo oko 3 mjeseca svog života. Stanovao sam u ulici Appia Nuova, nedaleko od poznatog trga, Piazza Re di Roma.
Rim je prekrasan grad i šetati njegovim trgovima i ulicama je poput neprestanog doticaja sa tisućljetnom poviješću. Kud god se okreneš, tu je povijest i to ne bilo kakva. Povijest Svijeta.
Meni pak, bilo je posebno interesantno šetati Rimom u večernjim zimskim satima. Možda sam bio i neoprezan jer šetati sam noću u glavnom gradu Italije i nije baš preporučljivo. Srećom, nisam imao neugodnih iskustava po svoju sigurnost.
Nije isti dozivlje proći pješke danju kada sve vrvi od gradskog prometa ili noću sa rijetkim prolaznicima, dionicu puta od Piazza Re di Roma do Colosseuma pa dalje do Piazza Venezia sa impozantnim Altare della Patria (Oltar Domovine) i Piazza di Campidoglio a tu su i iskopine Rimskog carstva, Foro Romano. Od mog mjesta stanovanja sve je to bilo na svega pola sata hoda i 2-3 km udaljenosti. Nezaboravno.
Druga strana života u Rimu, bilo mi je posebno upečatljivo, vidjeti beskućnike kako pred sumrak, pripremaju svoj kartonski ležaj, na kojem će provesti noć. Bili su to improvizirani ležajevi sa hrpom starih deka i razne odjeće, u prolazu, pred ulaznim vratima javnih objekata u Via della Conciliazione koja skoro dotiče Trg Svetog Petra.
Koji paradoks, na svega par stotina metara zračne udaljenosti, s jedne strane trga spavali su beskućnici, ljudi koji nisu imali ništa, a s druge strane pak, okom vidljivo, palača i poznati prozor s kojeg Papa upućuje svoje nedjeljne poslanice božjeg milosrđa.
Italija slavi mjesta svojih pobjeda ali i poraza
Često se pitam, otkud i otkad neka imena ulica i trgova u raznim gradovima. U ono vrijeme, prije 2000-te godine nisam poznavao naziv Bainsizza. Danas znam da je taj naziv, u stvari talijanski prijevod slovenskog imena Banjšice, visoravni nedaleko od mjesta Kanal kod Nove Gorice.
Italija dobro pamti Banjšiče gdje su u vrijeme 11. bitke na Soči tokom Prvog Svjetskog rata, talijanske divizije po prvi puta uspjele prodrijeti oko 8 kilometara preko rijeke Soče u dubinu neprijateljskog teritorija kojeg su branile divizije Austrougarske vojske na čelu sa zapovjednikom Svetozarom Borojevićem. Feldmaršal Borojević bio je rodom iz sela Umetić kod Kostajnice na rijeci Uni (današnja Hrvatska Kostajnica) a proslavio se u bitkama protiv Rusa u Galiciji i na Dunavu pa je zbog svoje izuzetne sposobnosti rukovođenja vojskom postavljen za zapovjednika austrougarske vojske na Soči.
U deset bitaka na Soči Borojević je sa svojim slovenskim, hrvatskim, bosanskim, mađarskim i austrijskim vojnicima uspio odbiti napade Talijana. U jedanaestoj bitci nije uspio zbog izuzetno brojčano veće i bolje naoružane talijanske vojske.
Bio je to veliki uspjeh Talijana ako se uzme u obzir da se vojnim uspjehom do tada smatrao neki osvojeni brežuljak ili brdo neposredno uz Soču.
Jedanaesta bitka na Soči odvijala se od 17. – 31. kolovoza 2017.god. a Luigi Cadorna vrhovni zapovjednik Talijanske vojske rasporedio je 2/3 svojih oružanih snaga uzduž Soče, od Tolmina do Jadranskog mora. Čak 52 divizije sa 600 bataljuna i 5200 komada artiljerijskog oružja protiv neprijatelja koji je raspolagao sa 250 bataljuna i 2200 komada artiljerijskog oružja.
Austrougarska vojska je po prvi puta pokazala znakove ranjivosti pa se slijedom toga i morala povući tih nekoliko kilometara.
Najžešći napad Talijanske vojske bio je na visoravni Banjšice kojom prilikom je ta visoravan osvojena a uz nju i Sveta Gora (Monte Santo) na kojoj se i danas nalazi Bazilika Kraljice Sveto gorske (Basilica dell'Assunzione della Vergine del Monte Santo) razrušena tokom ratnih operacija 1915.g. a kasnije obnovljeno u vrijeme fašističke vladavine, 1928. godine.
U bitci na Banjšici, Talijani su imali ukupno 158.000 žrtava od čega 30.000 mrtvih,108.000 ranjenih i 20.000 nestalih ili zarobljenih. Austrougarska vojska je imala ukupno 115.000 žrtava, 20.000 mrtvih,45.000 ranjenih, 30.000 nestalih i 20.000 zarobljenih.
Zanimljiv detalj, među stotinama tisuća talijanskih vojnika koji su se borili na rijeci Soči bio je i socijalist Sandro Pertini u činu poručnika, kasnije predsjednik Italije u mandatu 1978-1985 godine.
Od kasnog proljeća 1917.g. nakon ulaska SAD u rat na strani sila Antante, na Soči je bio i Ernest Hemingway u ulozi vozača ambulantnih vozila američkog crvenog križa i u činu poručnika. Godine 1929. Hemingway je objavio svoj djelomično autobiografski roman „ A Farewell to Arms“ „Addio alle armi“ (Zbogom oružju) po kojem je snimljen i istoimeni film iz 1932. sa Gary Cooperom u glavnoj ulozi i kasnije drugi film iz 1957.g.
Roman „Addio alle armi“ i film, bili su zabranjeni u Italiji za vrijeme fašističke vladavine, jer Mussoliniju nisu odgovarale neke činjenice o lošem postupanju visokih talijanskih časnika prema nižim časnicima i običnim vojnicima, pa je knjiga objavljena tek nakon 1945.g.
Nakon bitke na Banjšici, posljednji austrijski car, Karlo I. ,ozbiljno se zabrinuo za sudbinu svoje vojske i teritorije pa je odlučio, iako nerado, zatražiti vojnu pomoć od Nijemaca koji su nakon početnog odbijanja austrijskog zahtjeva odlučili uključiti se u rat na Soči.
U dvanaestoj bitci kod Kobarida i uzduž Soče do mora (24.listopad-7.studeni 2017.) Nijemci skupa sa Austrijskim saveznikom uspjeli su potjerati Talijane čak 150 kilometara do rijeke Piave. To je bila čuvena bitka iz Prvog Svjetskog rata kada se milijunska Talijanska vojska razbježala a taj drastičan poraz Talijani nisu zaboravili ni do današnjih dana, porez kojeg nazivaju LA DISFATTA DI CAPORETTO.
Via Timavo
U Rimu ne postoji samo trg Bainsizza već i ulica Timav (Timavo) koja počinje upravo od tog trga. Rijeka Timav je ponornica koja izvire sa hrvatske strane planinskog vrha Snežnik, teče slovenskim podzemnim teritorijem i ponovno izbija na površinu posljednjih 2 kilometra između Duina i Monfalconea te se izljeva u more. Upravo na ušću rijeke Timav, tokom desete bitke na Soči, koncem svibnja 1917. došlo je do oružanog sukoba između 77.bataljuna „Toscana“ i Austrougarske vojske.
Utjecajni i ekstravagantni pjesnik, ratnik, pilot, nacionalist i strastveni ljubavnik, Gabriele D'Annunzio u sastavu tog bataljuna, bio je kreator tragične ratne epizode kada je došao na suludu ideju koju je protiv volje prihvatio njegov zapovjednik, major Giovanni Randaccio. Prijeći rijeku Timav i doći do dvorca Duino i na njemu izvijesti Talijansku trobojnicu koju će vidjeti građani Talijani u Trstu i motivirati ih da se u gradu suprotstave Austrougarskoj vlasti, nametnuo se D'Annunzio „genijalnim“ planom svome zapovjedniku.
Duino je udaljen od Trsta 20-tak kilometara i nije bilo realno očekivati da se iz Trsta vidi trobojnica koja se vijori na dvorcu s druge strane tršćanskog zaljeva.
Rezultat te akcije bio je katastrofalan sa više mrtvih i ranjenih a među njima je rafalima izrešetan poginuo i major Randaccio. Neki izvori kažu da je umro na rukama D'Annunzia i da ga je pjesnik ogrnuo talijanskom trobojnicom. D'Annunzio je svome zapovjedniku održao čuveni posmrtni govor prilikom pokopa na Groblju heroja u Aquilei.
Poznato je, Gabriele D'Annunzio je tu krvavu zastavu uvijek nosio sobom na narodnim skupovima i osvajačkim pohodima počevši od 1919.g.
Prilikom ulaska i nakon okupacije Rijeke 12.rujna 1919. g. prije obraćanja građanima sa balkona gradske palače, najprije je okupljenoj masi pokazao zastavu i rekao da je to trobojnica za koju je umro i u kojoj je bio zavijen nacionalni junak Giovanni Randaccio.
U Rimu, po rijeci Timav, mjestu jednog nepotrebnog poraza sa mrtvima i ranjenima, naziv je dobila jedna ulica, možda zbog ogromnog utjecaja kojeg je D'Annunzio imao na poslijeratnu talijansku vladu a ponajviše na Mussolinija koji je pjesnika cijenio a istovremeno od njega i zazirao.
Što kaže D'Annunzio, pitalo se često u ono vrijeme poslije Prvog Svjetskog rata i u začetku nastanka fašizma u Italiji.
Sastavio: Veljko Ivančić
Literatura: Franco Bandini „Il Piave mormorava“, 1965.g.
Ernest Hemingwey „Zbogom oružju“, 1995.g.
Alessandro Barbero „Caporetto“, 2017.g.
Antonio Scurati „ M Il figlio del secolo“, 2020.g.
PromoTurismo FVG „Itinerari della Grande guerra“
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg, savudrijska borovi, 2.jpg)
.jpg,ahile papa, nasl to.jpg)
