Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Pasolini, pedeset godina poslije: "Prorok koji je previše vidio“
Objavljeno: 01.11.2025 u Objavljeno: 12:39
„Ako je istina skandalozna, što onda znači šutnja?“
Dana, 2. studenoga 2025. navršava se pedeset godina od nasilne smrti Pier Paola Pasolinija – jednog od najneobičnijih i najneposlušnijih duhova talijanske kulture dvadesetog stoljeća.
Tim povodom, RAI3 je u emisiji Quante storie posvetio cijelo izdanje njegovu životu i nasljeđu. U studiju su bili prisutni novinarka Simona Zecchi, autorica nove knjige Pasolini: Ordine eseguito, te pisac Cataldo, koji su zajedno pokušali rasvijetliti ono što službena istina o njegovu ubojstvu nikada nije željela priznati.
Jer, iako je službena istraga iz 1975. godine brzinski zaključila da je riječ o „zločinu strasti“, povezanom s Pasolinijevom homoseksualnošću, novija svjedočanstva – i Zecchijeva istraživanja – otkrivaju drukčiju pozadinu.
Sve više je dokaza da su uzroci njegove smrti povezani s novinskim člancima koje je tada objavljivao u Corriere della Sera među kojima i bombaški napad na Piazza Fontana. Ti tekstovi, kasnije sabrani pod naslovom Scritti corsari, bili su otvoreni napad na licemjerje vlasti, Crkve i kapitalističke homogenizacije Italije sedamdesetih. Pasolini je tada govorio ono što su mnogi znali, ali se nitko nije usudio izreći: da novi potrošački sustav ubija dušu zemlje mnogo dublje nego stari fašizam.
Pisac koji je izazvao sistem
Njegova književna reputacija započela je romanom „Ragazzi di vita“ (1955.), brutalno iskrenim prikazom rimskih uličnih mladića iz siromašnih četvrti, njihovih krađa, njihov jezik, prostitucije i preživljavanje zbog koje je protiv autora podignuta tužba. Njegov slijedeći roman bio je „ Una vita violenta“ (1959.) za koju je čuveni talijanski književnik Italo Calvino rekao: „ E' un bellissimo libro. Bellissimo! Uno dei piu' bei libri italiani del dopoguerra, uno dei piu' bei libri degli ultimi anni in senso assoluto“.
Pasolini nije idealizirao bijedu, nego ju je prikazao iznutra – kroz jezik uličnih mladića, njihovu vulgarnost i njihovu ljudskost.
U tadašnjoj Italiji, koja se pokušavala prikazati kao moralno obnovljena i katolička, knjiga je bila šok: državni tužitelj podigao je optužnicu zbog “pornografije i nemorala”.
Pasolini je oslobođen, ali proces ga je obilježio – shvatio je da sustav ne može podnijeti stvarnost kad se o njoj govori bez maske.
Kasniji filmovi, poput Accattone i Mamma Roma, nastavili su tu poetiku – poeziju iz blata, evanđelje marginaliziranih.
Upravo su ti „dječaci s ulice“ – ragazzi di vita – bili njegova prva i posljednja tema: narod bez glasa, koji ga je oblikovao i, možda, na kraju izdao.
„Nemam više iluzija“
U emisiji Quante storie prikazan je i arhivski isječak iz intervjua koji je s Pasolinijem vodio novinar Enzo Biaggi, čovjek koji mu nikada nije bio naročito sklon.
Razgovor, snimljen nekoliko mjeseci prije smrti, prikazuje redatelja u njegovu posljednjem javnom nastupu – umorna, ali beskompromisna.
Pasolini u tom razgovoru ne skriva razočaranje: ne vidi budućnost ni za sebe, ni za Italiju.
Njegov pesimizam nije bio pasivan; bio je akt očaja i lucidnosti.
„Nemam više iluzija,” rekao je Biaggiju, „moje je društvo mrtvo i ja s njim.“
Te riječi, ponovo prikazane u emisiji, danas djeluju poput oporuke – upozorenje čovjeka koji je prerano razumio vlastiti kraj.
Povratak u Casarsu
Pasolini je pokopan na groblju Casarsa della Delizia, u Furlaniji, mjestu iz kojeg je potekla njegova majka Susanna Colussi.
Upravo ondje proveo je dio svog djetinjstva, prve školske dane i napisao svoje prve stihove na furlanskom dijalektu. Kao već poznati režiser, rado se vraćao u ovaj kraj i na vlastitu inicijativu financirao unutrašnju obnovu crkve koju je obilazio u djetinjstvu, ispred koje je na maloj fontani provodio vrijeme igrajući se s drugom djecom. Današnji stanovnici Casarse, s ponosom pokazuju freske unutar crkve koje je Pasolini dao restaurirati.
Na stotu godišnjicu njegova rođenja, u ožujku 2022. posjetio sam mjesta u Casarsi gdje se Pasolini kao dijete kretao i stanovao, a posjetio sam i njegov grob. U njemu danas leži i majka, koja je nadživjela sina, a umrla 6 godina kasnije. Svega nekoliko metara dalje počivaju i njegov otac Carlo Alberto, časnik talijanske kraljevske vojske, umro 1968. te mlađi brat Guido, partizan brigade Osoppo, ubijen u veljači 1945. u sklopu tragičnog partizanskog masakra poznatog kao Eccidio di Porzûs.
Taj tihi furlanski pejzaž – ravnica, magla, vinogradi – djeluje kao kontrapunkt njegovu rimskom životu i nasilnoj smrti. U Casarsi nema televizijskih kamera ni političkih rasprava; samo tišina i imena na pločama.
Posljednja pouka
Pasolini je cijelog života hodao po rubu između poezije i novinarstva, erotike i teologije, komunizma i proročanstva.
Ubijen je jer nije pristajao na podjele koje su drugima donosile mir.
Njegovo tijelo pronađeno je na plaži u Ostiji, pretučeno i pregazeno – ali njegovi tekstovi i filmovi ostaju svjedočanstvo o zemlji koja nije željela čuti istinu o sebi.
Pedeset godina kasnije, dok se u Rimu i dalje raspravlja tko ga je ubio, možda je važnije pitanje: tko ga danas još može razumjeti?
Jer Pasolini nije bio samo žrtva političke zavjere, nego i prorok koji je previše jasno vidio kraj jednog svijeta.
I zato, svaka obljetnica njegove smrti vraća nas istom pitanju koje on sam postavlja u Scritti corsari:
„Ako je istina skandalozna, što onda znači šutnja?“
Priredio: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
