Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Osvrt: Skeptična razmišljanja na Dan državnosti
Objavljeno: 31.05.2026 u Objavljeno: 12:24
Foto: Facebook, Otok ljubavi u Hrvatskoj/Galešnjak
Ljeto, 1990.
Pamtim kraj ljeta 1990. godine i kolone automobila na Jadranskoj magistrali. Turisti su se panično vraćali u svoje države, a mi, u Jugoslaviji nismo ni slutili kakvo nam zlo potajice spremaju naredni dani. Mnogi Hrvati su na povratku s Jadrana u svoje domove na kontinentalni dio Hrvatske, nailazili na balvane kao prepreke na cesti i ta hajdučija, drumskih razbojnika nazvana je kasnije “Balvan revolucijom”.
U dugoj koloni automobila, vozeći sa Jadranskom magistralom, sa strastvenoga juga, otoka Murtera, prema svojoj pitomoj Istri, sa zebnjom sam razmišljala o mogućim, ali neprihvatljivim događajima koji su mogli uslijediti tih uznemirujućih dana. Krenula je tutnjava prvih velikih političkih oluja. Srce, protivno razumu, nije se moglo predati euforičnom naboju domoljublja dok je zrak bio ispunjen amalgamom strepnje i straha u kojem je još uvijek odzvanjao zvuk mirnodopskih dana iz dodirljive prošlosti. Jedino što je moje unutarnje oko tada vidjelo je, da više ništa neće biti isto kao prije. Veliko zlo je kucalo na vrata, rat neslućenih razmjera. Raspadala se jedna domovina, za koju sam dotad mislila da je i jedina.
Ljeto, 1995.
Pamtim, ljeto 1995. godine. Nekoliko dana pred redarstvenu akciju “Oluja”. Prožimao me isti taj osjećaj strepnje i straha s metalnim okusom u ustima dok sam hodala odsutno gradom i susretala se s paničnim pogledom rijetkih turista u gradu. Uspomene na petogodišnje krvoproliće, bile su bolne kao nezarasle rane na srcu i uvijale se prema ustajalom i vlažnom zraku radi čega me u prsima stezalo i nisam mogla normalno disati. Ali moje je unutarnje oko naziralo ponad tih misli barjak slobode koji svojim vijorenjem bistri olovno hrvatsko nebo. I znala sam da više ništa neće biti kao prije. Imat ću siguran, plavi krov nad glavom u slobodnoj domovini Hrvatskoj.
Svibanj, 2026.
I 1990. i 1995. nismo znali što nam nadolazeća vremena spremaju, a slično je i ovih dana kada se intenzivno vode ekonomske borbe u našoj demografski i gospodarski osiromašenoj Hrvatskoj u novoj proširenoj obitelji- EU. Nema više gospodarske stabilnosti i socijalnog mira, prevladavaju bahati i korumpirani, te potkapacitirani političari (monokracija!) kojima je samo kozmetički stalo do lokalno-nacionalnih interesa, a najviše i najdublje do vlastitih te njihove vojske uhljeba, dok narod pliva u vlastitom znoju i mladi su prisiljeni iseljavati ili ostaju tu tavoriti s bremenom pozerskog hrvatstva. Ne kola više u venama ona euforija, zanos i hrabrost koja nas je ujedinila u godinama krvavog rata oko velikog sna o neovisnoj Lijepoj našoj-ravnopravnoj zajednici cijeloga hrvatskoga puka.
Još jedan svibanj je u svojoj završnici, i dan kad slavimo Dan državnosti u Zemlji koja je svojim nastankom puno obećavala. Dan odmiče u laganom ritmu cvrkuta ptica, koncerta cvrčaka i zaogrnut vrelim sunčevim poljupcima, ali rastače se na polupraznim plažama, ulicama i neveselim licima ljudi koji s površnim osmjesima razmišljaju o dobrim rezultatima predstojeće špice turističke sezone, ali i još jednoj neizvjesnoj jeseni. Na globalnoj razini.
Nažalost, u krhotinama staroga života i ove 2026., htjeli to ili ne, nećemo ju pamtiti kao veličanstvenu i olakšavajuću točku preokreta s novim paketom gospodarskih mjera oporavka u dosadašnjim životima i navikama. Iako je premijer Andrej Plenković na prigodnoj proslavi državnog praznika istaknuo da je Hrvatska ostvarila sve svoje strateške ciljeve, ostaje nam svežanj briga i ključno pitanje koliko su svi ti ostvareni ciljevi dobri za hrvatski puk i koliko odista u sebi sadrže one snove poginulih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu? Moje unutarnje oko još ne sluti izlaz iz tog vrtloga problema i ne vidi jasan cilj prema kojemu se ide na dobrobit svih građana Hrvatske. Možda je to prokletstvo i farizejstvo nama Hrvatima zapisano u genima još od kletve kralja Zvonimira?!
Krvave gaće
Na njega me podsjetio jedan narativ koji se pripisuje hrvatskom emigrantu Bruni Bušiću, ali stručnjaci su utvrdili da on to nije izgovorio, no to je najmanje bitno. Glasi:“… Da smo mi slobodni i čestiti, davno bi imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička carstva kao kule od karata. Nema nijedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podijeliti svi podjednako. (…) No kad se oslobodimo srpskoga ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makrolopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih. Hrvatskih lopuža?” A može li se to uopće?
S. Bosnić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
