Onima koji se sjećaju Dana mladosti

Izdvojeno :

Objavljeno: 26.05.2024 u Objavljeno: 20:20

Koliko je Bruna voljela druga Tita

Jedna je pjesma započinjala stihovima: “Jugoslavijo borba te rodila. Jugoslavijo narod te slavio, ljubav te Zemljo naša napojila, budi ponosna Jugoslavijo...“ I onda je, onda je nakon pet desetljeća bratstva i jedinstva u toj Zemlji nastupio bratoubilački rat u kojem se Jugoslavija vlastitom krvlju napojila i utopila. Sjećate li se Jugoslavije ili ste možda čuli od starijih za nju, ili pak pročitali na internetu?

*************************************

Bruna se rodila 1959. godine u Jugoslaviji u obitelji koja je bila vrlo pobožna i odana tradicijskim vrijednostima. Doselili su u Istru iz Dalmacije, kraja gdje su ljudi bili duboko povezani s Bogom. Iako je otac bio veoma školovan za ono vrijeme i šef računovodstva u velikom poduzeću, nije bio član Saveza komunista i Bruna je zbog odlazaka u crkvu i na vjeronauk osjećala odvojenost od nekih školskih prijateljica i zapravo je odrastanjem uvijek mislila da je malčice podozrivo gledaju i doživljavaju drugačijom. Mama bi joj ponavljala kao pokvarena ploča: „Vjera u Boga, ljubav i sloga, to je naš životni put“.

I tako bi Bruna svake večeri prije spavanja morala izmoliti Anđela čuvara milog…, a nakon molitvice je snenih očiju nabrajala:“ Dragi Bože i mali Isuse čuvaj moju mamu, mog tatu, mog brata, nonu i nona i druga Tita...“ Kada je mama prvi put čula Brunu kako izgovara Titovo ime u molitvi izludila je dozivajući supruga: “Pa ovo je dižgracija. Na koga se umetnula ova mala? Bit će to političarka kad odraste“.

RR Niš

Bile su joj samo četiri godine i nije znala što znači riječ političarka, ali znala je da je drug Tito njezin veliki prijatelj. Doduše upoznala ga je preko malog ekrana na TV-u i preko filmskih žurnala u kinu. Ne sjeća se Bruna točno onog trenutka kad joj je postao simpatičan, kad su se kliknuli, ali zadivilo koliko obožava djecu i svoje prekrasne bijele pudlice. U njezinim je dječjim očima izgledao zaigrano i prijateljski, doimao se kao neki blagi Svetac iz njezine crkve, dobrica, samo je on bio živ i hoda, a ovi ukipljeni.

Odakle u Bruni poriv da prigrli Tita u svoju molitvicu pitala bi se mama i svakim danom više čudila kako je u maloj rasla znatiželja za političarima koje bi gledala na crno bijelom ekranu TV-a RR Niš. Tata ga je na ponos ulice JNA i svih stanara u zgradi kupio još 1963. godine. Do tada je samo pukovnik Miho bio brži. Njegova je dalekovidna kutija bila godinu dana starija. Odsada su stanari imali dva izbora gledati telku, i rasporedili bi se u dva stan, pa je gužva domaćicama bivala nešto manja.

Pjetlić

Televizor se palio predvečer. Odjednom bi se pritiskom bijelog dugmeta na tamnom ekranu pojavio neki gizdavi pjetlić i najavio buđenje života u čarobnoj kutiji. Bruna nikako nije mogla otkriti odakle u kutiju ulazi taj pjetlić i ponekad bi znala dotrčati iz dvorišta znatno prije sumraka buljeći po sobi kao kakav lovac širom otvorenih očiju ne bi li spazila s koje strane ulazi pjetlić. Nakon niza neuspješnih pretraga Bruna je zaključila da on spava negdje na dnu televizora i kukurikne kad se probudi. Nakon što bi pijetao zauzeo uvijek isti startni položaj u središtu ekrana i zakukurikao, otvorio bi se u televiziji prozor na cijeli svijet i male ljude koji su u toj dimenziji liliputanca u Bruninoj percepciji odmah postajali stvarni ljudi, koji samo žive iza tog staklenog zida.

Ubrzo joj je nakon voljenog druga Tita, najdraži postao predsjednik Amerike Kennedy. Tata joj je objasnio da je Amerika najjača zemlja na svijetu, a ona je već u dvorištu doznala od dečki da su tamo živjeli i ratovali kauboji i indijanci jer bi se i oni u dvorištu toga rado igrali. Bruni se sviđao njegov široki osmijeh s puno, puno blistavih zubi.

U toj tv kutiji je upoznala i opasnog ruskog predsjednika Brežnjeva. Uvijek zlovoljan i namrgođen sličio joj je na opasnog hajduka Čarugu o kojem joj je tata pričao. Amerikanci i Rusi bili su gori protivnici od kauboja i indijanaca, i to je uskoro shvatila. Stalno su u nekom hladnom ratu, rekao joj je tata. Bruna je u tom ratu navijala za Amerikance. Pitala je tatu, a za koga drug Tito navija. Odgovorio joj je, za sebe, i njima rado svira klavir, pa pokazao prstima malo amo, malo tamo.

Nažalost, jednog su dana ustrijelili Kenndija i zapamtila je zauvijek taj tužni trenutak i novu riječ u svom dječjem rječniku – atentat. Drug Tito u Jugoslaviji ne bi nikad dozvolio bilokakav atentat, bila je uvjerena.

Ratovi

Nekoliko godina kasnije, 1967. Izrael je napao Egipat i Bruna je prvi put u životu osjetila blizinu rata i golemi strah. Navijala je za Titovog prijatelja Nasera. Bojala se zaspati misleći da bi Izraelci noću mogli bombardirati i njezinu Jugoslaviju. Da ju utješi tata joj je pokazao zemljopisnu kartu Sredozemlja upirući prstom na Izrael. Iako se zvao Bliski istok ipak je bio daleko od Jugoslavije, pa je Bruna mogla mirno zaspati.

U to su vrijeme neka egipatska i sirijska djeca nalazila utočište u Jugoslaviji. Drug je Tito otvorio širom vrata Jugoslavije kao vrata jednog velikog doma. I neki su susjedi u zgradi koji su bili vojna lica ugošćavali male kovrčave Arape pa je i ona željela spasiti jednog malog tamnoputog dječaka, ali mama je odmah rekla ne, jer je stan malešan, kao Ježeva kućica.

- Divna i plemenita gesta moj anđele, ali igraj se s garavima u korti. Pa nećemo ga metnuti na špaker u kužinu, ljutila se mama i podigla ton: “Nemoj mi kontraštavati!“

Onda je stigla i famozna 1968. godina kada su Rusi ušli tenkovima u Čehoslovačku i okupirali ju. Ljeto ranije stekla je prijateljicu Martinu iz Praga i čitavo su se vrijeme igrale skupa te učile jedna drugu svoje materinje jezike. Na kraju tog nezaboravnog prijateljskog ljeta oprostile su se razmijenivši adrese i obećanja da će si pisati svaki dan do sljedećeg ljeta. No pisma su prestala kolati u proljeće kada su Rusi osvojili Čehoslovačku i Martina se nije više pojavila. Bruna bi svaki put sa zebnjom promatrala neke crvene škode po ulicama grada i mislila da je možda auto Martininog tate. Jedne je večeri stavila fotografiju na kantunalić kraj postelje na kojoj poziraju ona i Martina mokre u moru na luftmadracu i ispisala je na češkom, crvenim flomasterom:“PEKNE“ (lijepo). Neopisivo je mrzila Brežnjeva i sve ruske vojnike i nije joj bilo jasno kako neka tuđa vojska može kada poželi samo tako upasti u tuđu zemlju i to još u tenkovima. Srećom, u Jugoslaviji su imali druga Tita i to se ne bi moglo nikad dogoditi jer je JNA bila jedna od najspremnijih i najmoćnijih Armija u Europi koja je štitila sve bratske narode od vanjskog neprijatelja pa čak i od moćnih Rusa. Čula je ona kad je to jednom na vijestima izjavio vrhovni komandant Armije drug Tito. Djeca Jugoslavije, mogla su rasti bezbrižno u najsigurnijoj zemlji na svijetu.

-Tata s kojim su pravom ušli Rusi u Čehoslovačku, pitala ga je jedanput ogorčena.

-S pravom jačega, britko je odgovorio.

I koliko god to bila okrutna istina u Bruni je odrastanjem rastao pravednički gnjev te duh bunta protiv svih tlačitelja kao i skrivena želja da se kroz život bori protiv njih. Ponavljali su se ratovi u Bruninom djetinjstvu i rano je počinjala shvaćati da je svijet odraslih zao, prepun mržnje, prijetnji i ratovanja pa i kada bi se postiglo pomirenje, odmah je na nekom drugom kraju svijeta izbijao neki novi rat jer jači su uvijek morali smisliti novi rat i pokazati slabijima tko, i kako se vlada svijetom. Pitala se Bruna jesu li ti odrasli ratnici ikada bili djeca i kada su dječje snove, naivnost i iskrenost zamijenili za oružje. Srećom, drug Tito je bio glasnik mira, puštao je bijele golubove iz ruku, vidjela je te fotografije Bruna.

Štafeta

I godine su prolazile, djetinjstvo se pretvaralo u mladost. Bruna je puno svojih pjesmica posvetila voljenom drugu Titu i recitirala ih na mnogim pozornicama. Za neke od njih je bila nagrađivana na Festivalima mladih. Pa ipak, tištalo bi ju što nikad nije nosila učeničku štafetu za Titov rođendan, a kamoli saveznu. A nosili su je znatno lošiji učenici, dok su Brunu nastavnici preskakali. Tata je Bruni objasnio, bez patetike, da on i mama nisu u Partiji, pa dok se izredaju omladinci roditelja Partijaca, neka se pomiri s tom činjenicom.

- Drugu Titu je najvažnije da budeš odlična učenica i vjeran drug, rekao bi tata.

Iako nije znala što znači Partija, jer je čula u svojoj kući samo za partiju šaha, Bruna bi se uvijek nakon tatinih objašnjenja prestala uzbuđivati, ali ipak se nastavila, duboko negdje u dječjem srcu nadati, da će jednoga dana obgrliti prstima tu svetu štafetnu palicu. Do tada je pobirala najljepše latice cvijeća kojima bi posipala one sretne i zadihane nositelje sa štafetnom palicom u ruci u kojoj se čuvala rođendanska čestitka za voljenog druga Tita zapisana na komadiću papira. Bruni se činilo u tom trenutku da im je to najvažniji dan u životu. Zato ih je i htjela posuti najljepšim cvijećem.

Poslije smrti

Bruni je bilo 20 godina kada je umro junak njezina djetinjstva, drug Tito. Ocean njezinih prolivenih suza mogao je potopiti Jugoslaviju. Nikada nije skrivala da joj je to bio prvi najteži trenutak u životu. Čak ju ni tata nije mogao utješiti. „Žaluj kćeri, preboljet ćeš ga“ rekao je.

Nakon rastanka od najvećeg jugoslavenskog sina, ništa više nije bilo isto. Postepeno se osjećalo da se približava val velikih promjena. Onoga dana kada joj je kao predsjednici omladine, pripala čast nositi saveznu štafetu 1986., nije u njoj više kuljo onaj žar iz djetinjstva, jer Tito nije među živima. U jednom se trenutku u pauzi između trčanja, štafetna palica od pleksiglasa sa šest stiliziranih baklji koje su predstavljale šest republika, skotrljala sa stola i tresnula na pod. Uspaničila se Bruna pri samoj pomislili kako li će polomljena stići na stadion u Beograd, a kasnije takva i na Titov grob.

-Ma ne uzbuđuj se, to je ionako duplikat, originalna nikad ne putuje Jugoslavijom, ona se čuva u Beogradu, rekao joj je drug iz savezne omladinske organizacije Jugoslavije. Imala je 26 godina, a još je mislila da postoji samo jedna jedina prava savezna štafeta. Iznenada su se i Brunini ideali srušili i otkotrljali na tom podu u nevjericu sa štafetom. Dotad je vjerovala da su sve one mlade ruke koje dodiruju tu palicu i predaju je iz ruke u ruku jedna neprobojna barijera, nesalomljivi štit kojim brane voljenu domovinu. Ova spoznaja ju je neugodno iznenadila. Sa smrću druga Tita počele su izbijati nove (ne)istine na vidjelo i ništa više nije bilo sveto. Kao da nitko više nije želio sačuvati Jugoslaviju.

Val velikih političkih promjena približavao se Europi. Uskoro je pao Berlinski zid… Pala je i Jugoslavija. Raniji život postao je aorist. I danas se ponekad Bruni s velike vremenske distance učini da je onaj život bio snovid. Ali ta lijepa sjećanja nisu opsesija, nisu ni nostalgija, niti neka neodrediva ideološka avantura, niti jedna putanja u svemiru koju je tek tako progutala crna rupa, već je to jednostavno bio život ljudi u jednoj sretnoj državi s osjećajem vrijednosti za život svakog čovjeka. I zato je bilo lijepo živjeti s Titom.

Sanja Bosnić

Ostale vijesti iz kategorije