Odlazak na Svetu Goru (Monte Santo) kod Nove Gorice

Izdvojeno :

Objavljeno: 21.12.2022 u Objavljeno: 15:26

Sveta gora, važna strateška točka

Planirao sam već neko vrijeme, otići na Svetu Goru (682 m) kod Nove Gorice, i posjetiti grob Alojzija Resa, slovenskog literarnog povjesničara, književnika i profesora teologije. Posjećivao sam područje Svete Gore i ranije, ali ovom prilikom, raspolagao sam sa puno više podataka, o događajima tokom 10. bitke na Soči koja se odvijala u razdoblju od 12. do 28. svibnja 1917.

Ovog puta, pogled sa zidina koje okružuju Baziliku, bio je drugačiji, za mene, povijesno gledano bogatiji, od prethodnih posjeta.

Odmah niže, prema sjeverozapadu, na par kilometara zračne linije, smješten je Sabotin (609 m), brdo podijeljeno na dvije države, Italiju i Sloveniju, poprište krvavih borbi, tokom 6. bitke od 4. do 17. kolovoza 1916. Prema sjeveru, vide se Kanin (2293 m) sa Matajurom ispred (1642 m), a desno Krn (2210 m).Daleko u pozadini mogu se nazrijeti i drugi vrhovi (sve pod snježnim pokrivačem) kao što su Jalovec (2645 m), Triglav (2864 m)....

Ispod Svete Gore, u pravcu istoka, prostire se visoravan Banjšica (Bainsizza), teritorij u koji su Talijani

prodrli i zauzeli tokom 11. bitke na Soči (17. do 31. kolovoza 1917.).Talijanski ratni zapovjednici, bili su jako ponosni, što su prvi puta od ulaska Italije u rat 1915.g., uspjeli prodrijeti 10-tak kilometara u dubinu teritorija Austro-Ugarske monarhije.Njihovo zadovoljstvo, trajalo je kratko vrijeme, obzirom da je svega 2 mjeseca kasnije, tokom 12.bitke kod Kobarida ( Disfatta di Caporetto ) vojnim djelovanjem i prodorom 14.Njemačko-austrijske armije, zauzeti teritorij izgubljen.

Rušenje Bazilike Svetogorske Majke Božje

Artiljerijska paljba talijanske vojske protiv austrougarskih divizija koje su branile liniju bojišta na rijeci Soči, nisu poštedjele niti Svetu Goru i Baziliku Svetogorske Majke Božje.

Dogodilo se to 23.,24. i 25.svibnja 1917., uslijed bombardiranja, Bazilika na Svetoj Gori, u potpunosti

je porušena i sravnjena sa zemljom.

Bazilika je ponovo izgrađena od temelja, tokom fašističke vladavine, 1924.godine, nakon što je to područje, Versajskim mirovnim ugovorom iz 1919. pripalo Kraljevini Italiji. Crkva je dužine 72 metra i širine 22 metra sa tri visoka svoda. I za oltara nalaze se sarkofazi dva gorička nadbiskupa.

Tokom 10. bitke, talijanska je vojska angažirala 28 divizija protiv austrougarske vojske, na liniji 3 vrha, KuK, Vodice i Sveta Gora. Talijani su uspjeli probiti liniju neprijateljskog otpora za nekih četiri kilometara, da bi se 9.lipnja našli na poziciji s koje su krenuli mjesec dana ranije.

Ostalo je u povijesti zapamćeno jedno teško shvatljivo, za današnje vrijeme, izvješće, talijanskog pukovnika (colonello Gatti), iz lipnja 1917. nakon 10. bitke. Pukovnik Gatti je u ono vrijeme radio u Vrhovnom Zapovjedništvu talijanske vojske kao ratni dokumentarist i tom prilikom zabilježio:

„Vrh Kuk osvojen, vrh Vodice osvojen. Austrijski zarobljenici cca 23.000. Nasuprot ovih dobrih rezultata, naš trošak cca 70.000 mrtvih i ranjenih, oko 750.000 artiljerijskih udara većeg i srednjeg kalibra potrošeno. Mi smo ostvarili naš cilj, kada bi barem uvijek ovakve bile naše bitke, mogli bi biti zadovoljni“.

Ova konstatacija o „trošku“ talijanske vojske dugo je vremena sablažnjavala talijanske povjesničare. No, netko je zaključio, da je to bilo normalno rezoniranje tadašnjih vojnih zapovjednika koji su na svoju vojsku gledali kao na potrošni materijal, i umjesto izraza ljudski gubici, koristili izraz trošak.

Od samog početka ratnih djelovanja u svibnju 1915. Talijanima je Sveta Gora, uz vrhove Kuk i Vodice, bila važna strateška točka. Nisu previše marili za posljedice ratnih razaranja i stoga su u više navrata, svim raspoloživim sredstvima, nastojali osvojiti te vrhove i Svetu Goru.

Zbog toga su svjedočanstva neposrednih svjedoka toga vremena, zapisana u knjigama, vjerodostojan izvor informacija, onoga što se u stvarnosti događalo na području Gorizije, uzduž rijeke Soče(od Bovca do mora kod Monfalconea), na Tršćanskom krasu, od svibnja 1915. do studenoga 1917.

Knjiga „OB Soči- vtisi in občutja iz mojega dnevnika“

Alojzij Res je rođen 1.srpnja 1893. u Gorici, a umro je u Veneciji 17.svibnja 1936. Doktorirao je slavistiku na univerzi u Ljubljani, nakon studija u Beču, Zagrebu, Firenci. Posljednjih godina života, živio je i radio u Veneciji gdje je predavao srpskohrvatski jezik na tamošnjoj Višoj trgovačkoj akademiji. Alojzij Res je bio porijeklom iz Brda (Goriška brda) i želja mu je bila da bude pokopan na malom groblju pored franjevačkog samostana na Svetoj Gori.

Nakon ulaska Italije u Prvi svjetski rat (24.svibnja 1915.) na strani sila Antante(Engleska, Francuska, Rusija), započeli su danonoćni artiljerijski napadi na područje Brda (Medana, Dobrovo, Vipožje i dr.)

U knjizi „Ob Soči.....“, vrlo upečatljivo i potresno, Res je opisao dramu lokalnog stanovništva sa područja Collio (Brda) koje je već dan-dva prije formalnog ulaska Italije u rat, moralo bježati preko Soče, na lijevu stranu rijeke. Prema zapovijedi austrougarskih vlasti, slovensko stanovništvo je moralo napuštati svoja ognjišta, kuće, staje sa stokom i stogove sijena, zalihe ljetine, podrume s vinom, grobove svojih najmilijih, i otići u neizvjesnost progonstva, gdje se trpjela zima, glad, bolest, a najteže, razdvajanje članova obitelji, obzirom da su se vojno sposobni muškarci morali odazvati pozivu vojnih vlasti Austro-Ugarske Monarhije.

Knjiga je tek 2021. prevedena na talijanski jezik (Dall'Isonzo. Diario di sentimenti e impressioni), što je omogućilo, talijanskoj čitalačkoj publici, da spozna razmjere patnje slovenskog stanovništva u vrijeme kada je talijanska vojska danonoćnom artiljerijskom paljbom gađala grad Goricu ali i naselja širom područja Collia (Brda), i prouzročila mnogobrojne civilne žrtve.

Nedovoljno uočljiv grob

Poseban je osjećaj kada na groblju tražiš grob čovjeka, čiju su knjigu čitao i prisjećaš se njegovih misli, žal za odlaskom s rodne grude, tugu zbog izgubljenih života, rastanak sa obitelji, susjedima, prijateljima....Čini ti se, kao da si ga poznavao i s njim dijelio teške životne trenutke.

Groblje na Svetoj Gori je malih dimenzija, svega 100-tinjak grobova, a smješteno je, zbog strmine terena, na dvije razine (terase). Bez obzira na veličinu, nas dvoje koji smo pretraživali grobove, nismo uspjeli iz prve, uočiti mjesto gdje su pokopani posmrtni ostaci Alojzija Resa.

Vratili smo se u crkvu, gdje smo započeli razgovor sa marljivim domaćinom, koji je uređivao velike prekrasne jaslice, smještene pored glavnog oltara.

Na naše pitanje kako to da nema ljudi ispred i unutar crkve (subota popodne), odgovor nas je nemalo začudio. Odgovorio nam je: „ Nema nikoga jer gledaju nogomet“ (Hrvatska-Maroko op.a).

Na spomen Alojzija Resa, informirao nas je, da biblioteka u franjevačkom samostanu nosi njegovo ime, a njegov je grob, „ona kamena siva ploča na donjoj terasi groblja, s desne strane, pored zida“.

Za nas ovdje na Svetoj Gori, objasnio nam je domaćin, on je bio profesor teologije (iako je samo započeo a zatim prekinuo školovanje za svećenika op.a.) i zatim krenuo studirati slavistiku.

Ima neko, rekao bih, gotovo pravilo, grobovi znamenitih ljudi, često puta su neuređeni i za posjetitelja sa strane, teško prepoznatljivi i pronađeni. Svaki puta kada naiđem na neuređen grob neke znamenite osobe iz povijesti, osjetim žal, bude mi krivo, da današnji ljudi, ne vode dovoljno računa, a to znači i nemaju poštovanja, prema onima, koji su živjeli prije nas i ostavili značajne tragove u povijesti, bez obzira čime su se bavili, ako nisu bili zločinci.

Izložba jaslica

U dvorani, neposredno uz samostan i Marijanski muzej, svake godine, organizira se izložba božićnih jaslica. Ovo je već drugi put, da sam se našao na Svetoj Gori u vrijeme izložbe jaslica. Službeno se izložba otvarala sutradan u nedjelju, no zahvaljujući susretljivosti poznanika kućepazitelja, dobili smo priliku, razgledati radove koje su poslale razne škole, udruge, kulturna društva, pojedinci, od Tolmina do Sežane, ali i sa područja talijanske Gorizie, Gradisca d'Isonzo, Cormons i dr.

Mora se kazati, vidljivo je, uloženo je puno entuzijazma i truda, da se osmisle razni prikazi vjere i ljubavi prema Bogu i rođenju Isusa Krista.

Odlazeći sa Svete Gore, čak i ja, ne praktikant vjerskih obreda, imao sam ponovo isti osjećaj, a to je, da se želim opet vratiti tamo gore i provesti par sati u miru i tišini.

Piše: Veljko Ivančić

Literatura: Alojzij Res, Ob Soči, vtisi in občutja...izdanje 1917.

Grazer Tagblatt,Gorizia distrutta,večernje izdanje 11.8.1916.

Franco Bandini, Il Piave mormorava, izdanje 1965.

Ostale vijesti iz kategorije