Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Oblikovanje vlasti u Istri 1943. – što nam govore zapisnici Oblasnog NOO?
Objavljeno: 21.06.2026 u Objavljeno: 12:45
Uloga i značaj Oblasnog NOO za priključenje Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji te djelovanje neposredno nakon rata
Ponovno se okupljamo i obilježavamo 22. lipnja, Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj. Tom se prigodom s ponosom prisjećamo teških ratnih godina u Istri, osobito razdoblja nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine.
Tada je došlo do snažnog narodnog pokreta u kojem su brojni Istrani pohrlili prema talijanskim garnizonima i razoružali obeshrabrene talijanske vojnike, od kojih su mnogi željeli samo povratak svojim kućama.
Ovaj tekst ne namjeravam pisati prigodničarski, već nastojati što objektivnije prikazati događaje koristeći dokumentirane izvore iz vremena o kojem pišem. Nedavno sam u Državnom arhivu u Pazinu nabavio iznimno vrijednu knjigu „Zapisnici sjednica Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora za Istru (1943.–1945.) i Oblasnog narodnog odbora za Istru (1945.–1947.)“, koju su priredili i uredili povjesničari Vedran Dukovski i Gordan Grzunov.
Na više od 750 stranica objavljena je većina sačuvanih zapisnika sjednica Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora za Istru do kraja 1945. godine, a potom i Oblasnog narodnog odbora za Istru do 1947. godine.
Nemoguće je u jednoj kolumni obuhvatiti sve važne trenutke narodnooslobodilačke borbe, kao ni složenu političku borbu za priključenje Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji nakon završetka rata. Stoga ću se zadržati na temeljnim zadaćama i poslovima kojima se taj važan organ vlasti bavio tijekom rata i neposredno nakon njega, s posebnim osvrtom na njegov odnos prema talijanskom stanovništvu i hrvatskom svećenstvu u Istri.
Šaroliko članstvo Oblasnog NOO
Kada se danas govori o Narodnooslobodilačkom pokretu u Istri, pozornost se najčešće usmjerava na vojne operacije, partizanske jedinice i ratne događaje. Međutim, jednako je važno razumjeti kako se u ratnim okolnostima stvarala nova civilna vlast. Upravo je Oblasni narodnooslobodilački odbor za Istru bio najvažnije političko i upravno tijelo koje je na oslobođenom području preuzimalo poslove upravljanja svakodnevnim životom stanovništva. Iz zapisnika njegovih sjednica jasno je vidljivo da se raspravljalo o pitanjima koja su daleko nadilazila vojne potrebe. Rješavali su se problemi opskrbe hranom, organizacije školstva, zdravstvene zaštite, obnove prometnica, rada sudova i odnosa prema stanovništvu različitih nacionalnosti. Upravo zbog toga zapisnici predstavljaju izvor prve kategorije za razumijevanje ratne i poratne Istre. Posebnu težinu tim dokumentima daje sastav samog odbora. U njegovu radu sudjelovali su ljudi različitih političkih iskustava, društvenih slojeva i nacionalnih pripadnosti. Među njima se isticao i Aldo Negri, iz Labina, pomorski kapetan i doktor ekonomije, imenovan u Oblasni NOO prema zapisniku od 12. i 13. prosinca 1943. u Buzetu). Negri je prvi puta sudjelovao na sjednici od 23. siječnja 1944. kada je u diskusiji iznio: „ da se u gradu Labinu situacija popravlja i da Talijani uzimaju sve više učešća u narodnooslobodilačkoj borbi“. Na slijedećoj sjednici od 18-20. veljače 1944. Negri je kazao: „Odnos između Hrvata i Talijana se poboljšava. Među hrvatskim narodom osjeća se raspoloženje za suradnju. Gdjegod se je kaže na putovanju po Istri predstavio kao Talijan bio je dobro i sa simpatijama primljen. Bio je u Rovinju i ustanovio da između Hrvata i Talijana vlada suradnja“.
Prisutnost Alda Negrija na sjednicama Oblasnog NOO svjedoči da se među vodećim ljudima istarskog pokreta nalazio i dio talijanske antifašističke zajednice, koja je sudjelovala u političkom životu Istre u razdoblju kada se odlučivala njezina budućnost. Zbog toga je posebno zanimljivo promotriti kako su članovi Oblasnog odbora raspravljali o odnosu prema talijanskom stanovništvu. U javnosti se često mogu čuti pojednostavljene tvrdnje, no zapisnici pokazuju složeniju sliku. U njima se mogu pronaći stavovi, prijedlozi i odluke koje otkrivaju na koji se način pokušavalo uspostaviti suživot, riješiti ratne posljedice i istodobno ostvariti političke ciljeve pokreta. Istina je također, nije cjelokupno talijansko stanovništvo Istre sa „oduševljenjem“ prihvatilo Narodno-oslobodilački pokret.
Na sjednici od 23.,24. i 25. 5. 1944. u Čepiću, predsjednik Joakim Rakovac, konstatirao je : „ da je drug Aldo Negri, član Oblasnog N.O.O-a i Vječnik ZAVNOH-a., poginuo vršeći svoju dužnost u kotaru Poreč. Pao je od krvničke fašističke ruke. U njemu Oblasni N.O.O. gubi jednog od svojih najboljih članova. Bio je borben i odan N.O.P. i sve je sile ulagao u to da Talijani Istre uzmu što više aktivnog učešća u N.O.B-i. Bio je iskren pobornik bratstva i jedinstva Hrvata i Talijana u Istri“. Odana mu je počast. (Negri je smrtno stradao 7.svibnja 1944. kod Vrsara, op.a.). Nakon njegove pogibije u radu Oblasnog odbora naslijedio ga je Aldo Rismondo, koji je nastavio predstavljati talijansku antifašističku komponentu unutar istarskog političkog vodstva. Rismondo je kratko djelovao u Oblasnom N.O.O. jer je umro 18. rujna 1944., dan nakon ranjavanja od metka njemačkog vojnika na lokaciji Polari u Rovinju..
Uključivanje Alda Negrija, a nakon njegove smrti Alda Rismonda, nije predstavljalo samo kadrovsko rješenje. Iz zapisnika sjednica Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora vidljivo je da se vodstvo pokreta više puta bavilo pitanjem položaja i uključivanja stanovništva talijanske nacionalnosti u politički i društveni život Istre ali i da ga se pridobije za antifašistički pokret.
Takva stajališta nisu proizlazila samo iz političke taktike nego i iz uvjerenja da budućnost Istre treba graditi na suradnji njezinih naroda, a ne na nacionalnim podjelama koje je rat dodatno produbio.
Odnos prema katoličkom svećenstvu
Dok je odnos prema talijanskom stanovništvu bio ponajprije nacionalno i političko pitanje, odnos prema hrvatskom svećenstvu predstavljao je poseban izazov. Katolička Crkva imala je u Istri duboke korijene, a mnogi su svećenici desetljećima bili nositelji hrvatske nacionalne svijesti i narodnog identiteta, čuvari hrvatskog jezika te važni autoriteti u lokalnim zajednicama. Upravo zbog takvog položaja njihov je odnos prema Narodnooslobodilačkom pokretu imao posebnu političku težinu.
Zbog toga odnos nove narodne vlasti prema svećenstvu nije mogao biti jednoznačan, već se kretao između suradnje, nepovjerenja i povremenih sukoba, ovisno o konkretnim okolnostima i pojedincima.
Pitanje odnosa s hrvatskim svećenstvom u Istri više je puta dolazilo na dnevni red sjednica Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora. Dokumenti omogućuju da se izravno vidi kako su tadašnji politički predstavnici promatrali ulogu svećenstva te kakve su odluke donosili u odnosu na crkvene ustanove i pojedine svećenike. U nastavku ćemo se stoga zadržati na nekoliko karakterističnih primjera iz samih zapisnika, prepuštajući dokumentima da, koliko je to moguće, sami svjedoče o vremenu u kojem su nastali.
Iz zapisnika sjednica Oblasnog NOO-a vidljivo je da su pojedini istaknuti svećenici tijekom 1944. i 1945. godine bili predmet rasprava i kritika. U pojedinim diskusijama spominju se svećenici poput Bože Milanovića, Zvonimira Brumnića, Leopolda Jurce, Miroslava Bulešića i drugih, pri čemu ih pojedini sudionici rasprava svrstavaju među predstavnike „reakcije“. Takva terminologija bila je karakteristična za politički rječnik toga vremena te se koristila za osobe za koje se smatralo da se ne identificiraju s ciljevima Narodnooslobodilačkog pokreta ili da prema novoj vlasti zauzimaju rezerviran ili kritičan stav.
Zapisnici pokazuju a rasprave otkrivaju različite pristupe – od zahtjeva za oštrijim odnosom prema pojedinim crkvenim krugovima do nastojanja da se izbjegne sukob s dijelom svećenstva koje je među narodom uživalo velik ugled. Upravo zato dokumenti pružaju dragocjen uvid u političke dileme s kojima se tadašnje vodstvo suočavalo.
Posebno je važno naglasiti da se iste osobe koje se u nekim zapisnicima označavaju kao predstavnici „reakcije“ danas ubrajaju među najvažnije protagoniste političke i nacionalne borbe za priključenje Istre Hrvatskoj. Ta činjenica dodatno potvrđuje koliko su ratne i poratne okolnosti bile složene te koliko je opasno donositi jednostavne sudove bez poznavanja širega povijesnog konteksta.
Na sjednici Pokrajinskog narodnooslobodilačkog odbora od 12. i 13. prosinca 1943. spominje slučaj triju svećenika, „koji da su išli u deputaciju njemačkoj komandi u Trstu i molili da se otvore hrvatske škole. Navodno je jedan svećenik dopremio nekih 500 knjiga štampanih na hrvatskom jeziku. Ti svećenici da su dobili milijun lira. Ali o svemu tome nema točnih podataka“- može se pročitati u zapisniku.
Na sjednici od 23.01.1944. retorika prema svećenstvu se zaoštrava. „Što se poduzelo u vezi sa sadašnjim držanjem reakcije ?“ zanimalo je Dušana Diminića. Predsjednik Joakim Rakovac je između ostalog odgovorio: „Milanović je podnesao njemačkoj komandi u Trstu memorandum, u kojem od nje traži otvaranje hrvatskih škola. Svećenik Brumnić iz Tinjana, koji stoji u tijesnoj vezi sa Milanovićem, propagirao je u crkvi politiku mira. Kad je upozoren od naših drugova, ispričavao se je, da je imao takove direktive od svojih viših crkvenih vlasti….Brumnić je izjavio, da će ubuduće raditi prema našim direktivama…..“
Drug Kalčić iznosi, kako su svećenik Brumnić i župnik iz Baderne (Miroslav Bulešić op.a.) poslije njemačke ofenzive iskoristili slabost i pomanjkanje naše organizacije i dijelili postradalima na svoju ruku hranu NOF-a. Taj je njihov rad suzbijen i dijeljenje pomoći kanaliziramo kroz narodno-oslobodilačke organizacije“.
Na toj je sjednici zaključeno da se treba razgovarati sa svećenicima koji su skloni narodno-oslobodilačkom pokretu, pozvati ih na jedan sastanak i objasniti liniju naše narodno-oslobodilačke borbe.
Na sjednici od 18-20. 02.1944. ponovno se raspravljalo o svećenstvu pa su prenesene riječi svećenika Brumnića „ da bi trebalo tražiti dozvolu od biskupa, da mogu svećenici surađivati u organizacijama NOP“. Za Milanovića kaže Brumnić „ da smo ga preoštro osudili i da ga nismo smjeli napadati“. Brumnić se tužio „što je Milanović napadan na mitinzima, kao izdajica, a u štampi (Jurina i Franina) da je napadnut kalendar koji je on izdao s odobrenjem Nijemaca“.
„Brumnić inače izjavljuje da priznaje narodnu vlast i da će se njoj pokoravati“.
Na sjednici je zaključeno „da se Milanovića neće više napadati, dok se sve ne raščisti, a na njegovo pismo u kojem se opravdava- ne će se odgovoriti“.
Na sjednici od 21.,22. i 23. 04. 1944. ponovno se razgovaralo o svećenstvu i njihovom sudjelovanju u NOB. Spominju se „ da još uvijek postoje nekoji svećenici koji ne nalaze svog mjesta u narodu nego svjesno ili nesvjesno pomažu neprijatelja.
Rukovodstvu Oblasnog NOO nije dobro sjela izjava jednog svećenika iz Dolenje Vasi koji je izjavio „ da ne može vladati onaj koji je do jučer pasao ovce. Taj ne može voditi narod“.
Na toj istoj sjednici iz travnja 1944. Ivan Motika je bio kritičan prema svećenicima iz Kotara Tinjan, Brumnić, Sironić, Milanović, za koje je kazao- „koji nisu blizu našeg pokreta“.
Retorika kritike prema hrvatskom svećenstvu Istre nastavila se do kraja 1944. i u 1945. do oslobođenja, manje kroz sjednice Oblasnog NOO a više putem Glasa Istre kojeg su uređivali i neki njegovi kooptirani članovi.
A onda dolazi povijesna ironija
Kada se rat približio kraju i kada je trebalo pred međunarodnom zajednicom dokazivati hrvatski i slavenski karakter Istre, upravo su ljudi poput mons. Bože Milanovića postali gotovo nezamjenjivi.
Tko je mogao uvjerljivije govoriti o hrvatskoj Istri?
Partijski aktivisti koji su tek tijekom rata došli na političku pozornicu?
Ili svećenici koji su desetljećima prije rata vodili matične knjige, čuvali hrvatski jezik, izdavali molitvenike i kalendare na hrvatskom, organizirali čitaonice i održavali nacionalnu svijest pod talijanskim pritiskom?
Upravo su najžešći kritičari mons. Bože Milanovića, nakon oslobođenja u srpnju 1945. putem posrednika, zamolili da ih B.M. u Trstu primi sa namjerom da ga privole na suradnju u političkoj borbi koja je započela na međunarodnom planu kako bi se Istra priključila Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Nije trebalo nagovarati Milanovića da se uključi u tu, za Istru važnu, međunarodnu aktivnost.
"Povijest Istre ne mogu prisvojiti ni komunisti ni antikomunisti. Hrvatsku Istru stvarali su antifašisti i partizani u šumi te dio svećenika za oltarom."
Pripremio : Veljko Ivančić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg)
