Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Novogodišnja priča
Objavljeno: 03.01.2024 u Objavljeno: 22:18
Foto:Buško jezero/Wikipedia
Sto dolara za misu zadušnicu
U Ivaninu zgradu na proljeće je doselila baka Stana iz Bosne. Iz Tomislavgrada. Imala je 94 godine, ali bila je vrlo poletna i mentalno zdrava, zdrava…Bistra uma kao morska pličina. Doselila je sa sinom Antom i snahom Džemilom te unukama. Studenticama, Lejlom i Aidom. Supružnici su kupili dva stana u visokom prizemlju. U onaj manji smjestili su baku Stanu. U početku je baka Stana odlazila na ručak i večeru k svojima u susjedni stan, ali kad je sin Anto iznenada umro, tri žene su joj zatvorile vrata svog velikog stana. Nosile bi joj hranu u stančić, jednostavno ju ostavljale na stolu. S vremenom su prekinule svaku komunikaciju s njom i baka se Stana žalila susjedima na hodniku da je osamljena i zapuštena. Dočekivala bi ih kao drumski razbojnik izletjevši iz svog malog stana kad bi čula korake na hodniku pa vapila za pomoć.
Mršava, smežurana starica, s mrenom na oba oka, unosila je tugu i nemir u susjede kad bi ih zaskočila iz zasjede svojim žalopojkama. Preklinjala bi ih da napišu pismo njezinim sinovima Stipanu i Ivanu u Ameriku. Htjela je da im napišu da je maltretirana i zapostavljena, da je gladna i da se poželjela banana. Naravno, osim sažaljenja nitko od susjeda nije se usudio miješati u složene odnose te bosanske obitelji, gdje je postalo tako očito da je baka Stana izgubila tlo pod nogama nakon sinovljeve smrti. Sami su susjedi zaključili da su to predelikatne stvari i da se nemaju pravo uplitati u njihove obiteljske odnose. Ljeti, kad je bilo prevruće, otvarali bi svi stanari vrata svojih terasa i dobro čuli tri žene kako urlaju na staricu i siju svoj jal po njoj, braneći joj izlazak u park ispred zgrade, razgovore sa susjedima i kucanje na vrata njihovih stanova. “Prokleta bila vještice. Kad ćeš već jednom crknuti” čuli bi ženski trio kako srdžbu pretače u kletvu i prosiplju otrovnu lavu na baku Stanu. Susjedi su bili očajni, ali nisu znali što poduzeti.
U susjednom je ulazu živjela socijalna radnica Mira. Jednog su dana ipak smogli snage raspitati se što bi trebali učiniti, ali ih je Mira upozorila da će sve biti vrlo teško dokazati jer se radi o obiteljskom nasilju, unutar same familije. Vrlo skoro je Mira umrla. Iznenada, od puknuća aneurizme u mozgu i susjedi su odustali od novih intervencija…Jednostavno su izabrali liniju manjeg otpora. Počeli su izbjegavati staricu na hodniku.
Na jesen, dok se još sunce borilo za prijestolje na nebu, negdje u predvečerje, ispred zgrade se parkiralo vozilo policijske patrole. Dva policijska službenika ušla su u stan triju žena. Uskoro su susjedi doznali da je baka Stana nestala. Tri žene nisu znale odrediti točno vrijeme nestanka jer su to shvatile tek te večeri kad su joj donijele večeru u mali stan. Pretpostavile su da je nema od prethodne večeri kad su joj zadnji put pokucale na vrata, i bila se javila, ali nije htjela otvoriti te su joj obrok ostavile na kućnom pragu. Odmah je krenula potraga. Ujutro, pred zoru, baku Stanu su pronašli u šumarku iza groblja. Imala je uza se mali smotuljak s hranom, jednom vestom, krunicom i 100 američkih dolara. Krenula je za Tomislavgrad. Srećom, pa su večeri bile još ugodne i baka Stana se nije smrznula. Zapela je tu na groblju, odlutala do šumice i nije se znala više vratiti. Molila je policajce da je odvezu u njezin Tomislavgrad jer tamo ima prijateljice, provela je tamo mladost i starost, rodila tri sina i svakog petka na povratku sa sajma sve njezine “prije” navraćale su k njoj na kavu, jer baka Stana je odlično gatala u kavu. I sve je za nju bilo idilično dok Džemila i Anto nisu donijeli odluku preseliti za Istru. Tu ih je čekao bolji posao i poželjnija budućnost, prosperitetniji posao za kćeri. Prodali su svoj i bakin stan pa kupili dva manja u Istri. Dok je Anto njezin ljubimac bio živ, baka Stana je bila zbrinuta i sretna, ali onda joj se s njegovim odlaskom otvorio put za pakao. Živa u zemlju nije mogla, a poštovanje ovih žena nije nikad previše uživala. Snahinu naklonost nije nikad ni osjećala. Bila je to ohola i egocentrična žena, pa je baka Stana često puta patila zbog svog sina koji bi joj sve ugađao i pri tome se ponižavao. Čak i kad je Džemila kao tajnica flertovala sa svojim direktorom, Anto joj je oprostio i primio ju natrag kad ju je ljubavnik nogirao. I to je bio jedan od razloga zašto su odselili iz Tomislavgrada. Preklinjala je baka Stana policajce da je ne vode k snahi i unukama, ali oni nisu imali izbora. Svoj zadatak, potragu su uspješno obavili. Po povratku bake Stane doma, vrlo brzo su joj tri žene organizirale smještaj na psihijatriji. Bila je hospitalizirana dva mjeseca. Negdje pred Božić vratila se iz bolnice. Umrtvljena, usukana i još mršavija doli prije. Suha kao prut, treperila je na zraku kao list koji će u tren pasti. Na Badnjak su joj, klasično, gurnule tanjur juhe i pečenu koku na stol, a one su otputovale novim Meganom k Džemilinoj majci u Bosnu.
Na drugi dan Božića baka Stana je pokucala Ivani na vrata. Ivana je bila mlada žena, friško rastavljena, izmučena i psihički zlostavljana. Upravo se vratila iz bolnice jer je izgubila bebu u 14 tjednu trudnoće. Tako utučena i usamljena bila je presretna što je baka Stana pokucala baš k njoj na vrata. Tako su njih dvije, nesretne žene, osjetile toplinu Božića i bliskost, povezanost u svojim nevoljama. Baka Stana je bila mudra žena, puna zrelih savjeta utemeljenih na svom dugom životnom iskustvu. Svaka joj je riječ bila odvagnuta, zborila je s mjerom i njezini savjeti su bili mali recepti za donošenje pravih odluka. Baka Stana je bila vesele naravi, znala bi i zapjevati. Ojkalice, pučke pjesme iz srednje Bosne. Donijela je Nini foto-albume, pa su satima gledale fotografije (najviše crno-bijele) vrteći prizore iz ne lakog života bake Stane, njezino nadničarenje po poljima u ranoj mladosti te služenje u kućama bogataša. Prisjećala se sinova- mrcina koji su mladi otišli pečalbariti, muža koji je u kasnim tridesetima poginuo u nesreći u rudniku. Ivana i baka Stana otišle su na božićnu misu, pa na groblje, šetale uz more, a baka Stana se iznova iščuđavala dok je gledala beskrajno morsko prostranstvo. Uspoređivala ga je sa svojim Buškim jezerom. Ipak je more bilo znatno veće, a do tada je mislila da je njezina „voda“ u Bosni najveća. Kušala je more pa se upitala koliko te soli ima u tom plavom beskraju. Na povratku je Ivana napisala pismo bakinim sinovima u Ameriku. Sve onako kako joj je baka Stana diktirala. “Baš me briga, svi znamo što je istina“, mislila je Ivana dok je pisala. Neka joj ispuni tu želju jer je starica imala odbrojene dane pred sobom. “Sada mogu i umrijeti” rekla joj je baka Stana zahvalna na lijepim trenucima, jednom čarobnom Božiću, zrncima ljubavi, pažnji te pismu najdražim sinovima. Neka znaju kako je bilo njihovoj materi sa tri žene u tuđini, odlučno je kazala i pod P.s. tražila da Ivana dopiše neka joj više ne šalju dolare. Ovi su božićni dani, provedeni u ozračju neskrivena veselja i svetosti Tihe noći postali njihov mali zavjet, tajna između ove dvije nesretne žene koje su u svojoj tuzi i nevolji otkrile male iskre radosti života i svjetlo božićne nade koje se uvijek upali kad čovjek pomisli da je izgubljen u tami. Na odlasku iz Ivanina stana baka ju je zagrlila i grcajući u suzama ponavljala: ”Hvala ti kćeri. Ne mogu živa u grob, ali barem si mi vratila duh Božića u srce i ljubav koju mi uskraćuju.” ponavljala je ponijevši u svoj stančić foto-album s najdražim uspomenama koje su joj predstavljale život i utjehu. Pri odlasku joj je baka Stana ugurala u džep 100 $ moleći ju da joj plati mise zadušnice kad umre. “Neće mi ih imati tko platiti, molim te” preklinjala je Ivanu dok joj je trpala novčanicu u džep.
Baku Stanu više nije vidjela. Tri žene su se vratile iz Bosne i baka Stana je opet bila zatočena u svojoj rupi. Nastupila je neka čudna tišina u zraku. U hodniku. Među susjedima. Nikoga više nije dočekivala. Sve je bilo neobjašnjivo tiho i neobično. Onda je stigla nova godina i prvih dana u novoj godini zabijelio se grad. Netko iz susjedne zgrade je Ivani spomenuo da je jednog jutra, dok su svi bili na poslu, ugledao kola hitne pomoći ispred njihove zgrade. Pitao ju je da li zna kome je pozlilo? Međutim, nitko od susjeda nije ništa znao o tom slučaju. „Bit će neka “patka”, pomislila je Ivana.
U nedjelju, na Tri kralja, Ivana je na vratima župne crkve pročitala imena umrlih i raspored misa zadušnica za pokojnike. I tada je u šoku otkrila na popisu umrlih ime bake Stane. Misa se za nju i sina Anta trebala održati u utorak, 7. siječnja. Pa kada je umrla baka Stana, pitala se Ivana dok je žurećim koracima grabila prema zgradi. Nitko od susjeda nije imao pojma da je umrla. Bili su zgroženi što tri žene nisu stavile osmrtnicu na vrata da bi susjedi saznali za njezinu smrt. Da se pomole za njezinu umornu dušu i užgaju joj svijeću. Toliko je malo ljudskosti za kraj i oproštaj dostojan ljudskog bića valjda zavrijedila. Živjela je i otišla zauvijek, pa zar ne bi trebalo ostaviti neki trag da nije više među nama? Nažalost, još jedna zla kob i nakon života pratila je baku Stanu. Nekoliko dana poslije susjedi su od vozača hitne, koji je imao frenda u toj zgradi, doznali da se baka Stana 2. siječnja ubila. Zarila si je svojim krhkim, staračkim ručicama oštar nož u stomak. Bile je vrlo precizna i nije joj bilo spasa. Njezina želja da ode i potraži utočište kod sina u zagrljaju Božjem bila je nepogrešiva. Pri pomisli na tu nezamislivo groznu smrt Ivanu je tješilo sjećanje da su ona i baka Stana provele jedan miran i radostan Božić, samo njihov u sigurnosti i nadi Isusova srca i molitve. Mali čarobni Božić za oproštaj, prije povratka bake Stane u lijesu u njezin Tomislavgrad. Nakon te spoznaje Ivana je spokojna otišla u župni ured platiti 10 misa zadušnica s onih 100 $ da bi baka Stana odlepršala oslobođena svih patnji sinu u blaženi zagrljaj. A Bog će joj suditi je li ovo njezino samoubojstvo bilo grijeh ili spas za ispaćenu dušu?!
Sanja Bosnić