Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Nostalgija za prevratom
Objavljeno: 24.10.2025 u Objavljeno: 21:47
Revolucije ne mogu promijeniti čovjeka, a čovjek je srž svakog sustava
Riječ „revolucija“ često se danas spominje, bilo na društvenim mrežama, bilo u komentarima ispod članaka: „Od ovoga nema ništa. Potrebna je revolucija.“
Takve izjave odražavaju dubok osjećaj nemoći – uvjerenje da se demokratskim sredstvima više ne može promijeniti društvo u kojem vladajuća kasta vara, krade, ponaša se nezakonito i čini štetu onima koje bi trebala predstavljati.
Vlast je, doduše, izabrana demokratskim putem, ali demokracija se često pretvori u svoju suprotnost – u autokraciju koja se hrani pasivnošću građana. Kada institucije zakazuju, a pravda postane selektivna, rađa se nostalgija za revolucijom, za nečim što bi „počistilo sve“.
Pouke iz povijesti
Povijest nas uči da revolucije rijetko donose ono što obećavaju. One ruše režime, ali ne i ljudsku prirodu. Revolucije ne donose jednakost, samo promjenu oblika moći.
Francuska revolucija 1789. započela je pod geslom „Liberté, Égalité, Fraternité“ – sloboda, jednakost i bratstvo – ali je završila giljotinom, terorom i nešto godina kasnije „Carem Francuza“, Napoleona I. Sloboda se pretvorila u strah, a jednakost u diktat većine nad manjima.
Karl Marx u Manifestu komunističke partije (1848.) vidio je revoluciju kao nužan korak prema besklasnom društvu. Po njemu, nasilni prevrat bio je povijesni lijek protiv nepravde kapitala.
Lav Trocki otišao je korak dalje – tijekom revolucije 1905., na čelu Petrogradskog sovjeta, zagovarao je permanentnu revoluciju, vjerujući da borba mora trajati sve dok i posljednji oblik izrabljivanja ne nestane.
Čak i otac anarhizma Mihail Bakunjin, u knjizi Država i anarhija (1873.), osporavao je svaku formu državne vlasti: rušenje države nema smisla ako se u ljudima ne promijeni svijest o slobodi i odgovornosti. Po njemu, bez moralne obnove, svaka vlast – pa i ona rođena iz revolucije – postaje novi zatvor.
Revolucija u praksi
Oktobarska revolucija 1917. donijela je masovnu represiju, a ne oslobođenje. U ime radnika i seljaka stvorena je partijska oligarhija, a svaka sumnja u njezinu nepogrešivost kažnjavana je po zloglasnom članu 58 – optužbom za kontrarevolucionarnu djelatnost. Milijuni ljudi završili su u gulazima, u sustavu koji je paradoksalno opravdavan upravo revolucijom.
Moć se preselila, ideal nestaje
Ni socijalistička revolucija na našim prostorima, pokrenuta tijekom Narodnooslobodilačke borbe, nije bila iznimka. Iz rata je izašao narod koji je iskreno vjerovao u novi svijet jednakih, no ubrzo su idealizam i bratstvo zamijenjeni partijskom disciplinom, birokracijom i političkim privilegijama.
Moć se samo preselila – iz ruku jedne klase u ruke druge. O tome je prvi pisao istaknuti revolucionar i član „velike četvorke“ (Tito-Kardelj-Ranković-Đilas), Milovan Đilas, u knjizi Nova klasa (1957.). Đilas je napisao istinu koja „boli“ i „zaradio“ devet godina robije. Glas iznutra, jednog od onih koji su sami stvarali sustav, pokazuje da revolucija ne gubi snagu kad padnu barikade, nego kad se u srcima onih na vlasti ugasi moral.
Revolucije su poput požara: očiste staro, ali rijetko što iznikne iz pepela. One ne mogu promijeniti čovjeka, a čovjek je srž svakog sustava.
Prava promjena ne dolazi iz rušenja, nego iz upornog oblikovanja svijesti, iz društva koje zna reći „ne“ zlu – bez oružja u ruci.
Tiha erozija demokracije
Demokracija je spora i nesavršena, ali svaka revolucija koja je pokušala preskočiti njezine mehanizme završila je istim ishodom: novim lancima, samo drukčije boje.
Ipak, gubitak slobode ne dolazi uvijek nasilno. Danas svjedočimo urušavanju demokracije: iako izbori formalno ostaju slobodni, oni često skrivaju postepeni klizak prelazak u autokraciju.
Nove vlasti zadržavaju demokratski okvir, ali u praksi ograničavaju institucije, kontroliraju medije i obespravljuju građane. Ne samo na državnoj razini – i lokalna samouprava pokazuje znakove ozbiljne samovolje. Oporbeni vijećnici često nailaze na odbijanje suradnje – njihove inicijative se ignoriraju, a prijedlozi za dobrobit građana marginaliziraju. Takva praksa postupno slabi demokratske mehanizme i stvara osjećaj nemoći među građanima.
U današnjoj Hrvatskoj, ljudi sve više osjećaju postepeno slabljenje vladavine prava. Institucije koje bi trebale štititi građane, često djeluju selektivno: pompozno uhićuju korumpirane dužnosnike pod svjetlima medija, drže ih neko vrijeme u pritvoru i odglume pravnu državu, a zatim razvodnjuju kazneni predmet i prepuštaju ga vremenu da ode u zaborav.
Danas revolucije više nisu jedini put – ponekad je tiha erozija sustava opasnija, jer je gotovo nevidljiva dok je već prekasno. Umjesto eksplozivnog prevrata, promjene se događaju iznutra, korak po korak, dok građani rijetko primjećuju kako se njihova demokracija, pravda i sloboda polako istrošuju.
Zaključak: moć građanske hrabrosti
Revolucije mogu uništiti stare lance, ali samo društvo koje svakodnevno njeguje budnost, moralnu odgovornost i građansku hrabrost može spriječiti da moć postane nova tiranija.
Promjena ne dolazi iz dramatičnih prevrata, nego iz tihog, neumornog oblikovanja svijesti – iz svakog „ne“ koje građanin izgovori zloupotrebama vlasti i iz svakog čina koji čuva demokraciju dok je još vrijeme.
Građanska odgovornost u svakodnevici postaje tako najmoćnije demokratsko oružje.
Piše: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
