Noć u kojoj je odlučena fašistička vlast Italije

Izdvojeno :

Objavljeno: 31.10.2022 u Objavljeno: 21:04

U noći s 27. na 28. listopada pala je odluka. Uspostavljen je fašistički režim

Benito Mussolini sa svojim fašističkim hordama, stigao je u Napulj 24. listopada 1922. godine. Pojavio se u 10,00 sati na ogromnoj pozornici kazališta (Teatro San Carlo) gdje je izazvao neku novu euforiju, poput one koju su izazivali govori D'Annunzija. Čak i kroničari vremena, bili su zadivljeni manifestacijom koja je predstavljala novost stoljeća. “Magična manifestacija, skoro religiozna“, pisali su prisutni predstavnici medija. Oko 7000 Napolitanaca, natrpani preko dva sata u kazalištu, sa tek nešto više od tisuću stolica. Sa fanfarama je zasvirala „Giovinezza“, pjesma nastala 1909. u Torinu a koju su skvadristi preuzeli od studenata i pretvorili je u svoju himnu, a pjevala se i među talijanskim vojnicima na fronti Prvog svjetskog rata, ali u izmijenjenom tekstu. Nakon fanfara, Benito Mussolini se pojavio na pozornici i održao govor u kojem je vrlo jasno dao do znanja, da će fašizam postati Država. Spomenuo je Mussolini i značaj Parlamenta, za kojeg je u sebi smatrao, da je najobičnija igračka ali da tu igračku treba ostaviti narodu. Objektiv je drugi, naš mit je Nacija i njena veličina, govorio je budući Duce. Među prisutnima na tom skupu bio je i Benedetto Croce, napuljski filozof i jedan od najvećih intelektualaca nacije onoga vremena. Senator sa dvanaestogodišnjim staže m i ministar javnog obrazovanja u vladi Giolitti. Pored njega je sjedio meridionalista Giustino Fortunato koji je sav uzdrhtao zaključio: „Ima previše nasilja u ovim ljudima“. Croce je na te riječi Fortunata odgovorio: „ Ali don Giustino, vi zaboravljate što je rekao Marx? Nasilje je primalja povijesti“. Na izlasku iz galerija, Luigi Russo, literarni učenik Crocea, zapitao je svog učitelja:“ Hoćete mi objasniti profesore, zašto toliko aplauza ? Meni se Mussolini učinio kao „istrione“ ( neiskreni glumac teatralnog ponašanja).

„Slažem se Luigi. Vi znate kao i ja, da je politika teatar. Svi sami komedijaši. Onaj Mussolini je dobar istrione“, odgovori je Benedetto Croce.

Generalna proba snage, uspjela je savršeno. Ne manje od dvadeset tisuća fašista „spustilo“ se u Napulj, putujući vlakovima Države koja ih je stavila njima na raspolaganje a za koju su fašisti otvoreno govorili da namjeravaju postati njeni vlasnici. Sve su to promatrale vlasti u Rimu a predsjednik vlade Luigi Facta je odahnuo. Ustanak, kojega su se pribojavali, nije se dogodio. Ipak, u Napulju su fašisti uzvikivali: „U Rim, u Rim“. Benito Mussolini se obratio svojim fašističkim odredima na Piazza San Ferdinando i između ostalog kazao:“ Svečano vam tvrdim u ovom trenutku koji se nameće, ili će nam dati vladu ili ćemo je uzeti odlaskom u Rim. Radi se o danima ili možda o satima“.

Tajni sastanak u Hotel du Vesuve u Napulju

Benito Mussolini primio je u svoju hotelsku sobu, kasno noću svoje najbliže suradnike, i tom prilikom izložio svoj plan. Političko vodstvo fašista prepustiti će vlast četveročlanoj ekipi u noći između 26. i 27. listopada. Od tog trenutka dalje, svi pa i on, Mussolini, morat će se pokoriti naredbama četveročlanog vodstva koje će imati sjedište u Perugi. Italia je podijeljena u 12 zona a svaka od njih imati će svog generalnog inspektora. Dogovorenog dana, inspektori će izdati naredbu za mobilizaciju a fašističke snage će zauzeti ključne točke svake provincije. Stvarni marš prema Rimu krenuti će sa tri obližnje lokacije, Santa Marinella, Mentana i Tivoli gdje će se tokom noći 27. listopada, koncentrirati skvadristi koji će doći sa područja čitave Italije. Cilj je osvojiti jedno ministarstvo koje će imati barem šest fašista u najvažnijim dikasterijima (uredi državne vlasti).

„Drugovi, dilema je, trenutačna mobilizacija ili prije nje, napasti javne urede u lokalnim glavnim gradovima ? Moje je mišljenje, da trebamo djelovati istovremeno u oba smjera. Ima li tko protiv ?“, pitao je Mussolini svoje najbliže suradnike.

Četvorka na „vlasti“ fašista, postali su prema odluci Mussolinija: Emilio De Bono, karijerni general, Michele Bianchi, militantni socijalist, Cesare Maria De Vecchi, monarhistički general i Italo Balbo, poručnik alpina i vođa Ardita. Njihov je zadatak bio da zapovijedaju fašističkim odredima koji će marširati „na Rim“. Mussolini se potom vratio u Milano.

Noć odluke, hotel Londra (London) u Rimu, 27. listopada 1922. u 22,00 sati

Kralj Vittorio Emanuele III konačno se vratio s izleta, u 20,05. Na željezničkom kolodvoru dočekali su ga osim Facte, prefekt, generalni direktor javne sigurnosti i šef policije Rima. Čim je sišao i rukovao se sa predsjednikom vlade, kralj se smjestio u kraljev salon na kolodvoru. Kralj je za sebe kazao da je umoran, izjasnio se protiv, slomljena srca, zaprijetio je abdikacijom i povlačenjem sa suprugom i djecom na selo.

Odmah zatim, u jednom dahu ponosa, izjavio, da Rim se treba braniti pod svaku cijenu. Ako bi se fašisti pojavili naoružani pred vratima glavnog grada, obična predaja vlasti vojnim vlastima ne bi bila dovoljna. Izraz „stato d'assedio“ (opsadno stanje) bio je tada izgovoren prvi put. Bilo je dovoljno proklamirati opsadno stanje i time ugušiti marš fašista na Rim.

„“Održite javni red“, kazao je kralj, izašao sa kolodvora i uputio se u Villa Savoia.

Oko 21,00 sati konačno je stigao toliko očekivani telefonski poziv prefekta Milana, Lusignolia, koji je bio na razgovorima sa Giovanni Giolittijem, utjecajnim parlamentarcem i višekratnim predsjednikom vlade u ranijim razdobljima. Pregovori su propali. Mussolinija su događaji do mjere „zanimali“ da je u Milanu otišao u kazalište, sa suprugom Rachelle a s njima je bila i kći Edda, kako bi demantirao glasine o nekakvoj bračnoj neslozi zbog njegovih mnogobrojnih ljubavnica. Samo dan ranije, bio je u tom istom kazalištu sa njegovom najpoznatijom i za njega najvažnijom ljubavnicom, Margheritom Sarfatti, bogatom židovkom iz Venecije. Luigi Facta je odlučio tražiti ponovni prijem kod kralja. Dugo je Facta razgovarao sa kraljem. Otišao je od suverena uvjeren da ima njegovu podršku a za Mussolinija, bio je uvjeren da blefira. Facta je otišao na spavanje u hotel Londra gdje je inače stanovao. Kada ga je tokom noći, podsekretar predsjedništva vlade došao da ga informira o početku fašističkog ustanka, zatekao je svog šefa Factu u pidžami. U ministarstvu rata, okupilo se nekoliko ministara kojima su stizale vijesti iz raznih gradova sa sjevera Italije. Tamo gdje su karabinjeri reagirali i otvorili vatru, fašisti su se loše proveli. U Cremoni, fašisti su se morali povući i za sobom ostaviti 7 mrtvih. Fašističkih žrtava je bilo i u Bologni.

U noći 27.-28. listopada, ministri su napisali apel naciji i tražili od kralja da ga potpiše. U apelu su spomenuti „domovinska i ljudska solidarnost, red i miran mir, žarka nada, velika budućnost, poziv domovine“ i dr. Kralj je potpisao ali je nemiran zbog vijesti koje su pristizale o prvim uspjesima fašista. Padale su prefekture, telefonske centrale zauzete. Facta je inzistirao na proglašenju opsadnog stanja što bi dovelo do uključenja vojske u borbu protiv fašista. Zapovjednik obrane Rima, general Edoardo Ravazza, nalazi se na odmoru. Njega zamjenjuje jedan ozbiljan general, Emanuele Pugliese, 48 godina, Židov, borio se u Libiji. Bio je učesnik Velikog rata, zapovjednik bataljuna Sassari na visoravni Asiago. Ranjen 3 puta. Odlučan je da zaustavi ustanike. Zapovjedio je, ako bude trebalo, da se ruše željeznički kolosijeci kojim pristižu crnokošuljaši. Vojska je zauzela mostove na rijeci Tevere i sve cestovne prilaze gradu. U 3 ujutro, generala Pugliesea, pozvali su u ministarstvo rata kako bi podnio izvještaj o stanju na „bojištu“. General Pugliese se ljuti, samo mjesec dana ranije, razradio je plan obrane, ako bi fašisti napali glavni grad. Njegov pretpostavljeni, general Ravazza, plan je dostavio ministarstvu rata sa zakašnjenjem, tek pred odlazak na odmor. U sklopu mjera obrane, general Pugliese je predvidio uhićenje vođa fašističke stranke. Predsjednik Facta je pitao generala, može li se imati povjerenja u vojsku. General Pugliese je potvrdno odgovorio i kazao da garantira za lojalnost vojske. U 6 ujutro 28. listopada, general Pugliese je obznanio putem plakata na raznim lokacijama da je vojska preuzela vlast s ciljem održavanja javnog reda. Istovremeno, 300 fašista u Firenzi, uspjelo je zauzeti vlak koji je pobjegao kontroli vojske i krenuti za Rim. Čovjek koji je prema planu generala trebao biti među prvima na listi za uhićenje, kretao se neometan i širio mrežu svojih ustanika.

Ujutro 28. listopada, predsjednik vlade Facta, nalazio se u Viminalu kada je stigao telefonski poziv. Na liniji je bio jedan od četvorice vođa fašističkog ustanka, Michele Bianchi. Razgovarao je sa šefom kabineta predsjednika vlade Ferrarisom i tražio da se Facti prenese prijetnja da je mašinerija u pokretu i da je ništa ne može zaustaviti. Nadam se, kazao je Bianchi u poruci za Factu, da njegova ekscelencija ne želi da poteče krv Talijana. U 7,30 ujutro jedan od šefova policije došao je kod kralja da ga upozori:“ Fašisti su sa kraljem, a sigurni su da je i kralj s njima“. A zatim je ispalio cifru od 70.000 fašista koji su krenuli prema Rimu. General Pugliese je procjenio da su fašisti uspjeli mobilizirati 26.900 ljudi a on je imao na raspolaganju 28.000 iskusnih vojnika proizašlih iz rata, sa 60 mitraljeza i 24 topova. Iz Rima je Facta slao telegrame i tražio da se uhićuju fašističke vođe u Milanu i drugim gradovima. Apsurdna situacija u Milanu gdje bi prefekt Lusignoli trebao uhititi svog prijatelja Mussolinija. Mussolini se nije povukao. Naoružao se i skupa sa svojim vjernim suradnicima izašao na ulicu. Uspio je uvjeriti nekog vojnog zapovjednika da se njegovi vojnici povuku. Kralj više ne želi potpisati. Kada se predsjednik Facta popeo u Quirinale sa namjerom da zatraži potpis kralja, neodlučni Vittorio Emanuele nije potpisao, već samo uzeo dokument i zaključao u ladicu stola. Zaprepaštenom Facti kralj je „pojasnio“ da rimske snage obrane raspolažu sa tek 8 tisuća ljudi a naoružani fašisti imaju više od 100 tisuća ljudi, što znači, da je nemoguće spriječiti okupaciju Rima. Brojke su bile senzacionalno pogrešne, fašista je bilo puno, puno manje i bili su još daleko od Rima. Kralj nije imao hrabrosti prenijeti Facti ono što mu je kazao general Armando Diaz, proslavljeni vrhovni zapovjednik talijanske vojske koja je porazila Austro-ugarsku vojsku kod grada Vittorio Veneto, 1918.g. Armando Diaz je kazao kralju da će vojska svoju dužnost ispuniti ali da je bolje, vojsku ne staviti u to iskušenje. Slično su odgovorili i drugi generali koje je kralj pitao isto. Kralj Vittorio Emanuele III. htio je izbjeći građanski rat. Pribojavao se da bi dio vojske koji je simpatizirao fašiste, mogao preći na njihovu stranu. Nakon „pojašnjenja“ kralja predsjedniku vlade, Facta je podnio neopozivu ostavku. Kralj je gajio iluziju da će Factu zamjeniti nekim drugim predsjednikom vlade koji neće biti Mussolini. Nije uspio. Bilo je prekasno. Iz Quirinala je poslata obavijest Mussoliniju da ga kralj čeka u Rimu radi konzultacija. Kralj se još uvijek nadao da on vodi igru. Nije bio svjestan, da se nad njegovom monarhijskom vladavinom nadvila ogromna sjena. Došao je red na Mussolinija i fašizam. Ostvarilo se mišljenje jednog mladog poručnika talijanske vojske iz prvog svjetskog rata (o njemu naknadno drugom prilikom) koji je kasnije postao poznati pisac. Nakon vojnog debakla bitke kod Kobarida u listopadu 1917, rekao je sav razočaran, da Talijani zaslužuju 50 godina batine i ricinusa. Povijest je potvrdila njegovo proročanstvo s tom razlikom, da fašističku batinu i ricinus nisu osjetili na svojoj koži samo Talijani već i pripadnici drugih nacionalnosti.

Obradio: Veljko Ivančić

Literatura: Antonio Scurati-M Il figlio del secolo, izdanje Giunti Editore S.p.a,2018.

Aldo Cazzullo-Mussolini il Capobanda, izdanje Mondatori Libri S.p.a.2022.

Bruno Vespa – Perche' L'Italia amo' Mussolini, izdanje Mondatori S.p.a 2020.

Ostale vijesti iz kategorije