NITKO VIŠE NE ČUVA STRAŽU NA BRDU

Izdvojeno :

Objavljeno: 19.04.2022 u Objavljeno: 18:19

NITKO VIŠE NE ČUVA STRAŽU NA BRDU

Tijekom Drugog svjetskog rata ovi ljudi nadmudrivali su talijansku cenzuru. Vojnici nisu smjeli izvještavati o gladi i pobolijevanjima, pa su se služili lukavstvom. Znali su pisati kućama «Bio sam s prijateljem iz Brda Gladićem.. Ili tako sam s prijateljem Malattiom iz Brda, ili prijatelj iz Brda me konačno napustio». Po primitku pisama roditelji su znali što činiti; ili slati pakete i pokoju liru, ili pritiskati lokalnu vlast da im puste sinove na dopust, zbog bolesti…..

Bujski je krajolik valovit i razigran, sa selima smještenim na vrhovima brežuljaka koja poput orlova nadgledaju ove prostore. Za sunčana vremena zrcali se morska površina i nudi kao da se rukom može dodirnuti dok za oblačna vremena oblaci kao da miluju obraze putnika namjernika dok pokušavaju dolje, negdje u dolini, ugledati kakvo kretanje. Tu, na krovu Bujštine, tu, u Brdu, kao da je netko izgradio vidikovac, kao da je želio imati ovaj kraj na dlanu.

Brdo, smješteno samo nekoliko kilometara od Momjana a od prije nekoliko godina povezan asfaltom s ostalim dijelovima ovih krajeva, dominira krovom Bujštine. Do dolaska Hrvata mjesto je nosilo naziv Warda Vegla što u prijevodu znači «Stara straža». Nekad je ovo bio feud grofova Rotta i njihov rubni posjed prema kostelskom feudu porodice Gravisi. Zbog svojeg položaja mjesto je ujedno bila straža i osmatračnica za nailazak bilo kakvog neprijatelja. Dolaskom Hrvata koji počinju naseljavati ove prostore u XVI. st. selo mijenja ime u jednostavno Brdo ili ti na talijanskom «Berda». Riječ « Berda» ni na jednom jeziku ne znači ništa pa niti na talijanskom i vjerojatno potječe od talijanskog izgovora riječi Brdo. Poželjnije bi bilo da mjesto u dvojezičnosti nosi naziv Brdo – Werda Vegla što bi uistinu davalo istinski identitet mjesta.

Selo je tipična gradina, vjerojatno podignuta za vrijeme Histra. U ranom srednjem vijeku mjesto su naselili Veneti i Karnjeli, što je vidljivo iz prezimena žitelja koji još danas obitavaju na ovim prostorima kao : Vigini, Cleva, Valenta, Fermo, Malattia. Zbog kužnih bolesti i stalnih sukoba sa susjedima, grofovi Rotta bili su prisiljeni naseliti ove prostore Hrvatima tako da se mijenja i sastav stanovništva. U ove krajeve dolaze : Gladići, Milovići, Stanovići, Stančići , Ivančići, Svetine i drugi. Za ovdašnja prezimena: Gladić , Malattia ( u prijevodu bolest ) još se uvijek prepričavaju dogodovštine, kako su tokom Drugog svjetskog rata ovi obični ljudi nadmudrivali talijansku cenzuru. Vojnici nisu smjeli izvještavati o gladi i pobolijevanjima, pa su se služili lukavstvom. Tako su između ostalog znali pisati kućama: «Tako sam sa prijateljem iz Brda Gladićem…. Ili tako sam s prijateljem Malattiom iz Brda, ili prijatelj iz Brda me konačno napustio..» Po primitku ovih pisama, roditelji su znali što činiti; ili slati pakete i pokoju liru, ili vršiti pritisak na lokalnu vlast da im puste sinove na dopust, uslijed bolesti ili nekih drugih nedaća.

Mjestom dominira župna crkva Sv. Jakova Apostola, sagrađena u XVI.st. Zvonik je odvojen od crkve i završava ravno zupčastim kruništem ( ovo je tipičan primjer zvonika poznatijih pod imenom Cibellino). On podsjeća na fortifikacionu arhitekturu XII st. Zvonik je služio i kao osmatračnica, kako prema moru tako i prema susjednom kostelskom feudu. Do pred pedesetak godina u selu je obitavalo dvadesetak obitelji s nešto više od 150 žitelja. U selu je bila škola, trgovina, gostiona pa čak i postolar a danas, kada je selo dobilo i asfalt ovdje živi tek deset ljudi. Jedino stamena školska zgrada u kojoj nastave nema već šesdesetak godina, odolijeva vremenu. I crveni natpisi ispod prozora: « Tito i Staljin « kao da govore o nekim davno prošlim vremenima. Zanimljivo de je škola otvorena još daleke 1911 godine na talijanskom jeziku, te 1947/8 na hrvatskom jeziku a zatvorena 1962/3. Još se sjećam vremena kada mi je žitelj Mario Vigini pričao:

Sjećam se glazbenih zabava, tu u jednoj kući povrh trgovine « Pjesme kao «Reszka», «Tamo na rivi» ili pak «Pjesma Zagrebu» kojima su zabavljali ovo pučanstvo. Pogrbljeni starac odavno je odbacio svoj klarinet, ali još uvijek mu zaigraju oči kada priča o tim danima. Sjeća se tako sredine pedesetih godina prošlog stoljeća i dana kada su ljudi počeli napuštati ove krajeve. « Noću su se čula tandrkanja kola na kojima su ljudi odnosili svoje stvari i svakim novim jutarnjim buđenjem bilo nas je sve manje. « I nije više bilo muzike niti zabave više se nije imalo kome svirati. Jedina muzika što je odzvanjala ovim krajem bila je muzika namijenjena «vječnom počinku.

Kućni brojevi ovdje nemaju smisla. I rijetki ljudi koji tu obitavaju kao da su razbacani među napuštenim stambenim i gospodarskim zgradama, koje strše oguljenih prozora i davno razrušenih krovova. Ovdje su rođeni, da žive i rade na ovim prostorima između polja, vinograda šumaraka i kuća. I više nemaju s kim niti razgovarati čak ni sa ukućanima, ostale su im samo životinje. I upravo u razgovoru sa svojim psom zatičem jednu od rijetkih stanovnika dok vrijedno priprema luk za sadnju. Teško je danas biti sam u ovom selu; priča jedna od rijetkih žitelja. Sjećam se kada sam došla u ovo selo bilo je života. Već poodavna sam napustila rodnu Buzeštinu i trbuhom za kruhom stigla u bričke vinograde, pa me evo tu na ovim prostorima. Pitate me koliko nas biva na ovom prostoru. Desetak žitelja. Nekada smo imali i školu, a danas je to što je. Sami i stari, živimo od obilaska do obilaska rodbine i jedino nam dolazi u selo poneki putnik koji zaluta u ove krajeve.

Egzodus koji je zahvatio Bujštinu, u vremenu od 1954. –'64. godine, odnio je iz ovih krajeva 9946 žitelja. Odlazile su cijele obitelji, noseći sa sobom svu pokretnu imovinu i što je zanimljivo, pretežno mlađe stanovništvo. Ovaj egzodus za ovaj je kraj značio elementarnu katastrofu i tek sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća započinje oporavak, koji nažalost u devedesetim doživljava krah. Ne može se u ove krajeve vratiti život asfaltiranjem ceste ili nekakvim deklarativnim aklamacijama. U čitavo ovo vrijeme u posljednjih desetak godina nije učinjen nikakav značajniji projekt, nego je ovo i ovakvo malobrojno staračko stanovništvo prepušteno samo sebi.

Tekst i fotografije: Zlatan Varelija

Ostale vijesti iz kategorije