Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Nemam vremena za mržnju
Objavljeno: 12.11.2022 u Objavljeno: 19:48
Volim mnoge ljude. Volim mnoge pojave u prirodi, biljke, životinje, odnose među ljudima… A volim i mnoga mjesta, bilo u užem zavičaju ili šire.
Eto, kako bih mogao ne voljeti svoje Grebnice u kojima sam rođen? Tu sam udahnuo prvi put; ugledao nebo i ovaj svijet. Tu sam prohodao, progovorio, naučio prva slova. Tu sam naučio plivati i doživio bezbroj dječjih pustolovina, a onda odrastao u čovjeka. Tu su moji školski drugovi, prijatelji iz djetinjstva, a i kasniji, oni koji su prošli sve „provjere“ i s kojima sam dijelio i dobro i zlo. Tu sam osnovao obitelj i dobio djecu. Tu sam proveo pola života i samo tu sam „kod kuće“.
A kako bih mogao ne voljeti i Hasić, kad je odatle moja majka Anka; kad su odatle moji ujaci i brojna rodbina? Kad se tamo udala moja tetka, a kasnije i neke rodice, a druga rodbina ženila iz Hasića? Kad sam tamo mnogo puta bio drag gost i kad sam u tom Hasiću stekao brojne prijatelje? Kad sam tamo odlazio na igranke i doživio niz drugih lijepih iskustava?
Teško bi mi bilo ne voljeti i Bosanski Šamac, prvi grad u koji sam kročio. U kom sam pohađao šesti i sedmi razred osnovne škole, a kasnije proveo čitav prijeratni radni vijek. Kad sam u njemu upoznao više ljudi nego bilo gdje drugdje. Kako ne voljeti mjesto u koje sam odlazio svakog dana, iz godine u godinu, i koje me je prigrlilo kao nekoga svoga?
Ili kako ne voljeti Bazik, iz kog je bila moja maćeha i u kom sam proveo dobar dio djetinjstva u nezaboravnoj igri sa svojim vršnjacima? Ili Domaljevac, u kom sam završio osmi razred osnovne škole, mnogo puta tamo prespavao i stekao u njemu brojne prijatelje? Ili Orašje, u kom sam pohađao gimnaziju i za koje me vežu te nezaboravne četiri godine i prijateljstva koja i danas traju?
Kako ne voljeti Novo Selo, gdje se udala moja sestra i gdje su sada njeni potomci, prijatelji i rodbina koji su mi prirasli za srce? Kako biti ravnodušan prema Batkuši, odakle je moja supruga i gdje žive njena sestra i brojni prijatelji i rodbina?
Bilo koje mjesto da se spomene u mom zavičaju, ja se sjedtim nekog događaja ili neke osobe iz tog mjesta koja mi je draga, i odmah u mislima oživim neke lijepe trenutke. Ako mi se spomene Obudovac, ja se sjetim odbojkaških utakmica koje smo igrali protiv njih i ljudi koji su bili vezani uz te događaje. Kad se spomene Tišina, ja se sjetim igranki. Ako se spomene Prud, ja već vidim baru Staraču koja ga okružuje i zajedno sa Savom i Bosnom od sela pravi odvojenu cjelinu, mimo svih drugih. Kad čujem za Tolisu, ja pred očima imam sliku Starog bunara i čitavu priču o prošlosti tog sela iz kog su u Grebnice došli i moji preci. Iz svakog mjesta je neko od mojih učenika, poznanika, kolega, prijatelja…
No, tu u užem zavičaju se ne završava lista mjesta koje volim, za koje me vežu lijepe uspomene. U Sarajevu sam proveo dobar dio svoga života – studentske dane, pa kasnije desetak godina. Tamo sam prvi put otišao u pozorište, prvi put gledao neke prvoligaške utakmice, osjetio studentski život. Tu sam se prvi put ozbiljnije upoznao s „pravim“ gradom, sa glavnim gradom Bosne i Hercegovine. Tu sam kasnije sudjelovao u izazovnom poslu, u stvaranju firme od njenih početaka do jedne od najuspješnijih u državi u svojoj oblasti. I kako ne voljeti taj grad za koji me vežu samo lijepe uspomene?
Kako ne voljeti onu Bileću, u kojoj sam proveo pola godine vojničkih dana koji su puni nezaboravnih detalja? I lijepi i teški trenuci se pamte i kasnije ih se sjećamo sa simpatijama. Tamo sam stekao neka znaja i vještne koje se teško mogu drugdje naučiti. Moglo bi se tako nabrajati mnogo mjesta u Bosni i Hercegovini za koja me vežu neke nevidljive niti. Modriča, Odžak, Gradačac, Derventa, Tešanj, Goražde, Mostar, Banja Luka, Bihać, Bijeljina… A u posebnom sjećanju su mi Boračko jezero, Jahorina, Bjelašnica, Prenj, Majevica, Vrelo Bosne, Vrelo Bune, Bijambare i ko bi sve to nabrojao!
Ali i izvan države su brojna mjesta koja su mi draga. Boravak u Puli i na Brijunima od pola godine, gdje sam također služio vojni rok, ostavio je traga. Kako ne voljeti Beograd ili Zagreb, gdje imam i rodbine i prijatelja i gdje uvijek kad idem idem kod nekoga „svoga“? Kako ne voljeti, Skopje, Bled, Vranje, Kolašin, Dragaš i mnoga druga mjesta, kad u svakom od njih ima neko ko mi je drag i s kim se rado susrećem? I kako ne voljeti Krk, kad sam tamo opet „kod kuće“ i kad sam tamo upoznao nove dobre ljude?
Mnogo je mjesta i u cijelom svijetu o kojima s ljubavlju razmišljam. Ali moram izdvojiti svoj novi grad daleko od Bosne, Apeldoorn u Nizozemskoj, gdje sada provodim najviše vremena. Kako ne voljeti to mjesto, koje me je prihvatilo kad sam imao tako malo izbora? Mnogo je značajnije kada ti neko pruži ruku kada ti je teško nego kad ti pruža ruku kada ti ona nije potrebna.
I tako, dok ja sve gore spomenute volim bar po malo, potrošim sve svoje vrijeme. Ne ostane mi baš ništa za mržnju. Eto zašto ne mrzim – nema vremena za to! „A i da imam, otkud mi!?“, rekao bih, kao Mujo u vicu kad mu je Haso tražio novce na zajam, pa mu ovaj odgovorio da nema, a i da ima – otkud mu?!
Ivo Kobaš
Izvor: Logično.hr
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
