Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Nedjeljni izlet u Bosco Romagno i Cividale
Objavljeno: 18.06.2024 u Objavljeno: 11:09
Šetnja kroz povijest i zeleni raj
Što se može organizirati jedne lipanjske sunčane nedjelje ? Odlučio sam se „skoknuti“ do pitoreksnog vinskog područja „Il Collio“ , u gradiće Cormons i Cividale del Friuli. To je područje koje se dijeli na Collio Goriziano i Collio Orientale. Prekrasni pitomi brežuljci sa bezbroj padina zasađenih vinogradima koji daju visoko kvalitetna vina raznih vrsta, vrlo dobro poznatih ljubiteljima „dobre kapljice“. Na tim brežuljcima izgrađeni su lijepi vinski podrumi koji mame prolaznika da ih posjeti i uživa u njihovom proizvodu.
Da budem iskren, razlog mog posjeta tom kraju bio je „romantičnije“ prirode, nije bilo kušanje vina već vožnja biciklom krajolikom bogatog povijesnim događajima, naročito u posljednjih 100-tinjak godina.
Boraviti na području Cividale del Friuli znači skoro obavezno, izabrati ulazak u zeleni raj Bosco Romagno. U toj velikoj zelenoj oazi koja se prostire kilometrima, može se uživati u „debeloj“ hladovini koju pružaju stabla stara 50, 60, 70 i više godina, šetati puteljcima ili voziti bicikl, bez da se ima osjećaj kako iznad krošnji stabala prži sunce.
Vikendom, u Bosco Romagno dolaze mnogobrojne obitelji koje na posebno uređenim površinama, uživaju u hrani, druženju i dječjoj igri.
S Dunjom smo se odlučili bolje upoznati park šumu vozeći bicikl bez obzira na djelomično strme staze i puteve. Tamo gdje se nije dalo, išli smo pješke.
Ovo nije prvi puta da posjećujem Bosco Romagno. Dolazio sam ovdje u potrazi za informacijama o Guidu Pasoliniju „Elmes“, mlađem bratu čuvenog talijanskog režisera, pjesnika i pisca, Pier Paola Pasolinija.
Na ulazu u Bosco Romagno, stoji kameni spomenik-mala stijena nepravilna oblika. Na njoj su uklesana imena 17 mladića talijanskih partizana, među njima i Guido, oni su nastradali, nemilosrdno ubijeni od talijanskih partizana komunista.

A sve je počelo gore na 1000 metara visine, oko 15 km zračne udaljenosti od Bosco Romagno, 07. veljače 1945. g. na lokaciji koju zovu Malghe di Porzus. Ta lokacija je danas nacionalno spomen područje Italije koje u prigodnim prilikama posjećuju njezini predsjednici. Kada se god u talijanskom političkom prostoru i svađama između ljevice i desnice, želi ukazati da su i partizani komunisti činili zločine, spominje se tragični događaj malge Porzus (L'eccidio di Porzus).
Grupica partizana „gapista“ (GAP-Gruppo Azione Patriotica) predvođeni staljinistički zadojenim zapovjednikom imena Mario Toffanin „Giacca“, na prijevaru, hineći da su suborci, nakon dolaska, unutar prostorije malge, ubili su njih četvero, komandanta partizanske grupe Osoppo, Francesca De Gregori „Bolla“ (strica poznatog istoimenog talijanskog kantautora), političkog komesara Gastone Valente „Enea“, djevojku Eldu Turchetti „Livia“ (koju je radio London nepravedno optužio da je nacistička špijunka) i jednog mladića kojeg su „gapisti“ usput zarobili. Ostale zatečene partizane, njih 17, odveli su do šume Bosco Romagno gdje su ih nakon 5 dana strijeljali. Guido Pasolini im je čak uspio pobjeći do Sant'Andrat de Judrio, gdje je pokušao u jednoj seoskoj ljekarni, dobiti zavoje i lijekove za svoju ranu, a zatim se sklonio kod jedne obitelji u mjestu Dolegna. Nažalost, našao se netko koji je smatrao da treba ubiti te partizane nekomuniste pa je otkrio lokaciju i obitelj gdje se Guido Pasolini skrivao. „Gapisti“ su ga uhvatili, odveli natrag u Bosco Romgno, natjerali njega i drugove da si iskopaju raku i strijeljali ih.
U više sam navrata imao prilike slušati tumačenje kako je Pier Palo Pasolini nakon rata, bio uvjereni komunist i prijatelj Istre i Jugoslavije. Čitajući njegova pisma koja je pisao svojim prijateljima, nisam baš siguran u naše tvrdnje o „ljubavi“ Pasolinija prema našim krajevima a naročito ne, njegovoj sklonosti prema socijalističkom uređenju SFRJ nakon što mu je taj komunistički režim svirepo ubio brata.
Službena Italija, dokazuju informativne table na lokaciji Porzus i pred ulazom groblja u Casarsa della Delizia, mjesto pokopa čitave obitelji Pasolini, krivnja za ubojstvo mladog Guida, pripisuje se IX slovenskom korpusu i Titovim komunističkim partizanima.
Glavni krivac tog pokolja u Porzusu i Bosco Romagno, staljinist Mario Toffanin „Giacca“, pokopan je nakon smrti 1999.g. na gradskom groblju Koper, a na njegovom spomeniku, osim imena i datuma rođenja i smrti piše : Komunist.
Puna vojna skladišta hrane, odjeće i obuće u 1. Svjetskom ratu
Prošlo je više od 100 godina, Italija i dalje kolektivno pamti i ne zaboravlja bitku kod Kobarida (La disfatta di Caporetto) koja je započela u zoru 24. listopada 1917.g. 14. Njemačko-Austrougarska armija, silovito je napala dobro učvršćene talijanske položaje uzduž rijeke Soče, na liniji od Bovca do Redipuglie i Duina.
Talijanska se vojska razbježala, a neki mladi njemački poručnici koji su se posebno istakli hrabrošću, odlučnošću i uspješnim zapovijedanjem vojske na terenu, bili su odlikovani najvišim njemačkim ratnim odlikovanjem: Pour la Merite (njemački kralj je priznavao francuski jezik kao službeni).
Svakako treba istaknuti trojicu poručnika koji su kasnije postali svjetski poznati zapovjednici i feldmaršali Wehrmachta u 2. Svjetskom ratu. Feldmaršal Erwin Rommel, za nas u Istri dobro znani nacistički zločinac koji je zapovijedao grupom Armija B tokom Rommelove ofanzive, feldmaršal Friedrih von Paulus zapovjednik 6.Armije tokom bitke za Staljingrad i feldmaršal Ferdinand Schorner također visoki zapovjednik Wehrmachta.
Gradić Cividale del Friuli se nalazio na strateški važnoj lokaciji tokom povlačenja talijanske vojske nakon što ih je sa njihovih položaja potjerala vojske Kraljevine Njemačke i Kraljevine Austro-Ugarske, preko grebena Kolovrat i planine Matajur.
Ardegno Soffici, poznati talijanski pisac, slikar, kipar, bio je tih dana koncem listopada 1917. neposredni svjedok čitavog kaosa koji se dešavao prilikom povlačenja talijanske vojske i posljedično s time, masovnog zbjega lokalnog stanovništva u pravcu rijeke Tagliamento a zatim i rijeke Piave.
Poznato je, vrhovni zapovjednik Talijanske vojske, Luigi Cadorna, nije previše mario za uvjete u kojima su živjeli i boravili njegovi vojnici na borbenim položajima. Istina, nije puno bolje bilo niti na Zapadnom ratištu, U Belgiji i Francuskoj. Slikovito je to opisao Erich Maria Remarque u knjizi „Na Zapadu ništa novo“.
Ipak, Talijani su svoju vojsku poslali na zimske položaje u slovenske planine bez adekvatne odjeće i obuće. Potplati cipela nisu bili od kože već od neke vrste tvrdog kartona koji su se vrlo brzo raspadali nakon što bi se nakvasili. Vojnici su sami krpali i nastojali na neki način zaštititi ozeble prste na nogama. Umjesto prave zimske odjeće, nosili su tokom hladnih dana i noći laganu odjeću.
Zbog toga, tokom povlačenja, nije bilo kraju iznenađenju i ljutnji, kada je vojsci naređeno da zapale vojna skladišta kako ne bi ista pala u ruke neprijatelja.
Skladišta su bila puna hrane, mesnih konzervi i svega drugog. Odjeće i obuće također. Posebno dobro, skladišta su se punila nakon ulaska Amerike u rat polovinom 1917.
Sve je to detaljno opisao u knjizi „La ritirata dal Friuli“, Ardengo Soffici koji je bio časnik informativnog ureda 2. Armije pod zapovjedništvom generala Capella. Cividale del Friuli je gradić koji je ostao u sjećanju kao tranzitno mjesto talijanske vojske u povlačenju.
Bazilika i Hudičev most
Kada neki posjetitelj prvi puta dođe u Cividale del Friuli, ostane začuđen veličinom tamošnje gradske bazilike Santa Maria Assunta. Izgradnja i krštenje tog velebnog crkvenog zdanja datira u daleku 796. godinu. Bazilika je godine 1.186. izgorjela u požaru gotovo u cijelosti. Godine 1451. krenulo se u izgradnju novog objekta a sama gradnja je trajala preko 40 godina. Današnja bazilika sa visokim svodovima i prilične veliko dvorane, privlačna je mnogim posjetiteljima koji ju pohode.

Jednako kao i bazilika, u neposrednoj blizini se nalazi impozantni Hudičev most (Ponte del diavolo).Gradnja tog kamenog mosta započela je 1442. g. i trajala je dugo godina sa određenim fazama reparacije. Talijanska vojska je prilikom povlačenja nakon poraza i bitke kod Kobarida, 27. listopada 1917. iz apsurdnih i nepotrebnih razloga srušila most u nastojanju da spriječe prolazak Njemačko-Austrougarske vojske. Most su ponovo, u rekordnom roku izgradili Austrijanci a njegova inauguracija je bila već 18. svibnja 1918. tj. prije završetka rata.
Ispod mosta teče rijeka Natisone, o kojoj smo slušali nedavno, kada je nabujala rijeka odnijela tri mlada života kod mjesta Premariacco nizvodno od Cividale.

Promatrajući visoko s mosta (22,50 metara) niski vodostaj rijeke Natisone, razmišljao sam o sustavu alarmiranja opće opasnosti na rijekama. Ogromna količina vode koja je u svega nekoliko minuta zarobila troje rumunjskih studenata na sprudu usred rijeke kod Premariacca, morala je proći i kroz Cividale del Friuli a prije toga kroz San Pietro al Natisone koje se nalazi 15-20 km uzvodno od Premariacca. Da ne govorimo da rijeka Natisone (Nadiža) dolazi iz slovenskog planinskog područja. Zar je moguće da nitko nije alarmirao stanovništvo uz rijeku o naglom pristizanju velike bujice ? Koliko treba vremena nabujaloj rijeci da prijeđe put od 15-20 ili više kilometara ? Mišljenja sam, da je nešto zakazalo i da stanovništvo i turisti nisu na vrijeme upozoreni na nadolazeću opasnost. Sva ta naselja uz rijeku, trebala bi imati instalirane sirene za davanje alarma u slučajevima kada naglo naraste vodostaj rijeke i dovodi do opasnosti stradavanje ljudskih života.
Onako kao što ima Grad Umag instaliranu sirenu na zgradi vatrogasnog doma, ali nažalost, one nesretne rujanske noći 2010. kada je neočekivano poplavila Komunela, sirena se nije oglasila. Sve to govori kako propusti u sustavu oglašavanja opće opasnosti mogu dovesti do tragičnih posljedica.
Mi u Umagu, imali smo sreće da nije bilo žrtava poplave, što se lako moglo dogoditi.
Piše: Veljko Ivančić