Nedjeljna pripovijetka: Sudbine povezane Paris keksima

Objavljeno: 03.02.2026 u Objavljeno: 17:38

Pripovijest za nedjeljni relax

Mila

Na prozorsko staklo bešumno su padale ledene pahuljice i prošarale površinu kristalnim rozetama i heksagramima kao razgranatim zvijezdama. Upravo onakvima kakvima bi ih crtali kao djeca ili izrađivali od papira u školi pred Novu godinu, prisjetila se Mila promatrajući opčinjena ples blistavih pahuljica na dnevnom svjetlu. Prozor je nalikovao izlogu draguljarnice. U svojih 47 godina života Mila još nije nikada imala priliku vidjeti uživo sličnu snježnu čaroliju na Božić. Bijelih, snježnih pokrivača se nagledala, ali ovakve pahuljice u filigranskim oblicima vidjela je samo na fotografijama. A danas, u svom toplom uredu, uživala je u pravoj božićnoj čaroliji i, da nije friško razvedena, ovaj prizor bi joj sigurno bio najljepši božićni dar, no čim je svrnula pogled s prozora, tuga je pronalazila put kojim je nezadrživo izbijala iz njezine nutrine, stvarajući teški olovni oblak u zraku kancelarije. Bio je to njezin prvi Božić, poslije razvoda i 25 godina provedenih u braku s Borisom, kojega će provesti sama. Kći Magda je odlučila ostati u Barceloni gdje je u razmjeni studenta studirala španjolski, a Mila ju nije forsirala da se vrati, lažući joj da je skroz na skroz zacijelila i da na Božić mora dežurati u svojoj policijskoj stanici tri dana zaredom. Dežurstvo, na koje se dragovoljno prijavila, trebao je biti njezin poklon kolegama i kolegicama policijskim službenicima kako bi oni Božić proveli s obiteljima. Svoju emocionalnu havariju nakon bračnog brodoloma vješto je krila, a radno iskustvo koje stekla na opasnom radnom mjestu i self control odigrali su najveću ulogu u zatomljenju razornih emocija što su je nagrizale. Kao viša kriminalistička inspektorica bila je dobro pripremana i obučena kontrolirati svoje osjećaje. Osim toga, zbog tako zahtjevnog posla svoje je probleme u braku uvijek potiskivala, pa čak i nakon razvoda i nije nalazila vremena za preispitivanje što ga je sve izjedalo godinama i naposljetku potrošilo taj brak. Poput Scarlet O' Hare iz najpopularnijeg filma svih vremena “Zameo ih vjetar “(“Prohujalo s vihorom”) odgađala je plakanje, za neki drugi dan. Čak ni danas, na Božić, usamljena, u uredu s pohabanim namještajem, Mila nije pustila ni suzu iz otežalih očiju. Čim bi osjetila pritisak pred njihovim naletom, bacila bi pogled na prozor i stajala udivljena pred plesom kristalnih pahuljica. Postoje li uopće dvije identične, zaokupljala ju je ta misao. A onda se naglo trgnula iz letargije i samoj sebi naglas izdala naredbu: “Dosta više tog samosažaljenja i pretvaranja, kreni na posao”.

Trebala je otići na očevid u dom starije profesorice Ludmile Blažejeve Šikić. Jutros je prijavila provalu u stan i krađu zlatnine oveće vrijednosti. ” Kakve li bizarne krađe baš na Božić, najradosniji blagdan obitelji i dobročinstva. Nekima uistinu ništa nije sveto.” promrmljala je sebi u brk pri izlasku iz ureda. Policijske “ispovjedaonice” kako su krim ured popularno zvali. Svrnula je pogled na ledene dragulje na prozorskom staklu i shvatila da se vraćaju u kapljično stanje pred dodirima prvih zraka sunca koje su se probijale kroz napuknute oblake.

Ludmila

Na kućnom pragu pokradene žrtve, u stanu na mezaninu, dočekala ju je blijeda profesorica Ludmila. Prava dama, otmjenih pokreta, odavala je dojam profinjene aristokratkinje iz nekih prošlih vremena. Ponudila je Milu da sjedne uz prigodno dekoriran stol pa razborito odgovarala na inspektoričina pitanja. Malo se snebivala izgovoriti broj godina, ali ih sada nije smjela pritajiti. Početkom studenog je obilježila 86. rođendan, međutim, ovako sređena i uspravna držanja pokazivala je barem desetak manje. Staloženo je opisivala pljačku, gestikulirajući rukama dok je Milu vodila po stanu do mjesta događaja. Prema njezinoj prosudbi lopov se došuljao i sve obavio na Badnju večer, negdje između 18 i 19 sati. Zasigurno se popeo na krov garaže, koji je u ravnini s njezinom terasom, pa je preskočivši ogradu ušao u spavaću sobu gdje se nalazila u zlatnina. Ona se u to doba tuširala u kupaonici, sasvim na drugom kraju stana. Inače, ima običaj predvečer odškrinuti prozorsko okno da se zagrijana soba provjetri i pročisti od ustajala zraka, jer voli spavati u prozračenoj sobi. Na stilskoj komodi, u drvenoj škrinjici držala je vrijedan nakit. Nestao je zlatni sat, bakina narukvica sa sedam ovećih safira, zaručnički prsten s velikim dijamantom u sredini optočen okolo s trideset malih safira.  “Isti je imala samo Lady Di” tužno se pohvalila profesorica Ludmila. Ukraden joj je i debeli zlatni lančić s velikim medaljonom u obliku rozete s likom majke Božje, kupljen 1976. u poznatoj tršćanskoj zlatarnici Darwill na Ponte rossu. Ali najogorčenija je bila shvativši da je nestao i biskupov prsten s krupnim dragim kamenom, rijetkim rubinom.

-Rođak mog pokojnog supruga bio je biskup i to je meni predstavljalo sveti prsten kojega je svojoj miljenici ostavio u nasljedstvo, zagrcnula se u suzama. Tarući ih nastavila je pribranije govoriti.

-Jutros sam otišla u našu radio postaju Burin ispričati što mi se dogodilo na Badnju noć, pa zamolila kradljivca ako sluša radio da mi vrati barem taj prsten, jer me za njega vežu prelijepe obiteljske uspomene, a sa suprugove strane su mi već svi pokojni. Taj prsten je imao iscjeljujuću moć, biskupovu energiju koju sam dodirom na kamen, uz molitvu primala kao milost i zaštitu u najtežim trenucima života. Biskup je imao svetu energiju i širio blaženstvo za života gdje bi se pojavio i ta je energija ostala u tom prstenu. Zamolila sam lopova da mi ga vrati, a sve ostalo neka zadrži ako će mu to uljepšati i učiniti radosnijim Božić, zborila je sada već potpuno pribrano dok su sjedale za blagdanski uređen stol. Onda su govorile o detaljima dok je Mila još neke korisne podatke bilježila u rokovnik, pa je krotko dodala.

-Gospođo inspektorice, sve nešto mislim da je lopov neka meni poznata osoba, koja je morala poznavati moje navike i raspored soba u mom stanu, kad je pljačku sigurno i brzo obavio baš u to doba.

- A na koliko procjenjujete ukradene predmete? , pitala je Mila.

- Meni je sve to neprocjenjive materijalne vrijednosti, jer se u svakom komadu nakita kriju dublje emocije i moje životne uspomene. Ali, ako bih trebala reći vrijednost u novcu, vrijedi to oko 30-ak tisuća eura, samo što dragulje na prstenju i narukvici neće platiti ni zlatari ni prekupci, istaknula je.

Mila je sve uredno bilježila pa na kraju razgovora upitala.

-Je li vam još nešto nestalo?

-Ne, od zlatnine. Ali, dijete moje, nećeš vjerovati da je lopov odnio sa stola načetu kutiju Paris keksa. Mogu te ponuditi samo s ova četiri koja su preostala na tanjuru i skuhati čaj od divljeg šipka kojega sama berem i sušim, izustila je s nelagodom sjetivši se da Milu nije ničim ponudila.

-Ne hvala, izbjegavam slatko, ali čaj može.

I dok je Ludmila svojim lakim korakom u šarenoj kućnoj halji odmicala u kuhinju Mila je gledala u Paris kekse, one svoje omiljene slastice iz djetinjstva i gotovo je posegnula u kutiju, ali uplašila se da ne bi zastala na jednom. Božić i Paris keksi na stolu, koje godinama nije vidjela ni kušala, oživjeli su joj pred očima davnu sličicu iz djetinjstva i dan radosnog rođenja Isusova. Božić.

Od svih je slatkiša Mila kao dijete najviše voljela Paris kekse. U to su doba ti keksi bili luksuz. Okrugli sendvič, dupli keks punjen finom bijelom kremom. Kroz godinu je mama kupovala onu jeftiniju varijantu tog čajnog keksa, kolutiće bez kreme, koje je Mila zvala, prazni Paris keks. Zato se mama dosjetila spojiti dva keksa tako što bi ih namazala margarinom ili marmeladom pa bi ih sljubila. I tako je nastajao mamin punjeni Paris keks. Podsjećao je izgledom na pravi, ali okusom, ni približno. “Ništa im ne fali. Isti je to keks samo je smjesa drugačija”. Radile su to i druge mame iz zgrade. Za Božić bi ipak mali Isus znao Milu obradovati originalnom kutijom Paris keksa. Znao je on koliko ih Mila obožava.

Negdje u drugom razredu osnovne škole, pred sam Božić se Mila jako razboljela. Zaradila je upalu pluća, onemoćala, bez apetita, u plamtećoj vrućici od koje je rasla živa u toplomjeru preko 40 stupnjeva, Mila nije ni pogledala svoj omiljeni slatki dar. Ali zato brat nije gubio vrijeme, i pronašao ih u špajzu te skrivečki smazao sve odreda, dok si rekao keks. Mama ih je bila pospremila tamo za Milu, da se počasti kad joj se vrati apetit. Kad je mama nakon par dana pronašla praznu kutiju, brat je dobio batine, a Mila morala čekati, valjda sljedeći Božić, jer mama je kazala da ionako od sada mora jesti krjeposnu hranu kako bi ojačala. Ali te je godine svim Milinim slatkim zalogajima došao kraj. Otkriveno je da boluje od autoimunog dijabetesa tipa 1, završila je na inzulinu i nikad više nije se smjela nekontrolirano najesti bilokakvih slatkiša. I tako je završilo i njezino slatko putovanje s Paris keksom.

Izbjegavala je godinama jesti slatko, držala s uputa liječnika, promijenila prehrambene navike, ali u ovom tihom božićnom ozračju, u toplom stanu profesorice Ludmile pomiješali su joj se u mislima nostalgija i nada. Osvijestila je koliko ima napuštenih i osamljenih ljudi i kako je njezina tuga na Božić, blagdan zajedništva i mira kojega bi trebalo proslaviti u krugu i u zagrljajima najbližih, zapravo ogoljena do boli. U mahu ju je steglo u grlu kad je sebi priznala da je jednako osamljena kao i profesorica Ludmila. Suze su joj kliznule niz obraze, sabila se u njima godinama potisnuta tuga i mehanizmi samokontrole. Susrela se sama sa sobom i u dnevnoj sobi ove strankinje, konačno prepustila valovima tužnih emocija. Brisala je suze i s neodoljivim žarom posegnula za Paris keksima na stolu odlučivši okončati sve svoje stare priče koje nije preboljela.

-Ide domaći čaj dušo u šalici od kineskog porculana, poviknula je profesorica Ludmila iz kuhinje.

Roko

Roko se na drugi dan Božića, Sv. Stjepana mrzovoljno penjao stubama policijske postaje. “K, vragu, baš na Božić nam je Ena morala prirediti probleme”, pomislio je u sebi dok je sporo grabio prema uredu krim-inspektorice Mile. Posljednji, i jedini put, posjetio je ovu zgradu pred nekih četrdesetak godina s ocem Borisom. Tata ga je vodio komandiru milicije Peri, zbog krađe u supermarketu. Kakvog li apsurda! Da otac prijavi rođenog sina za krađu slatkiša u trgovini kraj osnovne škole. Svaka nova stuba u policijskoj zgradi Roka je podsjećala na veliki stid i strah kojega je osjećao u tim trenucima i teške, teške noge zbog kojih je bio nekoliko koraka iza oca i razmišljao kako se okrenuti i jurnuti niz stube. Šmugnuti u neki grm i postati nevidljiv. I danas se osjećao slično, jer zgrada praktički nije bila obnavljana od tih dana kada je prvi put kročio u nju.

Tih godina, u nižim razredima osnovne škole svi su se okušali u krađi. Čak i cure. Neovisno jesu li bili dobri ili loši učenici. Meta im je bio obližnji supermarket, a najčešće bi punili džepove jakni i hlača čokoladicama sa sličicama za albume Zemlje i gradovi svijeta i Životinjsko carstvo. Nikola, sin komandira milicijske stanice Pere, bio je najodvažniji lopov. Cerekajući se govorio bi: ”Ja mogu krasti, jer mi je tata komandir milicije i nikad nitko u mene neće posumnjati”.

Zapravo su dečki te sitne krađe smatrali tada zezancijom i svojevrsnim takmičenjem. Bezopasnim nestašlukom u kojem su odmjeravali hrabrost i spretnost, i bilo im je van pameti da je to ozbiljno bezakonje te da su delinkventi. Ti nedorasli dječaci uživali su u ubrzanom radu srca  dok su punili džepove čokoladicama ispitujući granice svoje hrabrosti. Roko, odličan učenik i nogometaš, mora mu se priznati, bio jedan od vještijih u krađama. Sve do jednog kobnog petka, kad je uhvaćen u hajdučiji. Smireno, s osmijehom na licu, nakrcao je džepove hlača te unutrašnje u zimskoj jakni, uputivši se prema blagajni. Da zamete trag, nosio je krafnu u rukama koju je kanio platiti. Stara finta. Sitnicu platiš, a više toga mazneš. Bio je iz ugledne obitelji, otac Boris direktor poduzeća za uvoz-izvoz JUGOVAN, pa bi mu se trgovkinje iz supermarketa ljubazno smješkale svaki put na blagajni. Međutim, tog dana na kasi, dok je prevrtao džep u tršćanskim riflama tražeći sitniš, kliznula mu je iz jakne kutija Paris keksa. Njegovih omiljenih keksa. Rajfešlus na jakni nije se dao zatvoriti do kraja, pa nije čvrsto steglo kutiju, i joj, otklizala je niz glatku postavu na pod. Ostao je zabezeknut. Nijem i ukočen, a kako nije bio vješt u laganju sve je priznao. U kancelariji šefa marketa izvadio na stol sve što je strpao u džepove. I krenula je lančana reakcija. Prijavljen je direktoru škole, ovaj je obavijestio učiteljicu, a ona naposljetku pozvala oca Borisa na razgovor. Roko je dobio ukor, a da još koji put ne krene u krivom smjeru, otac ga je poveo komandiru Peri. Nikolinu ocu. Tek puno, puno godina kasnije Roko je slučajno doznao da je komandir Pero bio tatin dobar poznanik, a odlazak na “istražni razgovor” namještaljaka. Međutim, ponor strahova, ukora i narušeno samopouzdanje tog dana u milicijskoj stanici, djelovalo je po njega vrlo efikasno. Oblikovalo njegovo kasnije visoko moralno ponašanje u životu, ali prouzročilo i opsesiju Paris keksima. Traume iz djetinjstva ostavljaju najdublje korijenje u ljudskim dušama i mentalnom sklopu, pa i kad je odrastao, ime tih keksa ili slučajni pogled u trgovini na Eiffelov toranj na kutiji, urezalo mu je duboke ožiljke u nutrini, zbog kojih više nikada nije posegnuo za njima ili ih poželio pojesti. Čitavoga života bili su mu odvratni!

-Došao sam prijaviti nestanak kćeri Ene, rekao je inspektorici Mili čim se raskomotio u stolcu preko nje sučelice. Zadnji se put vidjela i čula s bakom, na Badnjak, znači pred cca 48 sati, sa sigurnošću je izjavio.

-Jeste li provjeravali kod prijateljica, je li znala već ranije odlaziti pa se vratiti, upitala je Mila.

-Ne, nikada. Ako bi izbivala vani dulje vrijeme, obavezno bi se javila ili poslala poruku. Od jučer na Božić, poslijepodne provjeravamo kamo je mogla otići, zbunjen je odgovorio.

-A jeste primijetili da u zadnje vrijeme imala kakvih zapaženih problema, ponašala se čudno, žalila se na nešto, nastavila je Mila.

To mu je pitanje duboko odjeknulo u uhu. Što je on ustvari znao o problemima svoje prvorođene kćeri Ene, jedinice iz prvoga braka s Vesnom. Kako se osjećala njegova šenaestogodišnjakinja kad su već godinama od razvoda, imali tako jetku i vrlo oskudnu komunikaciju. Nikad se nije otvarala pred njim, jer mu nije oprostila što je napustio nju i mamu pred šest godina, uoči njezina 10. rođendana i zasnovao novu obitelj u kojoj se rodila druga kći Zoe. Teško joj je muškim rječnikom mogao objasniti svu kompleksnost ljubavi, odnosa dvoje ljudi u braku, nesuglasja, i svih razloga zbog razlaza od prve supruge. Ena je njegov odlazak doživljava kao izdaju, kao nevoljenost, čak se ponekad osjećala krivom za njegov odlazak i nije prihvaćala nikakva objašnjenja. K njemu je najčešće odlazila ako bi joj zatrebao koji novčić mimo alimentacije, ili novi tip mobitela, laptopa, odjeće ili obuće…Stvari su krenule po većem zlu, kad se i Vesna pred dvije godine zbog nove ljubavne veze preselila k Slavenu. Prošle je godine rodila sina Ivora i kao starorotkinja jako se posvetila nejakom i boležljivom sinčiću. U tim prepletenim ljubavnim vezama svojih roditelja Ena je doživjela neki šok i prekretnicu u glavi. Nepovjerenje, zbog kojeg se distancirala od njih. Naprosto se nije mogla suočiti još i s majčinim gubitkom. I preselila je k baki Ani. Rokovoj majci. Imala je tada 15 godina i krenula je u prvi razred srednje škole. Kod bake je na momente uspjela povezati razasute krhotine svog mladog života, pretvarajući bakin stan u svoj mali izgubljeni raj. Sigurno utočište. I tu je sebi u glavi utišavala nezadovoljstvo. Baka joj se sasvim posvetila i činilo joj se da samo nju voli najviše na svijetu, što je Eni bez roditeljske zaštite i trebalo. U toj se kući zapravo nije ništa promijenilo od Enina djetinjstva kad su svi bili sretni. Od bakinog tepiha i namještaja, mirisa u zraku… sve je bilo kao onda kad su mama i tata bili zaljubljeni i samo Enu voljeli beskonačno, da je u njihovim snažnim zagrljajima ponekad mislila da će joj se srce raspući. Sada bi ta toplina znala poteći iz bakinih ruku na Enino tijelo i učas bi ju neka stara dragost uspavala. Baš kao onu malenu djevojčicu, u svom kinderbedu. Sve što je izgubila pronašla je u bake. Jedino što baka Ana nije imala dovoljno novaca, pazila je na što potrošiti svaki euro male mirovine, a Eni je u zadnje vrijeme sve više i više nedostajalo novaca. Nalazila je čvrste razloge za što. Baka se zato nedavno i požalila Roku, upozorivši ga da on i Vesna malo stegnu uzde, ne ispuštaju Enu iz ruku te se u školi raspitaju ponaša li se čudno, s kime se druži, je li popustila u školi i neka potražite kakvu stručnu pomoć, da ih kasnije neki događaji ne bi iznenadili neugodno. Zadnji je put Roku na odlasku dobacila:” Ena je zarobljena u svojim mislima, mislim da joj je narušeno mentalno zdravlje. Pred neki dan su je zafrkavali u školi da ima dvije mame i dva tate, a živi s bakom. Mislim da se teško nosi s ovim stanjem i pod velikim je stresom”.

Roko je tada pomislio da Ena samo vješto manipulira njihovim emocijama. I njegovim i Vesninim. Ucjenjuje ih na neki način.

-Ne ništa nije odavalo da je ustrašena, da ima nekih nevolja u školi s učenjem ili vladanjem. Nije imala ni nekih ljubavnih jada. Rekla mi je da nema čak ni simpatiju. Naprotiv, djelovala je vrlo staloženo. Pred Božić mi je rekla da će Badnjak i Božić provesti kod mame. Tako sam i mislio. Međutim, kad nije nazvala niti poslala čestitku jučer na Božić, danas sam prije ručka zvao Vesnu. Njoj je pak rekla da na Badnjak i Božić ostaje s bakom, a baki da je neće biti, jer će proslaviti kod mene. Umah smo Vesna i ja shvatili da nas je vješto svih preveslala i da joj se svaki trag gubi već puna dva dana, od Badnje večeri. Valjda nam hoće svim nabiti osjećaj krivnje, rogoborio je Roko, a iskusna mu je Mila u očima jasno zapazila panične bljeskove.

- Smirite se. Odmah ćemo uzeti stvar u svoje ruke. Jeste li za čaj i keks, pitala je vadeći iz ormarića neotvorenu kutiju Paris keksa.

Način na koji mu se obratila ova nenametljiva žena, krim inspektorica, bio je vrlo utješan. Tim inspirativnim tonom kao da mu je u trenu promijenila način na koji je do sada razmišljao o posljedicama svojih djela, a nije si htio to priznati. Počevši od one ukradene kutije keksa u marketu što si nikad nije oprostio, pa preljuba, pa razvoda s Vesnom, napuštanja stana, Vesninih suza i preklinjanja, borbe u Centru za socijalni rad za viđanje Ene…Intuitivno je u ovoj derutnoj policijskoj kancelariji shvatio kako mu se život urušavao, da si je predbacivao i da vijesti o Eni neće biti dobre. Jezivo se uplašio nove drame, pa da odagna tamnu stranu misli u sebi je zavapio: “Dođi Isuse u moje srce” i kao da ga je nešto nevidljivo, blaženo poput Isusove ruke dotaklo, shvatio je da treba prestati sa samokažnjavanjem. Odlučio si je sve oprostiti. Pregristi će jedan keks, fuck off, pa što god bilo. Bol nad izgubljenom sudbinom bit će manja i posložit će život iz početka da bi se ostvario potpun u novoj obiteljskoj priči. Božić je dan za rođenje novog čovjeka.

-Pojest ću jedan Paris keks, godinama ga nisam okusio, laknulo mu je kad rukom posegnuo prema kutiji.

Ena

Sljedeći dan, na svetog Ivana, Enu su pronašli mrtvu u kući na periferiji grada gdje su se znali okupljati lokalni narkomani i ponekad prenoćiti. Radili su to najčešće kad bi im sva ostala vrata bila zatvorena. Predozirala se, preveliki šut, konstatirao je mrtvozornik. Na podu je bilo porazbacanih starih igala, guma za stezanje, vate, opušaka cigareta, žvakaćih guma…a na stolu osim pepeljare, nalazila se i kutija Paris keksa. Prazna. Valjda je to bilo jedino što je pregrizla tog dana, na Božić, prije negoli je posegnula za heroinom u poslijepodnevnim satima. U desnom džepu traperica pronašli su samo prekrasan zlatni prsten s velikim dragim kamenom crvene boje. Rubinom.

-Rubin, dragi kamen životne energije. To je biskupov prsten. Vlasnica mu je profesorica Ludmila. Naslijedila ga je od biskupa, suprugova rođaka. Prijavila je krađu zlatnog nakita na Božić. Ena je znala dolaziti k njoj na repeticije iz matematike, spomenula mi je to u obavijesnom razgovoru. Stanovala je kat iznad profesorice kod svoje bake Ane i povremeno bi posjećivala profesoricu Ludmilu, neovisno o dogovorenim podukama iz matematike. Očito je bila u stalnoj potrazi za ljubavlju i bliskošću, jer je mislila da se čitav svijet okrenuo protiv nje, zgrožena glasa je ustvrdila inspektorica Mila i zadrhtala jer su joj tijelom prostrujali trnci od pomisli da sada mora nazvati Enine roditelje.

Piše: Sanja Bosnić