Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Nedjeljna priča: Hajdukova jaketa
Objavljeno: 16.02.2025 u Objavljeno: 21:07
Foto: Facebook NK Hajduk/ Screenshot
Povodom proslave 114. obljetnice osnutka NK Hajduka
Šjor Tonči je imao tri jakne. Ustvari, tri jakete, kazao bi on po dalmatinski. Za različite namjene. Jednu svakodnevnu Kluzovu, drugu od finijeg štofa-pura lana vergine iz Trsta za odlazak liječnicima, i onu treću, najiznošeniju, samtenu na široke pruge sa zakrpama na laktima, koje mu je supruga, šjora Luce prišila. Nazvao ju je Hajdukova jaketa i nosio samo kad bi Hajduk igrao. Bila je to sretna jaketa, jer kad bi ju šjor Tonči navukao, splitski Hajduk je pobijedio svaku utakmicu, infiša je u to. Jaketa je zapravo bila čudotvorna i kao svetinja vadila se nedjeljom iz ormara, pred početak nogometnog prijenosa ili u danima kad bi Hajduk zaigrao u međunarodnim natjecanjima ili Kupu prvaka Jugoslavije.
Šjor Tonči, već desecima godina teško bolestan i prikovan za postelju, iskobeljao bi se iz ležaja i namjestio u invalidska kolica, pa nježno dohvatio hajdukovu jaketu, koju bi mu šjora Luce vrlo pažljivo navukla preko pidžame. Na stol bi položio kutiju cigareta Filter 57, raširio svoj listić Sportske prognoze dan ranije odigrane, (ali nikad nije osvojio neki značajniji dobitak!), pa bi uključio svoj mali tranzistor Sanyo i nogometni spektakl Prve jugoslavenske lige je mogao započeti. Onako postrance gledano, reklo bi se da upravo on, pokraj te zvučne kutije orkestrira i uređuje nedjeljni nogometni prijenos. Živio je za svaku tu nedjelju, svog Hajduka i njegove trijumfe. Otkako je obolio od neizlječive bolesti, Hajduk mu je postao najvažnija preokupacija u malenom životu vođenom između četiri zida. Svaka utakmica i razgovor o Hajduku odvraćao mu je misli od turobnih dana. Kao da je imalo smisla nastaviti živjeti jedino zbog Hajduka. Ovakvo Hajdukovo ludilo, strast koju nose duboko u sebi njegovi navijači, teško je oblikovati u riječi, a mogu ga objasniti Svijetu samo pravi Hajdukovci.
I te je proljetne nedjelje sve teklo po ustaljenom rasporedu Šjora Tončija, jedino je u atmosferi stana ključalo kao u probuđenom vulkanu, jer se igrao derbi Partizan-Hajduk na stadionu JNA u Beogradu. Utakmica presudna za osvajanje prvenstva one 1971. godine. A odmjeravanje snaga velike četvorke, NK Hajduka, NK Dinama, FK Partizana i FK Crvene Zvezde, uvijek je bilo neizvjesnog ishoda, jer su se ekipe izmjenjivale godinama na prva četiri mjesta prvenstvene tablice, s podjednako vrhunskim igračima u momčadi. Često puta bi ključnu ulogu odigrala publika, kao 12. igrač na terenu kad se igralo kod kuće. Zato je sada Partizan bio u velikoj prednosti pred Hajdukom zbog utakmice pred vlastitim navijačima. Poznatim “grobarima”.
Šjor Tonči je u svom navijačkom rječniku sačuvao sve najgrđe beštime za Partizanove igrače i spremio roge za svaki njihov napad. Srce mu je kucalo bespoštedno samo za Hajdukovu pobjedu, ali kao iskusan nogometni navijač, znao je da su minimalni izgledi za herojskim podvigom i povratkom u Split s hajdučkom pobjedom i dva boda u džepu. Dok je ispunjavao Sportsku prognozu, najprije je „tipovao“ na pobjedu Hajduka, pa potrgao listić i ispravio u ništicu, podjelu bodova čemu se i objektivno nadao. Neriješen ishod, činilo se izglednim, unatoč top formi Partizana te godine. Priželjkivao je u srcu pobjedu, ali da se to dogodi, uistinu bi to bilo čudo. I pred sam početak utakmice, stvar je bila još jasnija da će poći po zlu za Hajduk. Shvatio je to kad mu je šjora Luce rekla da nema ništa danas od Hajdukove jakete, jer ju je dan ranije oprala i još se nije posušila. Da je zapuhala bura kako je to mladi meteorolog Milan Sijerković najavio, osušila bi se kao pršut na suhom sjevernjaku, ali, Vraga znaju ti meteorolozi, rekla bi šjora Luce, jer svaki put faliju. Bura je kasnila 12 sati. Izbija je verbalni sukob pred sam početak utakmice, letjele su psovke kao bumeranzi, palo je preko više grubih riči, a Šjor Tonči je bio šampion u beštimanju i šjora Luce mu nije mogla kontraštavati. Samo je ponavljala križajući se: “Oprosti mu Gospe moja, jer ne zna šta čini…” Balun je krenuo s centra, šjor Tonči je ostao bijesan kao ris u svom kućnom ogrtaču natjeravši šjoru Lucu da upali termoakumulacionu peć na kojoj će posušiti hajdukovu jaketu. U toj gunguli je proteklo i prvih 45 minuta, kovitlale se živopisne psovke šjora Tončija, a buku je pojačao svojim urlikanjem i očajničkim komentarima čovjek u tranzistoru, nabrijani Edo Pezzi. Padali su Partizanovi golovi. Šjor Tonči je ispušio gotovo cijelu kutiju cigareta u prvom poluvremenu, a Hajduk popušio čak tri gola u mreži. Na poluvrijeme se otišlo u svlačionice s rezultatom 3:0 za Partizan. Nedostižna prednost u drugom poluvremenu, svaki poznavatelj nogometa bio bi se suglasio tada. A šjora Luce je sjedila kuco, nije smjela ni zucnuti jer je bila vodeći krivac za tri gola Partizana u Hajdukovoj mreži.
U nastavku igre je samo Hajdukova jaketa mogla ublažiti poraz Hajduka, drečao je šjor Tonči na dižgracijanu šjoru Luce, dok mu je napola mokru, ili suhu, pred početak drugog dijela utakmice odijevala jaketu iznad pidžame.
I vjerovali ili ne, na stadionu JNA u drugom poluvremenu dogodilo se čudo, jer ona su u nogometu moguća. I vidljiva. Partizanovi “grobari” nisu pokopali Hajdukove igrače, već je Hajduk u nastavku igre držao konce u svojim rukama, odnosno igru u svojim nogama. Restartao se i zaigrao hajdučki, pa preokrenuo rezultat u svoju korist. Zabili su Partizanu četiri gola u mrežu. Pero Nadoveza dva, Miroslav Bošković jedan i taj četvrti pobjedonosni gol, Iko Buljan je ispalio u 88. minuti. 4:3 za Hajduk bio je konačni rezultat!!! Ma ljudi moji je li to moguće, zaurlao bi Mladen Delić, da je kojim slučajem prenosio utakmicu. Eh, nije lopta slučajno okrugla. Šjor Tonči je sam svukao vlažnu jaketu, pa ju stao grliti i ljubiti, zatim ju zavitlao iznad sebe kao Hajdukovu zastavu, mahao i mahao ukrug, dok su mu suze radosnice sustizale niz obraze jedna drugu. Šjora Luce je u jednom trenu pomislila da će ustati iz invalidskih kolica, stati na noge i prohodati. Ma što prohodati, poletjeti slobodno s lakoćom ptičice od prevelike sreće. A kad se najveći plimni val sreće povukao i kada su završile sve prvenstvene utakmice tog dana, prekontrolirao je šjor Tonči svoj listić sportske prognoze. Da je ostavio onu dvojku, pobjedu Hajduka, pogodio bi svih 13 rezultata tog kola i osvojio zavidnu sumu dinara, ali iskidao je taj tiket i zaokružio ništicu, remi, pa se tako našao u masi kladioničara koji su pogodivši dvanaesticu, raspodijelili manju osvojenu cifru dinara po cijeloj Jugoslaviji. Ali šjor Tonči se nije pokajao jer pobjeda Hajduka bila mu je najveći zgoditak kojeg je se dalo osvojiti, nemjerljiv u šoldima. Šoldi se potroše, a Hajduk ostaje vječan izvor zadovoljstva. Pobjeda nad Partizanom donijela je Hajduku naslov prvaka Jugoslavije, i to nakon punih 16 godina od zadnjeg osvojenog naslova. Postoji li veći zgoditak za navijače Hajduka?!
Naravno da u Hajduku nisu nikad ni slutiti mogli kako im je za svaku pobijeđenu utakmicu, a naročito ostvareno čudo u Beogradu protiv Partizana, najzaslužniji bio šjor Tonči i njegova prastara Hajdukova jaketa sa zakrpama na laktima.
I kad je šjor Tonči ovaj Svijet zauvijek napustio, pokopali su ga u toj svetoj jaketi, a šjora je Luce u jednom trenu pomislila kako je s njime zauvijek partija i Hajduk na drugi Svijet. Jer taj Hajduk je bio njegov cijeli život i besmisleno je da sada nastave igrati na balun kad je on umro. Kako Hajduk misli pobjeđivati bez sretne jakete šjor Tončija.
Ali s vremenom je shvatila da je Hajduk besmrtan i da između svih navijača Hajduka i kluba postoji jedna neraskidiva veza koja se proteže kao nevidljiva pupčana vrpca između diteta i matere i da će ona postojati vječno kao i Hajduk.
Piše: Sanja Bosnić
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
