Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Nedjeljna priča: Dva kofera
Objavljeno: 09.03.2025 u Objavljeno: 21:51
Posvećeno Majci moje drage prijateljice
Prve jutarnje zrake sunca stidljivo su se ušuljale kroz pukotine roleta u sobu i zavjese su se doimale točkastima. Majka je sporo ustala iz postelje, približila se prozoru, pa ih odmaknula u stranu, te podigla rolete. U sobu je ušlo sunčano jutro. Onda je zastala nekoliko trenutaka ukočeno uz prozor, zurila u nebo, pa spustila pogled i pokretala oči lijevo, desno, desno lijevo da joj što više prizora uđe vidno polje. O čemu je Majka tada razmišljala nećemo nikad saznati, čak ni onda kad je suspregnula dah i tiho šapnula: “Bit će vedar dan.” U glasu se mogla nasluti ravnodušnost, bez tonova obojanih emocijama. Prišla je ormaru. Izvukla dva putna kofera. Stariji veći, malčice oštećen od velikog broja sindikalnih putovanja i noviji, srednje veličine kojega je čuvala, ne daj Bože, za odlazak u bolnicu.
Vadila je odjeću iz ormara nijemo. Mirnim pokretima ju prevrtala, njuškala, pa slagala, slagala kao što je činila uvijek pred polazak na putovanje. Neke je odjevene predmete zamišljeno promatrala pa ih vraćala na vješalice u ormar. U srednji je kofer uredno posložila donje rublje, spavačice, pidžame, kućni ogrtač i nekoliko pari papuča. Sportskih i sobnih. Sa zida je skinula fotografiju sa svog vjenčanja iz 1959. godine. Ostala je udovica s dvoje djece s nepunih 38 godina. I nakon toga nije više srela srodnu dušu. S noćnog ormarića je uzela fotografiju na kojoj su se smješila njezina djeca. Sin i kćer, kad su ih fotografirali u prvom razredu osnovne škole. Prigrlila ju je grudima, i potom prislonila na usne i poljubila. Fotografije je stavila na vrh srednjeg kofera.
Zatim je oba kofera zatvorila i to bez po muke, pa se krenula odijevati i uređivati u kupaonici. Dok se kretala stanom, šutjela je poput duboke tamne jame koja skriva najveće tajne svijeta. Vratila se u spavaću sobu i namjestila postelju, kao što je činila svakog jutra. Prišla je prozoru, još jednom površno pogledala kroz okno. Sunčeva svjetlost je rasla u sobi, ali Majka je odlučila spustiti rolete i uskratila danu ulazak u sobu, što nije nikad ranije činila.
Zaključala je vrata stana i ključ ugurala u svoju omiljenu crnu torbicu. U automobilu nije izustila ni glasa iz sebe. Nije se ni osvrtala, samo je gledala kao hipnotizirana ispred sebe u daljinu. Nikad nećemo saznati o čemu je Majka razmišljala u tom trenutku.
Kćer i unuk su joj pomogli unijeti kofere u Dom za starije i nemoćne osobe “Smiraj dana”, dok je uspravno, sitnim koracima hodala prema sobi i pozdravljala nepoznate starce. Prvo je izvadila iz kofera fotografije, pa onu sa sinom i kćeri stavila na noćni ormarić, a onu s vjenčanja na krevet i zamolit će nekog od osoblja da joj je čim prije zakucaju iznad postelje.
Prišla je prozoru, odmaknula tamne zavjese i pustila da joj sunčeva čarolija ispuni sobu. Stajala je nekako skrušeno par minuta uz prozor i promatrala lijepo uređen raskošni park doma po kojemu su šetali i razgovarali njezini novi susjedi. O čemu je Majka razmišljala u tom trenutku nećemo nikad saznati. Njezina šutnja povećala je prazninu u sobi, bezdan u kojemu se nije moglo nazrijeti dno ove teške emocionalne prekretnice. Zatim je duboko udahnula, pa izdahnula i kao da je napetost i pritisak u zraku nestao, glasno je prozborila: “Bit će vedar dan”. Kći je pustila bolan krik iz sebe. Jednostavno se više nije mogla susprezati. Buljila je crvenih očiju u ona dva kofera, pa u Majku, pa u dva kofera u koje je stao čitav Majčin život i zaridala od strave.
A Majka joj je prišla i stala ju tješiti :” Ne brini, bit će dobro dijete moje, dušice moja. S prozora svog stana ne viđam više stare prijatelje i susjede, svi su već napustili ovaj svijet. Nestao je i park visokih cedrova i borova. Lani su zadnje ispilili za parkirna mjesta. Niču po svuda neboderi i promet je sve gušći. To više nije pogled na moj svijet. Ovdje kroz prozor gledam na gusti zeleni park, svoje vršnjake i čujem cvrkut ptica. Baš kao nekad u našem kvartu.” Snažno je zatim zagrlila kćer, kao da je svu snaga života sačuvala u tim staračkim rukama za nju i sina koje je sama odgajala, prehranila i štitila od svakog zla. Kći se u majčinu naručju opet osjetila spokojnom malenom djevojčicom, ali bi svaki put iznova neutješno zacviljela i zastenjala pri pogledu na ona dva kofera u koje je Majka uspjela utrpati čitav svoj bremeniti život. Punih osamdeset godina.
Piše:Sanja Bosnić
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
