Našem prerano preminulom prijatelju Darku Gerenčiru, nakon svega

Izdvojeno :

Objavljeno: 25.01.2025 u Objavljeno: 16:06

Darku, dobrom duhu kafića TI-MI

Dragi naš Darkec, nije fer! Nije fer otići zauvijek, bez pozdrava, bez imalo slutnje da se spremaš na svoje nebesko putovanje. Posljednje. Jednosmjernom ulicom do svog vječnog doma u beskraju.
Nije fer, ostaviti nas zbunjene i nijeme, jer više nikad nećemo ugledati tvoj elegantan hod i frajersko držanje pri tihom ulasku u naš kućni kafić TI-MI.
Nije fer, što više nećeš sjesti na svoj barski stolac, zauzeti odličnu poziciju sa širokopojasnim pogledom i naručiti svakodnevnu kavicu.
Nije fer, što više nećemo raspredati o lokalnim i svjetskim temama, komunicirati na društvenim mrežama i očekivati tvoje pošalice na viberu ili whatsuppu. Mogao ti je mobitel eksplodirati od prekrcanosti tim smiješnim porukama.
I koliko god nam se, Darekec naš, svaki od tih dana činio istim, bio je različit, jer vrijeme je teklo donoseći nam na dnevni red nove događaje i iznenađenja. I našlo se tu uvijek zanimljivih tema za raspravu. Svaki sukob mišljenja okončali bi happy endom ili bi u jeku žustre rasprave, ti neočekivano ispalio neku oštru strelicu u svom finom zajebantskom stilu i sve nas zarazio smijehom.
Ne pamtim te ljutitog, makar si iza onog svog crnog brka, kuštrave kose i garavih dubokih očiju, djelovao mrgodno, sve dok ne bi dopustio da te ljudi bolje upoznaju. Vrlo oprezno bi im odškrinuo vrata svog samozatajnog života.
Bože, toliko dana ležerno penzionerski ispijenih kavica, toliko izgovorenih riječi, komentara, smijeha, poruka, lajkova, da bi danas kad te više nema među nama, shvatili koliko smo zapravo malo poznavali onog Darkeca koji je živio u tebi.
Nikad nam se nisi požalio, nikad stvarno naljutio, nikad nešto nekome zamjerio, nikad nekoga uvrijedio…Samo bi na svom barskom stolcu sjedio mirno i tajanstveno kao dobri duh kafića, rekla je nedavno Tina.
Zaista, iz tebe je isijavala unutarnja ljepota i dobrota duha čiji se proplamsaj širio kafićem , što smo svi primijetili u nekom trenutku zajedničkog druženja. Jednostavno, bio se predobar čovjek. Svakome spreman priskočiti u pomoć, svojim zlatnim rukama odraditi neki majstorski poslić, a gotovo si sve znao popraviti ili ofarbati. Bio si naš privatni kućni majstor, na kojega se čovjek mogao osloniti u svakom trenu. Pouzdan, točan, odgovoran i precizan u poslu kojega si preuzeo odraditi. A bilo je lako s tobom dogovoriti i neku normalnu cijenu. Ajde ti takvoga danas pronađi!
S vremenom smo svi iz ekipe shvatili koliko je naš Darkec bio pažljiv, bio jednako dobar drug i čovjek nebrojnima. Curama i dečkima, u stvarnom životu i onom virtualnom, na Facebooku.
Nisi sebi utvarao, ni drugima, da si neka druga osoba i prodavao fore dvoličnih frajera. Ostalo je u tebi budno nešto zdravo djetinjasto, ono najbolje što odrastanjem mnogi ljudi izgube po životnom putu.
Živio si uz nas, ali uvijek za sebe, ne dopustivši ikome da ti se previše približi. Društven i nasmijan, ali ipak nekako osamljen i tužan. A tako si i sudbinski u velikoj, ali bolnoj tišini otišao zauvijek, ne rekavši nam ni Zbogom.
Tajanstveno, ostavljajući nas tužne, u nevjerici kako s čovjekom živimo bliski satima i godinama, a onda on samo tako iznenada nestane, zauvijek u sekundi. Rasplini se kao balon od sapunice. Iščezne kao san, i ranjeni lutamo u potrazi za odgovorom gdje je sada, zar je moguće toliko duboko utonuti u san i ne otvoriti oči više, i gdje počinje ta nevidljiva granica između sna i jave. Života i smrti.
Ti si Darkec naš sada u blizini tog odgovora i šteta što nam ne možeš poslati barem jednu poruku o tajni vječnog života. Bogatiji si za to iskustvo smrti prelaskom iz jednog oblika života u drugi. Jer veli se da je smrt sastavni dio života. Da, ali, ona njegova tamna strana. Kao noć i dan.
Svejedno, kad umre prijatelj drag, teško je tu istinu prihvatiti, jer u nama umre onaj zajednički fragment kojega smo oblikovali u mozaiku života. Odnio si ga sa sobom na svoje nepovratno putovanje i naš život nije više isti. Nije cjelovit, osjećamo se okrnjeni, i duplju u kojoj je nekad bio taj pabirak, zamjenjujemo lijepom uspomenom. Na trenutke provedene s tobom.
Mi ćemo Darkec, sigurno još dugo u tvom TI-MI-ju, iz navike očekivati da se pojavi tvoj lik na vratima s mobitelom u ruci, pa sjedne na svoje staro mjesto, nalakti se na šank, naruči svoju kavicu i započnemo dan s novostima.
Nažalost, ti se nećeš pojaviti, ni sutra, ni prekosutra i nikad više. Nećeš nam slati poruke, nećeš nam lajkati na fejsu…i sve češće ćemo te dozivati u sjećanjima. Da nam bude lakše podnositi ovu stranu života u kojoj je ostalo sve manje dobrih ljudi poput tebe, naš Darkec.
Želim vjerovati da si tamo gdje ti nije potreban mobitel, niti jedna društvena mreža, viber i whatsupp… već oslobođen svih boli i nevolja lebdiš nasmijan i sretan pa gledaš na nas iza tužnih oblaka koji su te oplakivali ovih dana. I da jasno vidiš kako tvoj dobri duh sjedi na tvom barskom stolcu u TI-MI-ju sve dok ćemo mi tu navraćati. Sjediš nevidljiv, ali u našem srcu živ.
Zbogom Darkec naš!