Na današnji dan slavio se Dan mladosti. Posljednja sam predala saveznu štafetu omladini Slovenije.

Objavljeno: 26.05.2025 u Objavljeno: 15:54

Foto: Tanja Kocijančić

Godine koje su pojele jednu mladost ili povijesni vremeplov

Povodom Dana mladosti koji se slavio u Jugoslaviji svakog 25. svibnja, napisala sam svoju osobnu ispovijest o tom vremenu. Veći dio teksta bio je objavljen u Glasu Istre,link:https://www.glasistre.hr/istra/osobna-prica-iz-prve-ruke-posljednja-sam-1985-godine-slovencima-predala-titovu-stafetu-na-stvarnoj-granici-izmedu-dviju-novonastalih-drzava-mostu-dragonja-644752, ali u nastavku je izvorna verzija. Svima koji su ga s veseljem slavili, koji ga se s jednakim veseljem sjećaju, koji se osjećaju omladincima prizivajući uspomene na te dane, neka je sretan Dan mladosti. Zdravi i veseli bili moji drugovi stari!

Književnik Borislav Pekić osamdesetih godina prošloga stoljeća napisao je autobiografsku knjigu naslova: ”Godine koje su pojeli skakavci” o svojim čemernim godinama između 1948. do 1954. provedenim u zatvoru. Naziv knjige i vrijeme publiciranja potaknulo me na pisanje teksta “O godinama koje su pojele jednu mladost”. A to se zbilo negdje u vrijeme tiskanja Pekićeva romana. Njegovi sićušni, proždrljivi skakavci iskočili su iz knjige tih godina i počeli nagrizati bivšu državu Jugoslaviju, te jednu mladost koja je bila na pragu zrelosti u ono doba. Mladost zastrtu idealima i plemenitim idejama, dok su u zraku neki iskusni Partijici već osjećali palež SFRJ. Mi, omladinci još nismo ništa slutili, iako je u valovima izbijalo na površinu neki novi društveno-politički kontekst. Dan, 25. svibnja, je dan kada se u Jugoslaviji do pred tridesetak godina, slavio Dan mladosti i Titov rođendan. Prošlost jest iza nas, ali uspomene na te dane još su prisutne među bivšim omladincima i danas nakon raskola jedne države, prisjećajući se toga dana pišem malu epopeju tek u čast onog mladalačkog zanosa koji je nestao u vihoru neslućenog, krvavog rata.

Kako je živjela omladina u Jugoslaviji?

Omladina, tako se nekad nazivala današnja mladež, bila je okupljena oko niza aktivnosti koje su se organizirano provodile kroz brojne omladinske organizacije na cijelom području bivše države. U 14-oj godini mladi su stupali u omladinsku organizaciju i mogli se uključiti u programski rad, koji se bazirao na idejnoj platformi omladinske organizacije Jugoslavije –SSOJ. Omladinci su mogli od svoje 14 godine zasnivati radni odnos kroz omladinske zadruge i zaraditi si svoje prve dinare. Čak bi bilo sramotno ne zaposliti se tijekom ljetnih mjeseci, dok bi drugi vršnjaci rintali po recepcijama hotela, skladištima trgovina, u pogonima tvornica, kuhinjama hotela i odmarališta… Bile su organizirane u ljetnim mjesecima i omladinske radne akcije saveznog i republičkog karaktera  (SORA i RORA), gdje su omladinske brigade iz svih krajeva države sudjelovale u radovima na raznim gradilištima, poljoprivrednim radovima i drugima na komunalnoj infrastrukturi. Brigade iz svih krajeva Juge dolazile su prekrcane na radne akcije koje su bile organizirane na Jadranu. Recimo na Otoku mladosti i Bujštini.

Sviranje hrvatske himne zabranila Udba i CK

Na našoj Bujštini u Savudriji, od 1983. bila je aktualna jedna od najprivlačnijih radnih akcija - SORA “Bujština”. Za dolazak na more, na našu radnu akciju lomila su se koplja u saveznoj omladinskoj organizaciji. Pamtim tragikomične susrete s brigadirima koji do tog dolaska u Savudriju nisu nikad u životu ugledali more. Tako su jednom neki od brigadira iz bosanskog gradića Čelinac, po dolasku u brigadirsko naselje pohrlili su more i netremice stajali kao ukopani ispred veličanstvene morske površine  gledajući zbunjeno horizont ponavljajući naglas: “A jest velko ovo more!”. Onda su prstom probijali more i kušali je li slano. A bilo je i razbijenih glava kad bi na povratku s trase, onako oznojeni poskakali u more u doba oseke, ne znajući kad je plima, a kad oseka  i raskrvavljeni se pitali: ”A đe je nestalo more?!” Prve naznake napuknuća države i prve “skakavce” donijeli su brigadiri iz studentske brigade “11. april” iz Beograda, 1986. godine. Na samom svečanom dočeku svih brigada, odsvirali smo iz  brigadirskog štaba, već uobičajeno i protokolarno himne. Saveznu, “ Hej Slaveni” i republičku “Lijepa naša domovino”. Kad su krenuli prvi taktovi hrvatske himne, beogradski brigadiri napustili su ravnjak i potom nas optužili za provokaciju i nacionalističke pobude. Danima su pristizali iz UDBE ispitivati razloge sviranja hrvatske himne. Odlazila sam na saslušanja u milicijsku stanicu, kao odgovorna voditeljica programa na SORI i objašnjavala Ustav RH, članak 138. gdje je pisalo u kojim se slučajevima izvodi hrvatska himna te da nam je namjera bila počastiti goste u svom domu. No, na intervenciju iz Centralnog komiteta SFRJ i naše  savezne omladinske organizacije (SSOJ) u Beogradu na kraju smo degradirani. Oduzet je „Bujštini“ status savezne radne akcije i dobili smo status republičkog karaktera (RORA) na kojoj su trebale sudjelovati samo hrvatske brigade. Tako su „skakavci“ gricnuli našu radnu akciju, ali smo mogli nastaviti sa sviranjem “Lijepe naše” koliko nas volja.

Štafeta mladosti

Najveći doživljaj i san gotovo svakog omladinaca u Jugoslaviji bio je nositi štafetu mladosti, Josipu Brozu Titu u čast potvrđujući time bratstvo i jedinstvo, kojega njeguje omladina Jugoslavije. Već kao Titova pionirka sanjala sam dan kad ću biti odabrana kao nositeljica, prvo lokalne štafete u općini Umag, a kasnije i savezne. Trčanje savezne štafete mladosti po zemlji znalo bi krenuti već u ožujku po svim gradovima Jugoslavije i predavala se iz ruke u ruku omladincima iz drugih gradova i Republika. Svake je godine štafeta startala iz druge Republike dok ne bi stigla na odredište u Beograd, na dan 25. svibnja – Dan mladosti. Osim štafete, na velikom nogometnom stadionu - Marakani u Beogradu priređivao se voljenom drugu Titu u čast i omladinski slet u kojem je sudjelovala omladina iz cijele Jugoslavije. Sličan slet organizira se još u Pjongjangu za voljenog vođu Kim Jong-una. Jedina je razlika što su naši omladinci bili dobro uhranjeni, za razliku od sjevernokorejskih.

Tek na fakultetu u Splitu, kad sam postala aktivna u studentskoj organizaciji Filozofskog fakulteta pripala mi je kao istaknutoj studenci ta čast. Zvali su me Učka, jer sam bila iz Istre i unijela sam više novih aktivnosti u studentsku organizaciju. Moj profesor čuveni književnik i publicist Anatolij Kudrjavcev predložio me da trčim u pratnji naše studentske štafete. Saveznu palicu je nosila Deana Gizdić, slavna rukometašica Dalme i jugoslavenska reprezentativka.

Povratak u Umagu s faksa nastavio se aktivnostima u omladinskoj organizaciji koje su urodile plodom. Iako nisam bila članica SK biraju me za predsjednicu omladinske organizacije Bujštine 1984. godine i tako 1985. konačno, realiziram svoj mladalački san. Odabiru me za nositeljicu savezne štafete mladosti. Nisam ni slutila te 1985. godine da ću uskoro postati posljednja predsjednica omladine Bujštine i RH koja je Slovencima predala saveznu štafetu u ime Republike Hrvatske, na starom mostu, prirodnom ušću Dragonje, stvarnoj granici između dviju novonastalih država. Novinar Dela Boris Šuligoj koji je te 1985. ispratio tu predaju štafete mladosti  na malom letališču Sečovlje i objavio moju fotku na naslovnici Dela gdje razgaljena u pratnji brojnih omladinaca pod okriljem lepršavih zastava predajem palicu omladini Slovenije, kasnije je neizostavno izvještavao u mladoj državi Sloveniji  da se štafeta predavala na kanalu Sv. Odorika, granici između dviju Republika. Srećom je moja pokojna majka Marija sačuvala to Delo, koje je kasnije postalo jedan od važnih dokumenata za utvrđivanje granice između dviju Republika pred Europskom komisijom. Nakon objavljenog članka u Glasu Istre, u kojem svjedočim o tome i poziram s Delom u ruci, došli su tajanstveni službenici iz SOA-e ili POA-e iz Zagreba te me zamolili da im ustupim novine jer do izvornika nisu mogli doći u slovenskoj arhivi DELA. Tako je moja mama spašavala granice Hrvatske sa Slovenijom na kopnu.

Lažnjak od štafetne palice

Posljednji susret sa posljednjom u povijesti trčanom štafetom mladosti bio je 1987. godine kad sam u pratnji štafete mladosti bila puna tri dana po Zajednici općina Rijeka, a koja se trčala od Buzeta gdje smo je preuzeli od Slovenaca do Mandaline gdje ju je omladina ZO Rijeka predala ZO dalmatinskih gradova. U jednom momentu prilikom prebacivanja vojnim brodom na otok Cres, zadesilo nas je olujno nevrijeme. Valjalo je brod i štafetna palica izrađena od plesksiglasa sa šest republika (plus dvije autonomne pokrajine) crvenih stiliziranih baklji u njoj i krnjom petokrakom, odjednom je sa stola pala i otkotrljala se na pod.

- Ajme, razbila se, poviknula sam uspaničeno i već pomislila kako će polomljena stići na stadion u Beograd, a kasnije takva i na Titov grob.

-Ma što se uzbuđuješ, to je ionako duplikat, rekao mi je predsjednik omladine ZO Rijeka Valter.

Original se dobro čuva. Zar ne znaš, da smo po Istri, od Buzeta do Rovinja trčali s kopijom štafetne palice, jer su Slovenci kasnili predati onu pravu palicu prema utvrđenoj satnici trčanja…” U mojim je ušima to bolno odjeknulo. Imala sam 26 godina, a mislila sam da postoji samo jedna jedina prava savezan palica -savezna štafeta. Iznenada su se moji snovi i ideali srušili i otkotrljali na tom podu u nevjericu sa pitanjem: “Zar je sve ovo samo kopija naših ideala. Farsa u kojoj hinimo trčanje i bratstvo i jedinstvo dok sam ja mislila kako naše mlade ruke dok dodiruju tu palicu i predaju je iz ruke u ruku čine jednu čeličnu barijeru, jedan nesalomljivi štit kojim branimo voljenu domovinu” Počela sam se buditi iz sna obojanog dječjim bajkama. Majušni „skakavci“ pojeli su moj san. Sljedeće se godine više nije tračala Titova štafeta mladosti. Odlučeno je o tome na zadnjem Kongresu omladine Jugoslavije, održanom u ljeto 1986. u Beogradu.

Dukanović i Janša, glavne face na Kongresu

Omladinci Istre putovali su u Beograd vlakom iz Kopra jer je vozio na toj liniji Koper –Beograd. Tu smo se pridružili drugim omladincima, delegatima Kongresa iz Republike Hrvatske. Organizatori Kongresa smjestili su nas u hotel Srbija, zajedno s delegatima iz Slovenije i Kosova. Kongres se odvijao pod motom: ”Upalite svetlo, nešto se dešava i tvoja se sudbina rešava!” Kako vizionarski, ali ni tada nisam kužila kamo to vodi. Dakle, i tu su već bili su prisutni mali skakavci u zraku. U velikoj kongresnoj dvorani Sava centra radili smo po komisijama. Izabrala sa Komisiju za idejno –politički rad i prijavila temu: “Kultura rada u mladih u proizvodnom procesu”. Odlično je odjeknulo. Sa mnom je u komisiji bio i Slavko Štimac, već tada poznati glumac (“Vuk samotnjak”) Nisam dobila autogram, ali pohvale na izlaganju teme, jesam. Najrevolucionarniji su na kongresu već tada bili delegati omladine Slovenije na čelu sa predsjednikom omladine Janezom Janšom. Uzdrmali su čitavu Jugoslaviju prijedlozima sa civilnim služenjem vojnog roka i prestankom trčanja savezne štafete mladosti nazivajući to idolopoklonstvom. Dan mladosti je trebalo proslaviti na suvremen način - samo velikim koncertima, svatko u svojoj Republici. Malo je nedostajalo da JNA zabrani nastavak održavanja Kongresa i najuri nas kući-u svoje Republike, zbog Janše. Ono što je ostavilo još snažniji dojam, bila je izložba plakata u dugom holu Sava- centra gdje svaka republička omladinska organizacija imala svoj izložbeni prostor. Opet ti provokativni Slovenci! Postavili su niz međusobno povezanih plakata s temom jabuke. Na prvom je bila fotka cijele rumene jabuke i ispod je pisalo Jugoslavija: 1950-1960. Na drugom je ta jabuka bila zagrižena, a u podnožju je stajalo Jugoslavija:1960-1970. Na trećem plakatu je jabuka napola pojedena i bile su godine: 1970-1980. , a na četvrtom samo okrajak jabuke i Jugoslavija:1980 -1990. sa upitnikom na kraju? Treba li išta reći? Na završnoj ili tzv. plenarnoj sjednici svi republički predsjednici omladine iznosili su kraći sažetak svojih prijavljenih i razmotrenih tema na kongresu izvevši zaključke. Kad je izišao za govornicu Milo Đukanović, predsjednik omladine Crne Gore, ženski dio publike je uzdahnuo: ”Vau!” jer bio  je lep ko greh! Nalaktio se za govornicu i ničim izazvanim podržao slovenski prijedlog o ukidanju štafete mladosti.

-Pa tko je viđeo u svijetu da se trči mrtvom čovjeku…izgovorio je, onako usporeno, crnogorski, kao da nam objašnjava da Crnogorci nijesu za nikakvo trčanje i rad. Tog je dana izglasano ukidanje štafete mladosti. Opet su mali „skakavci“ pojeli dio naše mladosti.

I još je 1987. održan zadnji slet povodom Dana mladosti. Sudjelovali su omladinci iz srednjih škola Bujštine. Mjesecima se uvježbavala koreografija na umaškim, novigradskim i bujskim nogometnim i rukometnim igralištima. A onda je tri tjedna prije finalne večeri, 25. svibnja na Dan mladosti cjelovit program uvježbavan u Beogradu i koreografije s tisuću omladinaca povezale bi se u jednu glazbeno-plesnu sliku na veličanstvenoj Marakani. Omladinci Bujštine došli su ušminkani u šuškavim, najlonskim plavim trenerkama i patikama. Krik model! Bili smo smješteni u vojnoj bazi Bubanj potok. Navečer smo, mi iz pratnje, znali dugo sjediti sa vojnim starješinama JNA. Pjevalo se, jelo i pilo. “…borim se borim, borim sa sobom, bolna sam dušo bolna za tobom…” pjesma Nade Obrić bila je hit. Tamo sam ju naučila. I otakao sam se vratila u Hrvatsku nisam ju više čula. Sljedeće je godine ukinut i slet povodom Dana mladosti. Majušni „skakavci“ pojeli su i Nadu Obrić.

Hrvatski proljećari glasnici novoga doba

Dana, 5. siječnja 1989. u 17 sati pozvonili su mi na kućna vrata dva druga milicajca s telegramom u ruci u kojem je pisalo da se sutra ujutro moram pojaviti na Okružnom sudu u Zagrebu, na Zrinjevcu u 9 sati. Nisu mi znali reći zašto. Ukoliko  ne otputujem oni će me privesti. Vozila sam se cijelu noć kroz snjegove Slovenije i nacrtala na sudu u zakazano vrijeme. U mračnom hodniku su sjedili zabrinuti i smrknuti ljudi. Pitala sam o čemu se tu radi, ali odgovora nije bilo. Svi su me gledali u čudu i sa sumnjom. Podsjetila me scena na atmosferu iz knjige Bogdana Bogdanovića “Mrtvouzice“, UDBA, upadanje u stanove prokazanima, maltretiranje nedužnih…U sobi za raspravu, kao u Kafkinu procesu sjela sam zbunjeno i postala još zbunjenija kada su mi postavili pitanje poznajem li Ivana Zvonimira Čička.  Pa, bila sam dijete 1971. kada je zaglavio u Hrvatskom proljeću.

-O čemu oni to, pomislila sam. A onda sam se prisjetila da je dotični bio član nekog udruženja galantera  iz Zagreba i izrađivao kožne torbe. Jednom prilikom u ljeto 1988. nazvao je moj ured iz kulturi pri Općini Buje informirajući se da li u Umagu nude štandove za prodaju kožne galanterije u ljetnim mjesecima. Uputila sam ga na pravi broj telefona gdje su se bavili najmom štandova. Ispričala sam to sucu, a ovaj nije povjerovao isprve. Na kraju je svima u sobi postalo glupo i neshvatljivo radi čega sam uopće bila pozvana na sud u Zagreb. Kasnije sam doznala da su Čičku prisluškivali telefon, jer je tobože bio pod prismotrom zbog utaje poreza, ali ispostavilo se da to nije bio pravi razlog istrage. Osnivala se nova politička stranka u Hrvatskoj. Proljećari su se probudili i pokrenuli demokratske procese i višestranačje na čelu sa Ivicom Račanom koji je glasao za izlazak iz Jugoslavije u Saveznoj skupštini SFRJ.

Tu sam godinu prestala sanjati. Jedno prošlo svršeno vrijeme bilo je iza mene. Nije više imalo svrhe čuvati omladinu Jugoslavije kao zjenicu oka svoga” Dokrajčili su je skakavci. Trebalo je dozrjeti i prihvatiti činjenicu da stiže val velikih političkih promjena. Pao je Berlinski zid…Pantha rei. Pala je i Jugoslavija. Ponekad u životu ne mogu ni silne oluje, ni potresi, ni gromovi uništiti golemi hrast, ali mogu majušni skakavci.  Postepeno i pomalo.

Sanja Bosnić/Izvor Glas Istre, 2020.

Epilog

Kada se prestao obilježavati Dan mladosti i što je bio povod tome?

Crno-bijela verzija plakata povodom proslave zadnjeg Dana mladosti iz slovenskog omladinskog lista Mladina, koju je izradio Novi kolektivizam (izvornik u boji se u tim danima izgubio).

Prije nešto više od trideset godina, 1987. omladinski list Mladina je izašla bez naslovnice. Namjeravali su povodom Dana Mladosti otisnuti na naslovnici crno-bijelu verzija plakata koju je izradio Novi kolektivizam (izvornik u boji se u tim danima izgubio). Kontraverzni plakat bio je kopija nacističkog plakata Treći Reicha, Richarda Kleinea iz 1936.

Redakcija je prvo odlučila da bi rekonstrukcija plakata za štafetu mladih, koja je bila srž političkog preokreta u Sloveniji i Jugoslaviji nekoliko mjeseci u to vrijeme, mogla biti otisnuta na naslovnici tjednika za Dan mladosti kao što je u to vrijeme bilo normalno, u politici. Da je Mladina izašla s kontroverznim plakatom na naslovnici,  zapravo kopiji nacističkog plakata iz Trećeg Reicha, Richarda Kleinea iz 1936. godine, Mladina bi bila zabranjena. Slovenska je omladina ustvari preko omladinskog lista započela rušenje Jugoslavije. Urednici tadašnje Mladine bili su Bernard Nežmah i Franci Zavrl.

Nakon, te kobne 1987. više se nije obilježavao Dan mladosti i prestaje se s trčanjem štafete mladosti.

(TM)