Na današnji dan pred 80 godina je započela s radom gimnazija „Vladimir Gortan“ Buje i to u Juricanima

Izdvojeno :

Na današnji dan pred 80 godina započela je s radom gimnazija „Vladimir Gortan“ Buje i to u Juricanima

Objavljeno: 29.09.2026 u Objavljeno: 11:44

Foto: Zlatan Varelija

Lino Kodela, učenik prve generacije gimnazije podijelio je svoja sjećanja na povijesne dane hrvatskog obrazovanja na Bujštini

Započela je nova školska godina, 2026./27., i pravi trenutak prisjetiti se najvećeg povijesnog trenutka u obrazovanju na hrvatskom jeziku na Bujštini, nakon Drugog Svjetskog rata. Otvaranju prve hrvatske gimnazije u Juricanima, prvim koracima osnivanja Opće gimnazije „Vladimir Gortan“ u Bujama. Naime, do tada je bilo nemoguće na Bujštini školovati se na hrvatskom jeziku, već samo na talijanskom. U kakvom je „stanju“ bio hrvatski jezik najbolje svjedoči podatak da se, iako je odluka o otvaranju gimnazije donesena još 1945. godine, moralo pričekati s početkom nastave do 1946. zbog nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika.

U tu svrhu kako bi učenici mogli pratiti nastavu osnovne škole provode jednogodišnju pripremu kandidata za gimnaziju te na opću narodnu radost započinje s radom 29. rujna 1946. godine započinje sa radom u Materadi, točnije Juricanima, a prvi dan nastave, bio je utorak, 1. listopada 1946. s jednim odjeljenjem prvog razreda, koje je pohađalo 30 učenika i to 16 dječaka i 14 djevojčica. Prvi sat održala je prof. Neda Zgombić koja je uz direktora prof. Stanka Dodića bila jedina nastavnica. Po rasporedu prvi sat bio je hrvatski jezik, a iz dnevnika rada može se pročitati; obrada štiva „Pčela i golub“ i tumačenje nepoznatih riječi.

gimnazija 3

Foto: Privatni arhiv

Kroz te emotivne trenutke i značajne povijesne dane, na živopisno putovanje vodi nas, ni manje ni više nego jedan od posljednjih živućih đaka, a možda i posljednji, koji danas živi u Lovrečici, Lino Kodela.

- Davno je to bilo, sjećanja su sve bljeđa. Otada je prošlo već cca 80 godina, sjetno će Kodela.

-Pa ipak neka sjećanja ne blijede. Pamtim kao jučer da sam još 1945. godine krenuo u prvu hrvatsku osnovnu školu i učitelj mi je bio Ante Banko. Učio nas je hrvatskom jeziku i pripremao da krenemo u hrvatsku gimnaziju. Bili smo željni naučiti hrvatski jezik, jer to je bila naša domovina o kojoj smo sanjali i borili se za nju vjekovima. Pamtim i dan kada je gimnazija otvorena. Tog jutra skupila se cijela Materaština tu ispred naše crkve u Materadi, naše glagoljaške hrvatske crkve. Masa ljudi je došla s hrvatskim i jugoslavenskim zastavama i krenulo se put škole u Juricanima. Ispred škole već je bilo mnoštvo građana i cijeli prostor oko škole bio je krcat. Pjevale su se hrvatske pjesme, a mi učenici recitirali smo pjesme koje smo pripremili za taj dan. Recitirao sam pjesmu „Črni paroni“ koju još i dandanas znam napamet. Sjećam se potom i prvog školskog dana, kao da je bio jučer. Pred školskom zgradom su se sakupili đaci čekajući nestrpljivo učitelja.

gimnazija 2

Foto: Privatni arhiv

Poveo nas je u razred, učionicu prizemno lijevo. Pod je bio od običnih dasaka. Istrošene klupe trosjedne u jednom komadu, bile su za nas gimnazijalce premale uske i niske. Započeo je tumačiti i crtati kredom na ploči i divili smo se njegovom crtežu. Ono što je tumačio malo smo razumjeli, jer nismo dovoljno poznavali naš jezik. Pohađali smo talijanske škole, a kod kuće govorili, onako po „naški – materocanski“. Primjerice na zadanu temu „Jesen“ bilo nam je teško razabrati; što napisati o toj temi. Jer jesen po materocanskom je vrsta hrasta, a ovdje je tema sasvim nešto drugo. Prošlo je vremena i polako smo savladavali gradivo. U tadašnji prvi razred gimnazije išli su đaci samo s područja Materaštine. Nije bilo nijednog polaznika iz Buja, Umaga. Uz početne poteškoće, nedovoljnog poznavanja jezika učenika, pomanjkanje namještaja, udžbenika, nastavnih sredstava Gimnazija je u Materadi radila do 27. veljače 1947. godine, kada je premještena u Buje, prisjeća se i kronološki nastavlja pripovijest.

naslovnica (43), škola

Foto: Privatni arhiv, Zlatan Varelija

Preseljenje iz Juricana u Buje, 1947.

-U veljači 1947. godine donesena je odluka da se gimnazija preseli u Buje, koje je tada bilo političko središte Bujštine. Osim toga, vladao je veliki interes učenika iz udaljenijih sela, što je zahtijevao da se otvori i Đački dom, za koji nije bilo uvjeta u Materadi (Juricanima ). I tako smo od 28. veljače do 1. ožujka 1947. godine, mi đaci, preseljeni u dom Buje, kao i sama gimnazija tj. nastavni proces. Već 3. ožujka otvoren je i Đački dom u nekadašnjoj željezničkoj stanici čuvene Parenzane. Tu smo spavali učili, jedno vrijeme tu su bile i naše učionice. Već 5. ožujka započela je nastava, a prvi nastavnici bili su direktor: Rikard Mišurac i Ana Žitko. Poslije dolazi Rudi Udijer, Vesna Paul Cerovac, Marija Grgin, Rudolf Bernardić, Ante Crvelin, Ivo Carić i Vasilije Filipović koji preuzima mjesto direktora od Rikarada Mišurca. Naše učionice nalazile su se u nekadašnjoj talijanskoj školi na malom trgu u Bujama. Iz Doma smo odlazili u koloni (po dva) i vraćali se uz pjesme, obično rodoljubne ili narodne, a narod nas je pozdravljao. Subotom nakon nastave pješke bi se vraćali po nekoliko kilometara svojim udaljenim kućama, nabraja potankosti.

srednja škola

Foto: Privatni arhiv, Zlatan Varelija

U razgovoru vadi dokumentaciju i druge materijale iz tog vremena. Pokazuje nam svoju svjedodžbu ispisanu na tri jezika: talijanskom, slovenskom i hrvatskom, fotografiju svečanosti otvaranja gimnazije u Juricanima, fotografiju prvih đaka i učitelja s imenima, pa se vraćamo opet u te gimnazijske dane.

Početak izgradnje nove zgrade Opće gimnazije 1949.

-Ubrzo nas iz Doma na bujskoj Stanici sele u zgradu gdje je nekada i bio Đački dom u Bujama. Skromni uvjeti u kojima djeluje gimnazija, a i sve veći broj učenika, navode povjerenstvo Istarskog NO da 1. prosinca 1948. godine donese odluku o izgradnji nove hrvatske Opće gimnazije. Radovi na školskoj zgradi započeli su u ožujku 1949. godine na najvišem i najljepšem djelu Buja, današnjem Školskom brijegu. Ono što je manje poznato današnjoj generaciji žitelja Bujštine, da je svaki đak gimnazije sam donio jedan kamen u tu zgradu i tako utkao dio sebe te trajno ostao vezan uz gimnaziju. Pokazuje i popis tih đaka koji su s njime pohađali gimnazijske dane: Bibalo Ivan, Čeko Bruno, Jugovac Franjo, Kozlović Oton, Paić Marijan, Palčić Ernest, Škrinjar Lav, Benčić Milka, Zakinja Josipa, Matelić Livija, Turković Antonija, Zankola Marija, Korenika Alfred, Kudilja Lucijan, Kodela Lino, Kozlović Marija, Poropat Valerija i Trento Verginije, njih osamnaest.

Da se ne zaboravi

I na rastanku, nakon ove dokumentarističke pripovijesti prepune emocionalnog naboja , energično dodaje riječi, u želji da nam se duboko urežu u pamćenje i srce.

-Kada smo krenuli u gimnaziju bili smo ponosni na našu hrvatsku riječ, naš čakavski govor i strasno smo željeli naučiti hrvatski jezik, jer Hrvatska je naša domovina. A danas se na ovim prostorima gubi čakavska riječ, naš izvorna hrvatska riječ. Ponosni smo bili na hrvatsku kulturu! Naše zborove! Naše limene glazbe! Naše dramske sekcije i grupe!. Ali osobito žalim što se površnim političkim odlukama pridonijelo postepenom gašenju Opće gimnazije u Bujama danas. Bila je to nadaleko u Hrvatskoj priznata škola, a učenici koji su iz nje izlazili, bili su na svim fakultetima ili radnim mjestima dika i ponos Bujštine, zbog stečenog znanja i opće kulture usvojene od vrhunskih stručnjaka tj. profesora koji su im predavali. Dovoljno je bilo reći da si završio bujsku Opću gimnaziju i svima je bilo jasno o kakvom profilu učenika se radi. Zašto je danas cilj uništiti i razjediniti sve što je valjalo i imalo tradiciju, nikad neću shvatiti. Ne pripadam toj generaciji koja ne cijeni ono što je bilo vrijedno u prošlosti, pa mi je još teže srcu puno toga gledati i doživjeti, odlučno će naš sugovornik, možda i posljednji đak s početka stvaranja bujske gimnazije iz generacije 1946./1947.

Piše:Sanja Bosnić

Izvor: Bujština, br.189/čitaj lokalno#