Novigrad:Finalno natjecanje u kategoriji 700 vina i promocija talijanskog vodiča Vinibuoni d'Italia
Na današnji dan, 9. rujna 1943. objavljena svijetu vijest o kapitulaciji Italije
Pad fašističke Italije 8. rujna 1943. – Pogled s druge strane Adriatica
S punim pravom, ovih ćemo dana u Istri obilježavati 80-godišnjicu narodnog ustanka protiv nacifašizma, nakon pada Italije 8. rujna 1943.
Radi potpunijeg sagledavanja tih povijesnih događaja, smatram da je korisno prisjetiti se koja su to događanja prethodila silasku Mussolinija s vlasti i kapitulaciji Italije.
Događaji koji su prethodili kapitulaciji Italije
Dana, 19. srpnja 1943. Mussolini se sastaje s Hitlerom na aerodromu u Trevisu da bi potom produžili automobilom za Feltre kod Belluna, mjesto izabrano za razgovore. Za razliku od drugih susreta, ovaj njihov susret nije bio srdačan. Hitler je bio neraspoložen i malo je govorio. Duce je govorio još manje. Trebalo je raščistiti neka pitanja iz međusobnih odnosa nacističke Njemačke i fašističke Italije. A obzirom da su razgovarali na njemačkom jeziku sami bez prevoditelja, nije poznat sadržaj njihovog razgovora. Hitler je gestikulirao rukama a Mussolini je držao pognutu glavu. Ni traga njihovom osobnom prijateljstvu u razgovoru kojeg su vodili. Sve je to promatrao u retrovizoru službeni vozač. (Svjedočanstvo koje je zapisao Ercole Boratto, dugogodišnji osobni vozač Mussolinija).
Po povratku Mussolinija u Rim, za 24. srpnja je sazvan Gran Consiglio del Fascismo (Veliko Vijeće Fašizma) koje se nije sastalo nekoliko godina.
Glavnu ulogu na Velikom Vijeću imao je Dino Grandi, jedan od najistaknutijih fašističkih čelnika i Mussolinijev oponent na čiju je inicijativu i sazvan navedeni skup.
Zanimljiva je bila reakcija supruge Rachele Mussolini, koja je svog supruga odvraćala od odlaska na Veliko Vijeće. „Nemoj otići na sjednicu, pošalji snage reda da ih sve pohapse prije početka Velikog Vijeća. Nemoj imati povjerenja u Grandija i njegove drugare. Pazi se iznad svega Galeazza (Mussolinijev zet op.I.V.)“, preklinjala je Rachele svog Benita.
Mussolini je ipak otišao na sjednicu Velikog Vijeća uvjeren da mu nitko ne može ništa i da on suvereno drži u rukama sve poluge vlasti. Prilikom čitanja dnevnog reda koji je sadržavao i glasanje o povjerenju, Mussolini je slušao i zauzeo pozu Julije Cezara, stavio jednu ruku na oči, okrenuo se leđima prema svom tužitelju. Dino Grandi je bio nemilosrdan: „ Što si učinio u 17 godina na čelu Vlade, a držao si 3 ratna ministarstva ? Prevario si talijanski narod onog dana kada se Italija počela germanizirati. Poveo si nas na trag Hitlera, uvalio si nas u jedan rat protiv časti, interesa i osjećaja talijanskog naroda. Vjeruješ li još uvijek da imaš predanost talijanskog naroda ? Postoje stotine tisuća majki koje kažu da im je Mussolini ubio sina“.
Nakon optužbe koju je iznio Dino Grandi za riječ se javio Galeazzo Ciano koji je skupu objasnio zašto se stavio protiv svog svekra. Neki od prisutnih su kasnije zapisali da je to bilo četvrt sata ljute ogorčenosti Mussolinija. Oči su mu kolutale i bljeskale od bijesa a stisnuta vilica škrgutala. Zet Ciano je zapisao: „ Jedan ranjeni vepar“.
(Nije ni čudno da je Mussolini, prilikom suđenja i izricanja smrtne presude Galeazzu Cianu u Veroni početkom siječnja 1944., na pokušaj suca da se pomiluje osuđenik, hladnokrvno kazao: „Obavite svoju dužnost“ op.V.I.).
Rezultat održanog skupa bilo je završno glasanje u kojem je većina prisutnih fašista izglasala nepovjerenje Benitu Mussoliniju.
Susret s kraljem Vittorijom Emanuele III.
Vozač Ercole Boratto je u svojem dnevniku zapisao da je nakon sjednice koja je završila u 3 sata ujutro, Mussolini otišao u palaču Venezia gdje je u 9 sati već bi za radnim stolom. U ranim popodnevnim satima Mussolini je zatražio od svog vozača da ga provoza po dijelovima Rima koji je najteže stradao u masovnom bombardiranju glavnog grada kojeg su Amerikanci i Britanci izvršili 19.srpnja. Gradom se pročulo da je Mussolini na ulicama Rima pa su prestrašeni, izmučeni i izgladnjeli građani izlazili iz svojih skrovišta i masovno okruživali Ducea. Ercole Boratto je zapisao, da su građani iskazivali i dalje svoju ljubav prema čovjeku koji je svojom politikom doveo do bombardiranja Rima.
Točno u 17 sati, Boratto je dovezao Mussolnija pred Villa Savoia u kojoj je obitavao Kralj Vittorio Emanuele III. Bilo je neuobičajeno, zapisao je Boratto, vidjeti kralja kako dočekuje Mussolinija na glavnom ulazu u palaču. „Rukovali su se i zajedno ušli u unutrašnjost, i to je bio posljednji put da sam ga vidio. Mene su uhitili i vezali u prostoriji portirnice, kazali su mi da je od sada Badoglio novi šef vlade i da Mussolini više neće trebati moje usluge. Bilo mi jasno, da sam izgubio posao koji sam radio preko 20 godina jer je došao kraj Ducea i njegove vlasti“, zaključio je vozač Boratto.
Kralj Vittorio Emanuele III je konačno došao na „svoje“ i vratio Mussoliniju za poniženje koje je doživio u listopadu 1922. kada je Mussolini preuzeo vlast u Italiji. Odveli su ga iz kraljeve palače, a Badoglio mu je pisao i pitao ga gdje se želi povući.
I prilikom izlaska iz kuće za odlazak kralju, supruga Rachele se pokazala vidovitom i kazalu Mussoliniju da se on od kralja više neće vratiti doma. Put je Mussolinija vodio ne tamo gdje je on izabrao već u jedan dom na Campo Imperatore planine Gran Sasso odakle će ga u rujnu osloboditi njemačke snage.
Kratkotrajna vlast Badoglia
Pietro Badoglio je bio kontroverzan talijanski general. U više navrata, imao sam prilike čuti od Talijana da je Badoglio bio izdajnik talijanskog naroda. Većina Talijana nema dobro mišljenje o tom generalu- maršalu iz Prvog svjetskog rata.
Nije se proslavio kao zapovjednik XXVII armijskog artiljerijskog korpusa prilikom bitke kod Kobarida koncem listopada i početkom studenog 1917. Trebao je biti smijenjen zajedno s vrhovnim zapovjednikom talijanske vojske Liugijem Cadornom i svojim kolegama zapovjednicima 2. armije i IV armijskog korpusa, generalima Capello i Cavacciochi. U najodlučnijem trenutku napada pripadnika 14. njemačko-austrijsko-ugarske Armije na visoravan Kolovrat gdje su se nalazili utvrđeni položaji talijanske vojske, brojčano nadmoćnija artiljerija kojom je zapovijedao general Badoglio, gotovo se nije oglasila. Nije se znalo gdje se nalazi zapovjednik Badoglio koji je trebao izdati naređenje za paljbu po neprijateljskoj vojsci koja je je nadirala. To je bio jedan od ključnih razloga poraza talijanske vojske prilikom bitke kod Kobarida i masovnog bijega prema rijeci Piave.
Prilikom bitke na brdu Sabotin kod Gorizie, u proljeće 1916., kralj Vittorio Emanuele III pratio je osobno napredovanje talijanskih trupa preko rijeke Soče koje je predvodio Pietro Badoglio. Toliko je kralj bio zadovoljan zapovijedanjem Badoglia da mu je dodijelio titulu markiza i tom prilikom napredovao do čina generala.
Umjesto da se nakon bitke kod Kobarida general Badoglio smijeni, on je napredovao u vojnoj hijerarhiji i ukazom kralja je postavljen za načelnika glavnog štaba talijanske vojske kao desna ruka novoimenovanom zapovjedniku Armandu Diazu. Ne može se kazati, da nije imao pozitivnu ulogu u reorganizaciji polu raspadnute talijanske vojske nakon Kobarida.
U vrijeme fašizma, Pietro Badoglio je bio zapovjednik talijanskih trupa u Libiji gdje se iskazao surovošću u zapovijedanju protiv lokalnog nenaoružanog stanovništva. Iz nekog razloga, kralj je imao veliko povjerenje u Pietra Badoglia pa ga je stoga i imenovao na čelu talijanske vlade nakon Mussolinija.
Vlada Pietra Badoglia trajala je kratko, svega 45 dana, od 25. srpnja do 08. rujna 1943. Za to vrijeme, Badoglio je radio istovremeno na dvije strane. Sa saveznicima je pokušavao dogovoriti kapitulaciju bez većih posljedica po Italiju kao državu, a u isto vrijeme izjavljivao da Italija nastavlja ratno djelovanje s Nijemcima kao ratnim saveznicima.
Jednom prilikom koncem srpnja 1943. neki američki časnik padobranac spustio se noću padobranom u središte Rima i pokucao na vrata šefu vlade Badogliu. Vidjevši ga u pidžami tek izašlog iz kreveta, američkom časniku bilo je sve jasno. Nema se što previše očekivati od tog talijanskog maršala.
Titovo negodovanje zbog ne informiranosti potpisa primirja s Italijom
William Deakin, šef savezničke vojne misije pri Vrhovnom Štabu NOVJ u radijskim depešama koje je slao svojim pretpostavljenima zabilježio je 9. rujna 1943. slijedeće: „ U ponoć sam vodio razgovor sa Štabom i sutra ću razgovarati s Titom. Gorak komentar zbog nedostatka naših uputa. Izjavljuju, zašto ih nismo ranije izvijestili, ako je primirje (kapitulacija Italije op.V.I.) potpisano trećega rujna, o potrebi da se na vrijeme okruže njemačke posade da bi se razoružale“.
Saveznici su s vladom Pietra Badoglia potpisali „primirje“ 3. rujna, a objavljeno je Svijetu 9. rujna 1943.
Zbog toga je Tito s pravom negodovao jer mu „saveznici“ nisu htjeli dati pravovremenu informaciju da je Italija kapitulirala, sa svim posljedicama koje su iz toga čina uslijedile.
Pripremio: Veljko Ivančić
Literatura: Fabio Amodeo, Mario J.Cereghino, A SPASSO COL DUCE , Aldo Cazzullo, MUSSOLINI IL CAPOBANDA, Alessandro Barbero: CAPORETTO i Dr.Dušan Biber: TITO-CHURCHILL
