Mnogi Puljani ili Puležani najprije pogledaju cijene, okrenu se i odu, rijetki su oni koji kupe”

Izdvojeno :

Objavljeno: 01.06.2022 u Objavljeno: 17:40

Mnogi Puljani ili Puležani najprije pogledaju cijene, okrenu se i odu, rijetki su oni koji kupe”

Danas sam morao nešto obaviti u gradu u kojem sam odrastao, a to je Pula. Muči me pitanje kako iskoristiti vrijeme do sastanka. Okrećem se na tom prostoru, gledam i pogledujem i vidim, malo toga se promijenilo na Verudi. Dilema: Je ili sjesti u kafić, ili ti prošetati tržnicom? I onako usput i odraditi mali dio posla. Odlučih se prošetati tržnicom. Iako je bilo sunčano jutro uz ugodnu temperaturu, osjetio se manjak ljudi, kao i prodavača. Kupci i prodavači iznijeli su svoja mišljenja koja bi se mogla svesti pod zajednički nazivnik, a to je problem inflacije te neizvjesnost koju ona donosi.

Većina onih koji su bili voljni za razgovor žalili su se na visoke cijene i nemogućnost tipičnog življenja. Svjedočanstva kako prodavača tako i kupaca na tržnicama idu tome u prilog.

Već u prvom razgovoru s gospođom Dragicom (68.) koja već duže vremena prodaje na štandu svoju robu ističe “Danas ima puno manje kupaca nego prije. Ljudi se bune kako nemaju novaca te loše reagiraju kada dignemo cijenu za kunu, dvije, tri. Većina nas je za pet kuna digla cijene. Više je ljudi koji dođu, pogledaju cijene, okrenu se i odu dalje nego onih koji se odluče kupiti. Svi se žale, teško je kako nama starijim prodavačima tako i starijim kupcima, a to nikoga nije briga. Na razgovor se nadovezala i njena susjeda prodavačica „ Prije sam do 12 sati znala prodati sve proizvode ili bar većinu, a sada ni do 15 sati ne mogu skoro ništa prodati. Danas sam stigla u pola osam s kolegicom, bilo je par ljudi i onda nigdje nikoga. Prostor tržnice se ispraznio, sve je prazno, jedino petkom zna biti malo više ljudi, ali ostale dane ima malo kupaca“ završava sugovornica. Živim tu nedaleko u ovim stambenim socijalističkim mastodontima priča gospodin Boris i često sam na tržnici. Ne toliko da nešto kupim, ali tu sjedim u kafiću pročitam novine i gledam kupce. Tu Vam nema nekih pravila, nekada zna biti prekrasan dan, a ljudi niotkud. Krivi su veliki trgovački centri. Uzmimo moju susjedu samohranu majku koja jedva spaja kraj s krajem da svojoj djeci omogući dostojan život. Radije će otići u neki trgovački centar i kupiti manje kvalitetnije, ali jeftinije namirnice i to nije za zamjeriti. Nisu „mali ljudi“ krivi za stanje u kojem se nalazimo“. Kao što to obično biva ljudska znatiželja vidjela je da se nešto događa okupili su se sugovornici. Jedan od njih najuporniji mora nešto reći: Danas, malo ljudi je svjesno što nas čeka sutra. Pandemija je tek mali korak u krizi koja nam nadolazi. O tome su govorile mnoge pametne glave, ali mi građani i dalje čvrsto smo zabili glavu u pijesak. Jesen će otkriti sve naše muke govori znatiželjnik. I dok tako govori izmiče se između štandova u nepoznatom pravcu.

I što zaključiti nego citirati nekoliko rečenica koje su se najviše mogle ćuti u razgovoru. Danas se može kupiti puno manje i mora se dobro razmisliti koje namirnice će si taj dan i mjesec priuštiti. Prije ako se htjelo kupiti pet namirnica moglo se bez problema, a danas od tih pet mora se dobro razmisliti koje dvije do tri će si kupci moći priuštiti.

Tekst: Zlatan Varelija

Ostale vijesti iz kategorije