Mjesto na periferiji svakodnevnih zbivanja

U ove krajeve se ne zalazi odviše često iz centra. Iako smještena uz glavnu prometnicu Buje- Pula, Kostanjica živi svoj život, daleko od užurbane gužve, jurnjave za zaradom. Skrene li putnik namjernik cestom kod Ponte Portona, počinje se uspinjati uskom asfaltnom cestom, koja već na prvi pogled govori da je to oduvijek bio tek seoski put. Poslije oštrog zavoja se dolazi do proplanka nazvanog Sveti Stjepan. Na proplanku se uz istoimenu crkvu nalazi i groblje. Groblje nam govori da su na ovim prostorima nekada obitavale mnoge obitelji. Biloslavo, Sparanja, Zigante, Saule, Mian, Miani… Crkva Sv. Stjepana je sagrađena još u 12. st. i u njoj se čuva drveni oltar koji je nekada pripadao drevnoj crkvi Svetog Antona. Na oltaru se nekada nalazila pala «Kamenovanje Sv. Stjepana» ali je ista otuđena. Na skretanju za Kostanjicu, drugi put vodi do Biloslava, sela u kojemu se nekoć nalazila istoimena postaja željezničke pruge, poznate «Parenzane». Malo je ljudi koji znaju kako je nastalo ime sela a priča kazuje: «Mi Bili Slavi, kako su pridikali naši noni i bižoni da smo pršli iz Bile Hrvatske. Ma nas drugih nisu zvali Hrvati, nego Slavi. Tako smo ostali Bilislavi, ča se obrnulo u Biloslavi.» Uputi li se putnik namjernik tim makadamskim i teško prohodnim putem koji vodi uzbrdo, na vrhu brda smjestili su se Biloslavi. Na ulazu u selo neće vas dočekati tijekom tjedna lavež pasa. Selo oživi samo u dane vikenda i ljetnih praznika, kada u selo navrate, u onih nekoliko obnovljenih kuća, privremeni stanari. Tu, sa ovog brda, rijetko gdje u Istri, pruža se veličanstven vidokrug. Teško je sa ovog prostora, običnom oku razlikovati oblake, kopno i more. Jednostavno se stapaju u naporu oka u suzu što privremeno zamućuje vid.

Poslije groblja, puteljak se spušta prema drevnom selu Kostanjici. Ime sela asocira u prvi mah na kesten, kostanj. Nažalost šume kostanja nalaze se desetak kilometara sjevernije. Naziv Kostanjica, ili Castagna potječe od istoimene mletačke obitelji. Ponekad neki od nas, pišu umjesto Kostanjica, Kostanjevica. Hotimice ili ne, takva omaška desila se i bivšoj vlasti u Bujama, budući da je dugo na putokazu kod Ponte Portona putokaz upućivao na prilaznu cestu prema Kostanjevici, a ne Kostanjici. Danas je to ispravljeno. Odmah na početku sela je škola. Djeluje zapušteno i već poodavna u njoj nema učenika. Malo njih zna da je Kostanjica još davne 1818. godine imala hrvatsku školu koju je otvorio župnik Mate Prodan. Po završetku Drugog svjetskog rata opet je obnovljena kao škola na hrvatskom jeziku Evo što je o tim danima pričao danas pokojni, jedan od prvih učitelja Duilo Makovac, »Nakon odsluženog vojnog roka 1954. godine, zaposlio sam se kao učitelj u ovom selu. U Kostanjici su svi govorili talijanski. Bilo je izuzetno teško. Radio sam u kombinaciji sa četiri razreda. Često sam morao odlaziti pješke u Grožnjan. Jednom sam otišao kod tadašnjeg načelnika općine, Petra Kraljevića. Sjećam se, da sam mu odrješito rekao da mi pod hitno treba jedan radio i knjige za priručnu knjižnicu u školi». «Evo ti radio», i pokaže mi jednu kartonsku kutiju, tu već dugo leži», a i knjižnicu ćeš dobiti. «Zbilja, u kutiji je bio radio prijemnik tada čuveni «Kosmaj», a i knjižnicu sam uskoro otvorio u školi. Oduvijek sam volio skečeve. Želio sam ih predstaviti javnosti. Tako odlučih da sa mladima mjesta, uprizorim jedan kratki kazališni program. Kako se u selu i okolini pričalo talijanski, a i radi publike, mislio sam u najboljoj namjeri da predstava bude na talijanskom. Zamolio sam učiteljicu koja je držala nastavu u talijanskoj školi da mi pomogne u prijevodu. Dugo smo se spremali za ovu predstavu. I došao je taj dan. Predstava je izvedena na talijanskom jeziku u Kostanjici i Završju. Bilo je vrlo veselo i predstava je primljena s oduševljenjem. Mnogi ljudi su me tapšali po ramenima i bili zadovoljni ovom priredbom. Samo nekoliko dana kasnije, dobijem poziv da se odmah javim u Kotar Buje u odjel prosvjete. U odjelu, nitko sa mnom ne govori. Svi šute. Činovnik mi da neki papir i nešto promrmlja. To je bilo rješenje o premještaju u Oskoruš. Premještaj po kazni, jer radim protiv hrvatskog naroda.»

Već na prvi pogled, vidi se, da su sve kuće stisnute oko crkve i zvonika. Ovako su se stiskale i u doba Venecije i kasnije Austrije. A oko mjesta je toliko prostora i ljepote. U ovo jesenje doba dočekuju me grane voćaka bez lišća (badema i trešnji) kojih ovdje ima podosta. Izgleda kao da Kostanjčani od davnina imaju smisla za voćarstvo. U okviru kasno jesenskog dana ova gomila starih kuća stisnutih oko tornja, opkoljena požutjelim lišćem i suhim granjem, djeluje nekako umirujuće. Tu kao da staje naš ubrzani svakodnevni život, kao da se smiruju strasti, žudnje i stremljenja modernog čovjeka. Ovaj mir, kao da nas uvodi u doba seoskog patrijarhalnog življenja, ali sa ambicijama građanina da u krugu svoje obitelji i svog zbijenog mjesta nalazi sav smisao svojega života. Zvuk automobila ovdje djeluje disharmonično, kao da narušava dio prošlosti. Ulica, jedna jedina, nešto šira, ujedno i glavna, brzo završava. Na njezinom kraju, tamo gdje se spušta u polje, ispriječila se jedna prazna kola. Ona tako dobro dopunjuju sliku sela u ovo kasno jesensko popodne. Na vanjskim zidovima kuća ima okruglih izbočina, ali ne pri zemlji već u visini prvog kata, pa će se čovjek s pravom priupitati: čemu služe? I onda će doznati od ljudi, da je to neka vrsta krušnih peći u kojima se već poodavna ne peče kruh. Nema više ni ognjišta na kojem pucketa «fraška». «Selo je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća dobilo struju. Tada je u selu bilo nekoliko stotina ljudi, samo u školi bilo nas je preko stotinu djece», priča jedan moj sedamdesetipetogodišnji sugovornik, koji je sav svoj život proživio u svojem selu. «Danas nas u selu i na čitavom području živi svega 61 stanovnik. Selo nešto oživi vikendom. Poneke mlade obitelji obnovile su kuću i tu navrate vikendom, tako da nas u te dane ima više», govori sa smijehom moj sugovornik. Povede me u konobu da mi pokaže nešto značajno. Otvori vrata a iza vrata grb porodice Castagna. »Nekada se ovaj grb nalazio na pročelju zgrade, ali pregrađivanjem ovih objekata grb se našao u konobi, pa je tako ostao sakriven od znatiželjnika. Danas se bavimo samo poljoprivredom, a nekada su naši djedovi i pradjedovi bili vješti splavari dolje na Mirni», završava svoju priču moj sugovornik. U selu nema tipične oštarije već samo agroturizmi koji ljeti vrve od gostiju. Poznato je da imaju izvrsna vina, kojeg ima svaki žitelj u svojoj konobi i vrlo rado će vas ponuditi tom «božjom kapljicom».

Kostanjica se po prvi puta spominje 1102. godine, kada istarski markiz Urlich II. poklanja ovaj posjed akvilejskoj crkvi. U toj ispravi, Kostanjica se naziva «villa de Castan». Nakon što je pred kraj 13.st. darovnicom prepušten istarskim grofovima, dijeli sudbinu ostalih istarskih mjesta. Još i danas su vidljivi ostaci zidina koji su opâsali mjesto. Krajem 14. st. mjesto potpada pod austrijsku vlast. Kužne bolesti i ratovi, u potpunosti su opustošili ove krajeve. Već u 15. st. započinju naseljavanja vlaških porodica a 1521. godine Kostanjica postaje venecijanski feud. No, samo devet godina kasnije, točnije 1230. godine, feud se daje na dražbu zajedno sa Završjem te postaje feudom u vlasništvu Giustignana Contarinija. Obitelj Contarini ovaj posjed drži sve do 18. st. Župna crkva posvećena je Sv. Petru i Pavlu i na njoj možemo pročitati natpis «Electamus Genoa 1769». To je godina kada je crkva obnovljena. Sagrađena je u 15. st. a proširena u godini koju spominje natpis. Pred crkvom se izdiže venecijanski zvonik, odvojen od crkve, osmerokutnog tambura, sagrađen 1756. godinei visok 20 metara. Župa se po prvi puta spominje 1304. godine, kao kapelanija Završja a od 1742. godine postaje samostalna župa, sa župnim arhivom iz 1707. godine.

Kostanjica danas sanja o davnini. Kao da ju je ovo ranoproljetno sunce umirilo. Tako je tiha i sanjiva dok je napuštam. Posvuda tišina i spokoj. A samo kilometar niže, dok se uključujem na cestu Pula- Buje, kod raskršća Ponte Porton, brujanje automobila vodi me u neki posve drugi svijet.

Tekst i fotografija naslovnice : Zlatan Varelija

Ostale vijesti iz kategorije