Mir i spokoj uz obalu Mirne, sedmi dio

Izdvojeno :

Objavljeno: 19.06.2021 u Objavljeno: 19:30

Najplodniji dio istarskog poluotoka

Rijeka Mirna, koja izvire ispod kraških vrela Ćićarije u gornjem toku je vijugava i brza dok u donjem obično lijeno gmiže kroz dolinu nazvanu «Valeron». Ovo je najplodniji dio istarskog poluotoka, poznat po Nazorovom junaku Velom Joži. Nemirna i nestašna rijeka, vrlo često je zadavala glavobolje stanovništvu uz samu rijeku. Činila je to čestim poplavama ili se pretvarala u izvore malarije. Prve projekte melioracije ovog dijela rijeke, započela je još « Mletačka republika», u prvom redu radi plovnosti rijeke, uređenjem obalnih brana. Ovaj projekt nastavila je austrougarska vlast tako da je 1910.g. podigla branu na ušću i izradila cestu za Poreč a dvije godine poslije započela sa opsežnim melioracijskim radovima. Nažalost, rat je prekinuo započete radove i oni su nastavljeni tek u jeku čuvene borbe za žito (« battaglia del grano» ). Talijanska vlast poduzela je opsežne radove na donjem toku rijeke tako da je uoči Drugog svjetskog rata na samom ušću rijeke podignuta nova upravna zgrada, sagrađeno je devet mostova, izgrađeno pet kilometara ceste a 1927. godine premošćeno je i samo ušće rijeke Mirne s novim zidanim mostom. U zgrade su useljeni kolonisti iz Italije, dopremljene lađe, traktori i kamioni te «Valeron» poprima obrise kultiviranog poljoprivrednog dobra, čije površine ispresijecaju polja žita, šećerne repe, kukuruza, krumpira te raznovrsnog povrća. Po kapitulaciji Italije, kolonisti napuštaju ovaj kraj zajedno s tehničkim osobljem. Vodni sustav propada, ruše se mostovi a mulj polako zatrpava kanale i riječno korito. Ujedno je ovaj dio Mirne od Ponte Portona do samog ušća sve do 1954. g. i granična rijeka između Slobodnog teritorija Trsta i NR Hrvatske odnosno Jugoslavije. Po pripojenju tog djela «matici zemlji» ovaj kraj opet oživljava, poduzimaju se opsežne melioracijske mjere i «Valeron» opet postaje kultivirano poljoprivredno dobro koje hrani domaće stanovništvo i sve veći broj turista. I sve to traje do dana «domovinskog rata» i dobro znane pretvorbe.
Na samom ušću rijeke, na kraju doline smjestilo se starodrevno malo naselje Antenal, gotovo na samoj razini mora. Iz pisanih izvora vidljivo je, da je još u srednjem vijeku ovdje bila luka Porto Quieto, poslije Venecije jedno od većih pristaništa na Sjevernom Jadranu. Po zapisima biskupa Tommasinija ovdje se znalo odmarati i preko pedeset brodova različitih zastava koji su odvozili ogrijevno drvo, vino ,ulje, žito, a kasnije boksit i kamen. U takvom okruženju otvorena je i prva «oštarija» u ovom djelu Istre a po nekima i uopće u Istri.
Krene li se lijevo prašnjavim putem, neposredno prije mosta koji premošćava samo ušće rijeke, ugledat će se napuštene stare gospodarske zgrade koje odišu sablasnom tišinom, staru napuštenu benzinsku crpku koja govori da se još neodavno na istoj točilo gorivo za poljoprivrednu mehanizaciju koja je obrađivala ova bogata polja. Niti kilometar od ušća, usred zelenila i gustog raslinja « izranja i ponosno se uzdiže « tvornički dimnjak koji govori da je ovdje poduzetnik Sebastiano Erizzo izgradio ciglanu, u kojoj se proizvodila opeka, kanalice i građevinski materijal, ne samo za ovaj dio Istre već i šire. Uzvodno, prema Ponte Portonu postojale su još dvije male lučice i to Pešine ispod Nove Vasi i Negon ispod sela Lozari. Te su lučice služile područjima Nove Vasi i Krasice za odvoz ulja, vina , žita i voća u pravcu Pirana, Trsta pa i dalje do same Venecije. Nemirna rijeka je muljem prekrila ove lučice u devetnaestom stoljeću
Baštija, nekadašnja grožnjanska luka poslije luke na ušću Mirne, bila je jedna od najznačajnijih luka Bujštine. Iz ove luke odvoženo je drvo, vino i ulje za Trst i Veneciju pa i dalje. Prvi zvižduci «Parenzane» početkom dvadesetog stoljeća uvjetovali su prometnu konkurenciju no ujedno nagovještavali skori kraj ove luke kao i splavarenju na Mirni. Po završetku Prvog svjetskog rata i izgradnji prometnice Trst – Buje – Pula, tridesetih godina koja je pospješila kamionski promet oslabio je rječni i željeznički promet te se uskoro gasi «Parenzana» i nestaje luka u Baštiji.
U neposrednoj blizini Baštije nalazi se crkvica « Sv. Marije od Baštije » obnovljena 2000. g. Da bi se spriječilo njezino propadanje, izgrađena je posebna platforma koja je crkvicu izdigla iznad razine rijeke koja zna nabujati. Vjeruje se da je Sv. Marija od Baštije bila zaštitnica mornara kao i plovidbe Mirnom. Dr. Ante Šonje navodi da se crkva Sv. Marije od Baštije prvi put spominje 1457. g. Nedaleko od nje prolazila je antička cesta Via Flavia, a Baštija je u srednjem vijeku bila jedna od najprometnijih prirodnih luka u Istri. Rijekom su plovile lađe koje su prevozile žitarice do mlina na obližnjem izvoru Gradule, te drvo namijenjeno venecijanskom arsenalu. Talijanski pisac Dario Alberi zapisao je da su crkvu Sv. Marije od Baštije pohodili mornari i stanovnici okolnih sela, posebice u vrijeme svetkovina. U njoj su upriličena brojna vjenčanja ali služene i mise zadušnice žrtvama malarije. Po nestajanju baštijske luke crkva biva zapuštena. Svi su crkveni predmeti pokradeni, dr. Šonje navodi da su «ostaci ove crkve razvučeni kojekuda prije Drugog svjetskog rata, te da su se sredinom šezdesetih godina pragovi njenih vrata nalazili na ulazu u groblje u Kašteliru» Posljednja devastacija krađom ove crkve učinjena je početkom devedesetih godina, a počinitelji ovog vandalizma su uhićeni zahvaljujući II. Policijskoj postaji u Bujama. Po narudžbi nekog «kulturnog radnika» lopovi su razvalili stipes oltara (dio oltara na kojem počiva menza) i odnijeli antependij (ukrasna prednja strana oltara) izrađen i ukrašen kompozicijom od kamenih ploča različitih boja. Stipes je trebao služiti kao ukras vikendici. Nažalost, mnoga kulturna kao i sakralna blaga nikad nisu pronađena .

Narušavanje prirodnog sklada izgradnjom «Istarskog ipsilona» pogubno je za ptičji svijet. Ušće rijeke Mirne jedno je od najznačajnijih ptičjih staništa kao i njihovo važno odmorište na putovanjima. Benzinske pare i jurnjave automobila pogubne su za ptičji svijet. Ptice i njihova staništa kao i odmorišta imaju poseban režim zaštite u Europi i posljednji je trenutak ne samo pojedinaca, niti udruga koje se bave zaštitom okoline, već cjelokupne društvene zajednice da se pokrene te da se očuva ovaj jedinstveni prirodni park. Premještanjem trake budućeg ipsilona samo nekoliko kilometara sjevernije prema Ponte Portonu ne samo da bi se sačuvao ovaj jedinstveni prirodni park, već bi se uštedjela znatna materijalna sredstva pri izgradnji ovog djela «ipsilona». Po jednom od prijedloga izgradnje «ipsilona» ta bi trasa premoštavala rijeku kod Ponte Portona te preko čvorišta Bijele Zemlje i preko grožnjanske visoravni spajala se na granicu kod Kaštela, ali zbog čega se od trase odustalo nije nam poznato iako bi se njome sačuvao ovaj jedinstveni prirodni park ušća rijeke Mirne.

Tekst i fotografije : Zlatan Varelija