Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Među ruševinama nestalog sela Vrnjaka i kamenim spomenicima obraslim bršljanom
Objavljeno: 06.07.2026 u Objavljeno: 06:10
Kad cesta nestane u običnom danu
Petak je trebao biti dan kao i svaki drugi, sasvim uobičajen. Ipak, odlučio sam krenuti prema Gornjoj Bujštini i posjetiti neka manja, dosad neposjećena groblja.
Nakon obilaska groblja u Čepiću iznad Šterne vraćao sam se prema Marušićima. Neposredno prije ulaska u naselje, s desne strane ugledao sam bijelu makadamsku cestu bez ikakve oznake kamo vodi. Meni je ipak bila poznata – posljednji put prošao sam njome prije otprilike dvadeset i pet godina.
Ta cesta vodi prema Vrnjaku, napuštenom selu iz vremena STT-a (Slobodnog Teritorija Trsta) i Londonskog Memoranduma iz 1954. godine. Zanimao me stari mjesni grobni prostor. U kakvom je danas stanju? Postoje li još tragovi nekadašnjih života i smrti ljudi koji su ondje živjeli?
Više se nisam sjećao koliko je selo udaljeno. U početku je cesta bila u dobrom stanju, kao da me mamila da nastavim dalje. Nakon nekoliko stotina metara ulazio sam sve dublje u šumu i hladovinu, a put je postajao sve lošiji zbog bujica koje su ga tijekom godina izrovale.
Sunce je bilo visoko, bilo je podne, a ipak se na pojedinim dijelovima puta ulazilo u polutamu. Krošnje su se nadvile nad cestom poput svoda. Prvo što mi je palo na pamet bila je Šuma Striborova iz djetinjstva, književno djelo Ivane Brlić Mažuranić. Umjesto zmije zavodnice moglo se pojaviti neko neobično biće, tajanstvena žena u crnini koja bi me vjerojatno uplašila više od pojave medvjeda.
U automobilu se sve to pretvorilo u malo putovanje kroz prostor koji kao da pripada nekom drugom vremenu.
U takvim trenucima proradi mašta. Što ako auto iz nekog razloga stane? Što ako pukne guma ili otkaže motor? Koliko je daleko prva naseljena kuća? Ima li ovdje uopće signala za mobitel? Tko bi ovom cestom naišao ako bih morao čekati pomoć?
Oko mene nije bilo naselja, polja ni ljudi. Samo šuma. Stara, gusta i tiha. Čuo se tek cvrkut ptica.
Ono čega sam se pribojavao dočekalo me iza jednog zavoja. Veliko stablo, otkinuto tijekom nevremena, palo je preko cijele ceste. Grane su potpuno zatvarale prolaz.
Što sada?
Vratiti se nekoliko kilometara unatrag bez mogućnosti okretanja automobila ili pokušati ukloniti grane i stvoriti dovoljno prostora za prolaz?
Odlučio sam se za „proboj“.
Nisam ni primijetio da sam stigao do Vrnjaka.
To nisu bile iste ruševine koje sam pamtio od prije dva i pol desetljeća. Kao da nikada prije nisam bio ovdje. Sve je zaraslo u visoko šipražje pa su se ostaci zidova kuća jedva nazirali. Produžio sam dalje očekujući da ću tek naići na selo.
Ali sela nigdje. Sve je bilo zamaskirano zelenom vegetacijom.
Na kraju tog niza jedva vidljivih ruševina stigao sam do groblja.
Da, groblja su mjesta na kojima se gotovo najbolje osjećam. Ona su arhivi prošlosti, tragovi ljudi koji su nekada živjeli, radili, mučili se, radovali i tugovali sa svojim obiteljima, prijateljima i susjedima, a zatim otišli zauvijek.
Vesnaver – prezime koje dominira
Kad god posjetim neko groblje, prvo što uočavam jesu prezimena pokojnika. Koliko se često neko prezime pojavljuje na nadgrobnim spomenicima? Kako se ono pisalo u vrijeme Habsburške Monarhije, Austro-Ugarske, Kraljevine Italije ili Jugoslavije?
Uvijek pokušavam pronaći i najstariji datum pokopa.
Groblje u Vrnjaku danas ima svega nekoliko preostalih kamenih nadgrobnih spomenika. Već se dugo ne koristi za ukop pokojnika.
Posebno mi je pažnju privukao najstariji sačuvani spomenik. Pokojnik se prezivao Vesnaver. Umro je 1858. godine u 36. godini života. Iako je natpis teško čitljiv, godina smrti još se može razaznati.
Bilo je to vrijeme cara Franje Josipa I., na početku njegove duge vladavine, vrijeme biskupa Jurja Dobrile na čelu Porečko-pulske biskupije, i burnih događaja koji su mijenjali Europu.
Ostali sačuvani spomenici nose „novije“ datume: 1897., 1911. i 1947. godinu.
Dok stojim među njima, teško je ne pomisliti kako je svaki od tih kamenova posljednji trag nekoga tko je nekada hodao istim ovim putovima, obrađivao okolna polja, podizao obitelj i vjerovao da će selo trajati zauvijek.
Selo je nestalo.
Šuma i gusto raslinje su ga polako progutali.
Ali groblje još uvijek svjedoči da je ovdje nekada postojao život.
Što mi sada preostaje?
Već sam krenuo ovim putem i teško da se mogu zaustaviti samo na posjetu groblju i nekoliko fotografija ruševina.
Preostaje mi pokušati saznati više o ljudima koji su nekada živjeli u Vrnjaku. Kako je izgledao njihov svakodnevni život? Kojom se brzinom selo praznilo nakon rata? Kako se zvala posljednja obitelj koja je napustila selo? Koje godine su otišli i kamo ih je odveo put?
Pitanja je mnogo, a odgovora zasad malo.
Površan pogled u zemljišne knjige katastarske općine Kuberton, kojoj pripadaju i katastarske čestice sela Vrnjak, pokazuje zanimljivu sliku. Većina zemljišta i ruševina danas je u vlasništvu Općine Grožnjan i Republike Hrvatske. Ipak, na brojnim česticama uz većinske vlasnike i dalje postoje manji suvlasnički udjeli osoba koje su odavno preminule, a čija su prava naslijedili potomci.
Neki od njih žive u Trstu.
To znači da priča možda još nije izgubljena. Dokumenti govore jedan dio povijesti, ali sjećanja ljudi često otkrivaju ono što arhivi ne mogu zabilježiti. Možda još uvijek postoje potomci koji se sjećaju priča svojih roditelja ili djedova i baka. Možda netko među njima još uvijek čuva fotografiju kuće koje više nema, školsku svjedodžbu, pismo ili uspomenu na posljednje dane provedene u selu.
U tom smislu posebno je zanimljiv rad poznate tršćanske istraživačice i predavačice socijalne povijesti Glorie Nemec. Ona je 1998. godine objavila knjigu „Un paese perfeto. Storia e memoria di una comunita': Grisignana d'Istria 1930-1960“. U njoj je zabilježila razgovore s brojnim ljudima iz grožnjanskog kraja nakon njihova odlaska iz rodnog zavičaja.
Iz tih svjedočanstava ne proizlazi velika politička povijest, nego nešto možda još vrijednije – pogled običnih ljudi na događaje koji su im promijenili živote. Kroz njihove riječi mogu se pratiti strahovi, nade, neizvjesnosti i odluke donesene u godinama nakon Drugoga svjetskog rata, tijekom razdoblja Slobodnog Teritorija Trsta, Zone B i masovnog egzodusa koji je započeo nakon 1947., a posebno se intenzivirao nakon listopada 1954. godine, kada je ukinut STT i kada je Zona B pripojena Jugoslaviji.
Možda se među tim pričama krije i odgovor na pitanje koje mi se nametnulo među ruševinama Vrnjaka i kamenim spomenicima obraslim bršljanom.
Ne kada je selo nestalo – to je lako utvrditi. Pravo je pitanje kako je nestalo.
Jer sela ne umiru odjednom. Ona nestaju polako. Najprije ode jedna obitelj, zatim druga. Zatvori se škola, prestane zvoniti crkveno zvono, zaraste put kojim su ljudi svakodnevno prolazili a na njivama umjesto žitarica raste korov. Na kraju ostanu samo ruševine, nekoliko prezimena uklesanih u kamen i šuma koja polako preuzima ono što je čovjek stoljećima stvarao.
A upravo zato vrijedi pokušati rekonstruirati priču o napuštenom selu Vrnjak – prije nego što posljednja sjećanja zauvijek utihnu.
Doživio i pripremio: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg, porto ekipa.jpg)
.jpg, savudrijska borovi, 2.jpg)
.jpg,ahile papa, nasl to.jpg)
