Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Malghe di Porzus – mjesto partizanskog zločina (prvi dio)
Objavljeno: 31.03.2022 u Objavljeno: 17:15
Malghe di Porzus – mjesto partizanskog zločina (prvi dio)
Krenuo sam tog subotnjeg popodneva 5.ožujka iz Casarsa della Delizia prema Udinama i dalje do Faedisa. Nakon posjete gradu Pier Paola Pasolinia, želio sam posjetiti mjesto, Malghe di Porzus u planinama Friulija, gdje je bio zarobljen Guido, mlađi brat velikog talijanskog režisera. Guido je bio 19-godišnjak, partizan ubijen ne od Nijemaca već od partizana, svi Talijani. Partizani komunisti iz brigade „Garibaldi Natisone“ ubili su partizane iz brigade „Osoppo“.
Sada su njegovi posmrtni ostaci na groblju u Casarsa della Delizia, u skupnoj grobnici sa suborcima, u neposrednoj blizini oca, majke i brata.
Treba kazati, ne postoje sasvim sigurni dokazi, kako se odvijala dinamika događaja tog „bratoubilačkog“ pokolja u Malghe di Porzus u kojem je stradao Guido Pasolini. Različiti autori iznijeli su svatko svoju varijantu. Nema apsolutne istine.
Gianni Oliva, u knjizi „Foibe“ iz 2002. napisao je : „Nema elemenata za detaljnu dinamiku rekonstrukcije naknadnih događaja. Možda je gore na Malghe prividno organiziran masovni proces koji je rezultirao smrtnom presudom komandanta De Gregori i komesara Valente. Možda su egzekucije izvršene bez ikakvog objašnjenja a možda je do pokolja došlo jer su partizani „osovani“ pokušali intervenirati u zaštitu svojih zapovjednika. Ono što je poznato, nisu svi ubijeni na samom mjestu događaja već 5 dana kasnije, 12.veljače kod Bosco Romagno.
Danas, Bosco Romagno u neposrednoj blizini Cividale del Friuli, poznata je park šuma koju posjećuju mnogi, a najviše vlasnici pasa sa svojim ljubimcima.
Nakon što je sa svojih 12 suboraca iz brigade „Osoppo“ odveden iz Malghe di Porzus u Cividale, gdje Guido nije pristao preći na stranu komunista u zamjenu za svoj život, osuđen je na smrt. Uspio je ranjen pobjeći prilikom kopanja vlastite rake, stigao do naselja Sant'Andrat dello Judrio kod Corno di Rosazzo gdje se u lokalnoj ljekarni pokušao liječiti a zatim se sklonio u mjestu Dolegnano kod neke obitelji. Netko ga je izdao, došli su po njega „gapisti“ pa se ponovo našao pred „svojom“ rakom.
Natjerali su ga u raku koju je iskopao sa svojim drugovima a zatim mu je pištoljem pucano u potiljak.
Na ulazu u šumski park Bosco Romagno, posjetitelj može vidjeti spomenik podignut nesretnim borcima brigade Osoppo.
Pier Paolo Pasolini je o bratovoj smrti saznao 3 mjeseca kasnije, koncem svibnja 1945. U travnju 1945.On i majka vratili su se u Casarsu, „zemlju bez povratka“ kako ju je nazvao. Željno su očekivali povratak sina i brata Guida, da se vrati iz planina. Kako je doživio smrt voljenog brata, Pasolini je opisao u jednom pismu upućenog prijatelju : „Ne mogu pisati bez da plačem i sve moje misli dolaze konfuzno sa suzama. U početku sam osjećao samo užas, odbojnost prema životu, i jedina neočekivana utjeha bila je vjerovanje u postojanje sudbine kojoj se ne može pobjeći pa je dakle, ljudski ispravno. Jedina pomisao koja me tješi, da nisam besmrtan i da Guido nije učinio ništa drugo već me velikodušno pretekao za malo godina koje mi predstoje, prema onom ništavilu kuda sam se i ja uputio“.
Odlazak u Malghe di Porzus
Stigao sam u Faedis u kasnim popodnevnim satima gdje navigacija nije pokazivala daljnji smjer kojim trebam krenuti. Pred gostionicom na glavnom trgu, nekolicina ljudi igra karte na otvorenom. Vidi se, zbog pandemije, redovni posjetitelji gostionice, stekli su nove navike. Na moj upit kuda trebam voziti da stignem do Malghe di Porzus, odgovori su bili različiti. Netko mi je kazao desno od slijedećeg križanja a drugi lijevo. Nekako su se složili da trebam voziti do mjesta Canebola i tamo pitati kuda dalje.
Nakon Canebole bila mi je puno jasnija dilema osoba pred gostionicom. Uska zavojita cesta vodila je više kilometara, negdje tamo gore, prema šumi. Nigdje na vidiku drugih vozila na cesti, sumrak se bližio a ja uporan, da posjetim to spomen mjesto kojemu je 2010. dodijeljen status talijanskog nacionalnog spomenika, o kojem sam čitao u nekim knjigama talijanskih povjesničara.
Konačno na nekom malom raskršću, vidim putokaz za Malghe, još samo 3 kilometra u šumi. Visoko je to, na preko 1000 metara nadmorske visine a pored ceste, hrpe smrznutog snijega. Odjednom, stižem na malu čistinu i uređeno parkiralište. Stigao sam na cilj. Kameno stepenište vodi me pred uređenu staru kamenu kuću pored koje se vijori talijanska državna zastava i spomen ploča koja posjetitelja informira što se tu dogodilo 7.veljače 1945.
Teška masivna drvena vrata su zatvorena ali ne i zaključana. Otvaram ih i stupam u polumračnu praznu prostoriju. Osjećam laganu nelagodu, tu unutra se dogodio zločin, barem prema kadrovima iz filma „Porzus“ režisera Renza Martinelija. Ovdje su ubijeni Francesco de Gregori „Bolla“, komandant odreda partizanske brigade „Osoppo“ (stric istoimenog poznatog talijanskog kantautora), Gastone Valente „Enea“ politički komesar, partizanka Elda Turchetti „Livia“ i jedan mladić kojeg su ubojice usput zarobili i doveli gore u kuću.
Tko je bila Elda Turchetti ?
Život nije bio naklonjen Eldi Turchetti. Rodom je bila iz okolice Udina, iz ekstremno siromašne obitelji bez oca. Nakon njemačke okupacije, bila je primorana, da bi se njena obitelj prehranila, nekih mjesec dana (lipanj-srpanj 1944), raditi za SS-ovce. Raditi teške fizičke poslove i ništa više od toga. Slučajno ju je zamijetio neki engleski novinar i vrlo brzo nakon toga, radio London ju je optužio da je opasna špijunka koja radi za Nijemce. Partizansko komunističko rukovodstvo GAP (Gruppi di Azione Patriottica) smatralo je optužbu radio Londona ozbiljnom ali nisu ništa konkretno poduzeli protiv nje pa je ona, putem poznanika dovedena do rukovodstva brigade Osoppo u malgu Porzus.
Partizani ne komunisti iz brigade „Osoppo“, nakon što su je ispitali, zaključili da je Elda nevina i neopasna osoba koja se samo borila za preživljavanje. Držali su je kod sebe oko 2 mjeseca sve do tog tragičnog 7.veljače.
Nije imala sreće. Kobnog dana kada su partizani „gapisti“ odlučili poubijati „svoje partizanske drugove“, Elda Turchetti se našla na njihovom putu i nastradala nakon što su je optužili da je špijunka.
Dugo godina nakon rata, u Italiji su se vodile rasprave u vezi uloge Elde Turchetti za vrijeme njemačke okupacije. Sve dok 70-godina, iz arhiva u Ljubljani, nisu izvučeni dokumenti koji su pripadali „gapistima“, a sadržavali su i zapisnik partizana brigade „Osoppo“ o provedenoj istrazi i oslobođenju Elde Turchetti od sumnje da je njemački špijun. U zapisniku je pisalo da su partizani brigade „Osoppo“ primili u svoje redove Eldu Turchetti i dali joj partizansko ime „Livia“ sa matičnim brojem 1755.
Info tabla Malghe di Porzus
Malghe Topli Uorch kasnije poznate kao Malghe di Porzus bile su teatar najtežeg, međusobnog internog sukoba, pripadnika talijanskog pokreta otpora tokom Drugog Svjetskog rata.
Iz teksta koji se može pročitati na info tabli vidljiv je službeni stav države Italije i optužba glavnog krivca za masakr talijanskih partizana. Talijani su vrlo direktno optužili IX slovenski korpus i partizane „titine“ koji su nastojali ovaj dio sjeveroistočnog Friulija, na svega 3 kilometra od slovenske granice, pripojiti Sloveniji odnosno novoj Jugoslaviji, na temelju odluka AVNOJ-a u studenom 1943., u Jajcu.
Obzirom da je tekst na info tabli i objašnjenje događaja koji su prethodili masakru opširni, objaviti ćemo ih u drugom nastavku ovog teksta.
Obradio: Veljko Ivančić
Izvor podataka: Gianni Oliva „Foibe“, 2002.
Arrigo Petacco „L'esodo“, 1999.
Film „Porzus“, 1997.
CulturaCattolica.it, 2022.
Info tabla Malghe di Porzus,2022.
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
.jpg, savudrijska borovi, 2.jpg)
.jpg,ahile papa, nasl to.jpg)
.jpg, nasl reportaža.jpg)