Mala Lily,

Izdvojeno :

Mala Lily,

Objavljeno: 26.05.2020 u Objavljeno: 07:41

Mala Lily, "zvjerka braniteljica"

Zamislite:
Malo selo na brdašcu nedaleko od mora. Nekoliko kuća duž seoske ceste uz crkvu s malim tornjem-zvonikom, staru školu i crvenom ciglom zidanu špinu usred sela. Vijugavim putićem silazi se do mjesnog groblja. Okolo maslinici, vinogradi, šumarci u kojima "bambiji" žive, uzorana crvena istarska zemlja, miris lavande i lovora, jutarnji pjev ptica, večernja zvonjava crkvenog zvona uvijek u isto vrijeme, pogled na more i....nema užurbanosti.
Sve u ovom mjestu teče lagano, čak se i osobna vozila malo utišaju kada prilaze kamenim kućama kamo voze svoje vlasnike. Svi se u ovom malom mjestu poznaju. Do u dušu. Uspavaju se zimi, a ljeti učestaju druženja koja svoju krunu dobiju na godišnjoj lokalnoj fešti. Sjati se tada sve mlado i staro da bi guštalo u siru, ribi, maslinama, pršutu, vinu, kroštulama, fritulama, glazbi, pjesmi, plesu, smijehu, čakuli....
Mada, ima sve vise kuća koje su kupili stranci, a u njih dolaze samo tijekom ljeta. Tada oni mijenjaju brzinu života u velikom gradu za mir sela ovog malog. Do tada, portuni njihovih kuća i škure na prozorima čekaju.
Jeste li zamislili jedno ovako selo malo? Vjerujem kako jeste.

Kućna ljubimica

E, tako izgleda skoro svako selo ili manje mjesto u Istri. U jednom takvom i ja živim. U kamenoj kućici koja u sebi sve gušte za život miran ima. Svaka ovakva istarska kuća diše svojim kamenom, drvetom, svojim tihim životom. Poslije izlaska iz sarajevskog ratnog grotla nije mi mogla biti propisana bolja terapija za dušu i tijelo do život u Istri, u jednom ovakvom selu, u jednoj ovakvoj kući i odnedavno.... uz moju kućnu ljubimicu, maznu, dražesnu, bebu psa mješanca - moju Lily.
Ali....a kakva bi to priča bila kada ne bi imala ovu znakovitu riječcu "ali"?
Došla nam je ove godine neugodna posjetiteljica, gospođica Korona i polako nas naučila kako poslije nje ništa vise neće biti isto. I nije. Niti u selu mom malom.

Provalnik

Idilu života u njemu meni osobno je presjekla prošla noć. Imala sam puno konkretnijeg "posjetitelja" od korona virusa.
Netko je bez kucanja htio ući u moju kuću.
Netko je poželio nešto tuđe.
U gluho noćno doba.
Ali, idemo iz početka.
Dakle, sinoć sam, kao i svaki dan, pisala do duboko u noć. Tako to meni paše. A pišem u sobi koja je u prizemlju moje kuće. Svjetlo upaljeno, nekada zna "gorjeti" do jutra. Ako mi se ne rastaje od pera. Tako i prošlu noć. Pišem i slušam tihi lagani instrumental. Slušalice u ušima. Učinilo mi se kako sam čula neke zvuke izvana. Koraci. Pogledam na sat, jer kada pišem zaboravim na vrijeme. Bilo je pol tri u noći. Malo prigušim zvuk glazbe. Mir. Pa koraci.
Moja ljubimica Lily spava u hodniku na svom jastuku. Ali, vise ne spava. čujem njeno lagano režanje. Ono koje dolazi iz dubine grla...hhrrrhhrrrrhrr....i evo je k meni. Gleda mene, pa prozor, pa mene, pa prozor i počne bjesomučno ratoborno napadački lajati i propinjati se u pravcu prozora. Onda odlazi do kućnih ulaznih vrata i na njih laje.
"Umrla" sam od straha.
Znam kako ne laje na prozor, niti na vrata, već na osobu koja se nalazi s druge strane. Sledila sam se. Sto napraviti?
Najradije bih se bila pokrila po glavi i zamislila da je sve to san. Ružan.
Ali, nije.
Lilyca i dalje laje, ne staje. Dere grlo od lajanja. Kod mene je od svog rođenja, a ja do sada nikada nisam čula ovakvo njeno lajanje. Mislim da bi i samim lajanjem rastrgala onoga sa druge strane prozora/vrata.
Nisam je niti pokušavala smiriti. Tiho sam, pokrivena po glavi poplunom kako se ne bi čuo razgovor, pozvala policiju ukratko rekavši o čemu se radi.
Ne znam kako, ali dečki su došli iznenađujuće brzo. Biti će da su bili blizu u redovitoj noćnoj patroli. Nebu hvala.

Intervencija policije

Malo prije njihovog dolaska, Lilyca je prestala lajati. Uzela sam je u naručje i smirivala dok me ona gledala pogledom, usplahirenim i snažnim istovremeno. I za nju je ova nenajavljena posjeta bila silan stres, ali je pokazala kako i koliko bi me ona, mrva, mrvasta, branila.
Ispričah ljubaznim i profesionalno korektnim dečkima u plavom sto se dogodilo. Obišli smo zajedno kuću, pokazali su mi od kuda su eventualno mogli doći nenajavljeni posjetitelji, smirivali me i rekli da ne brinem, da će do jutra oni proći nekoliko puta kroz selo, a tko god da je bio - sada ga više tu nema.

Zahvalila sam, ispratila ih i legla u krevet. Naravno kako zaspati nisam mogla. Strah je čudna "stvarčica", lako se uvuče u čovjeka, a teško se povuče. Dočekala sam da prva svjetlost dana proviri kroz škure i tek tada usnula.
Tijekom dana sam pomislila na to kako Lilyca uopće nije niti režala, niti lajala na policajce. Niti njih ne poznaje, ali valjda psi imaju ugrađen taj prirodni čip-detektor koji im kazuje tko je dobronamjeran, a tko to nije.

Krađe po okolnim selima

Eto, tako dođoše vremena u kojima mira nema niti u idiličnim selima koja opisah na početku ove priče.
Saznadoh kako se slično desilo prije dva dana u mjestu nedaleko od sela moga malog. Noćni pokušaj ulaska u tuđu kuću na silu. Ima to pravni naziv kao točno određeno kazneno djelo, ali namjerno susprežem pravnika u sebi kako priča ne bi bila omeđena stručnim pojmovima.
Rekoše mi kako doba korone utječe i na to da određene skupine ljudi bivaju uskraćene za "opskrbu" , te im je ovo jedan od načina, a najlakši su ciljevi zatvorene, zakračunate i kuće na osami.
Ne znam samo sto su u mojoj kući planirali?
Ta, vidjeli su svjetlo.
Dobro, mene nisu mogli vidjeti, ali čuli su Lily.
Dobro, mogli su misliti da u kući nema nikoga do psa kojega mogu uspavati.....
O, moj Bože.....
Pa, sve nešto razmišljam...da nije bilo moje Lilyce u kući...ja sam pisala, glazba u ušima...ne bih bila ništa registrirala dok....ne smijem niti pomisliti što je sve moglo biti.
Dolazim do zaključka kako je moja mala kućna ljubimica, preobrazivši se u "zvijer braniteljicu", mene, ustvari, prošle noći spasila od susreta sa provalnicima. Uh!

I što je ljubav!

Želim da nam se vrate dani u kojima mi se događalo da ujutro odem na posao, poslije posla u kupnju i/ili kavu s frendicom i dođem uvečer doma, stavljam ključ u vrata i vidim da su otključana. Nije mi padalo na pamet niti pomisliti kako je netko provalio u kuću. Ma, neeeee....sjetila bih se tada da sam zaboravila zaključati kuću ujutro pri polasku na posao, nije se to jednom bilo dogodilo.
Jel' puno očekujem ako se nadam povratku tih dana i toga vremena?
Zar zaista poslije korone ništa vise neće biti isto?
Dok se ovo pitam, Lilyca mirno spava na mojim nogama. Zaslužila je.
O, itekako je to zaslužila moja kućna ljubimica koja mi je prošlu noć onako silno lajući, na svoj način pokazala kako bi me branila i što to ljubav jeste. Stavila je svojim iskonskim instinktom sebe ispred mene pred opasnost. Braneći nas tako obje od dolazećih nevolja koje je namirisala.

Piše: Elizabeta Zubak

Ostale vijesti iz kategorije