Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Ma svi su oni isti…..i zato se ništa ne mijenja
Objavljeno: 10.04.2026 u Objavljeno: 18:02
Postajemo pasivno društvo koje „prepušta vlast drugima“ u kojem pojedinci stavljaju vlastite interese iznad sustava
„Mrzim ravnodušne. Vjerujem da živjeti znači biti aktivan. Tko živi, ne može ne biti građanin i sudjelovati. Ravnodušnost je apatija, parazitizam, kukavičluk – nije život.“
Ove riječi Antonio Gramscia, vrhunskog intelektualca i filozofa političke misli, izrečene davne 1917.godine., u Italiji pogođenoj Prvim svjetskim ratom i danas podsjećaju nas da angažman nije stvar vremena ili mjesta – on je bit samog života.
Danas, u Umagu i širom Hrvatske, ta poruka i dalje nosi poseban značaj : ravnodušnost prema društvenim procesima, lokalnoj politici ili zajednici jednako je pasivno prepuštanje svijeta drugima, dok aktivno sudjelovanje, baš kao što je Gramsci pisao, oblikuje ne samo našu sadašnjost, nego i budućnost zajednice.
Gramsci je između mnogo drugih sjajnih misli napisao i ovo: „ Biti svjestan je naporno. Mnogo je jednostavnije ne znati, ne informirati se, ne birati. Ali svaki put kad ostaneš ravnodušan, dopuštaš da netko drugi odlučuje umjesto tebe“.
Gramscijev poziv na aktivnost može se prenijeti u inicijative građana, udruga, volontiranje ili praćenje lokalnih odluka. Sudjelovanje nije samo glasanje na izborima, nego i konkretno djelovanje.
Ako građani ne reagiraju na lokalne probleme, primjerice nezadovoljne infrastrukturom, transparentnošću, politikom ili javnim resursima, tada se stvara pasivno društvo koje „prepušta vlast drugima“, što je upravo ono što Gramsci kritizira.
Gramsci nas uči da život znači sudjelovati. U današnje vrijeme to ne znači biti promatrač, nego aktivni građanin: pratiti odluke lokalnih vlasti, prijavljivati nepravilnosti, sudjelovati u inicijativama, braniti javni interes. Ravnodušnost nije neutralnost- ona je oblik pasivnog odustajanja od života i društva.
No, aktivnost građana nije dovoljna ako država i njena vladajuća politička kasta ne pokažu sposobnost i volju razvijati demokratsko društvo. Društvo u kojem pojedinci stavljaju vlastite interese iznad sustava, zloupotrebljavajući položaj i ovlasti dobivene na izborima, nikada neće funkcionirati po principima pravde i transparentnosti.
Racionalno i odgovorno upravljanje javnim novcem te njegovo korištenje za dobrobit čitave zajednice nije samo ideal – to je temelj demokracije. Kada vlasti zanemaruju tu odgovornost, a pojedinci postupaju mimo zakona i etike, građani postaju zarobljenici sustava u kojem sudjelovanje gubi smisao.
Gramscijeva misao stoga nas podsjeća da demokracija zahtijeva obostrani angažman: aktivne građane i odgovorne vlasti. Samo kroz kombinaciju tih dvaju elemenata zajednica može rasti i razvijati se, a ravnodušnost i zloupotreba moći ne smiju biti normom.
U našoj umaškoj sredini, izazovi koje Gramsci opisuje jasno su vidljivi. Lokalna vlast često pokazuju nedostatak transparentnosti u upravljanju javnim resursima, dok infrastrukturni projekti kasne ili se provode selektivno, pogodujući privatnim interesima umjesto cijeloj zajednici. Kada gradonačelnik raspolaže javnim novcem s krajnjim namjerama ili ga koristi za osobnu promociju, građani zapravo plaćaju cijenu njegove neodgovornosti.
Takvo stanje stvara pasivno društvo, u kojem pojedinci gube vjeru u sustav i prestaju aktivno sudjelovati, dok istovremeno neki koriste svoj položaj iznad zakona i pravila. Upravo tu ravnodušnost Gramsci označava kao oblik pasivnog odustajanja – no ovdje je ona potpomognuta i neodgovornom državom i lokalnom upravom.
Aktivno građanstvo stoga postaje ključ: pratiti odluke, prijavljivati nepravilnosti, zahtijevati transparentnost i odgovornost, sudjelovati u inicijativama koje promoviraju javni interes. Samo kroz kombinaciju angažiranih građana i vlasti koje poštuju demokratske norme, javne resurse i zakone, zajednica može ostvariti pravi demokratski razvoj.
U Umagu, to znači jasno postaviti pitanja vlasti: tko raspolaže javnim novcem i s kojom svrhom? Kako se donose odluke i tko nadzire njihovu provedbu? Građani ne smiju ostati promatrači u sustavu koji je sklon zloupotrebama – aktivnost nije samo pravo, nego i obveza svakog pojedinca koji želi život u zajednici koja funkcionira pravedno i učinkovito.
Ovih sam dana na sudu u Pazinu slušao potpuno izvrgnutu interpretaciju i iskrivljenu sliku te ocjenu rada i djelovanja civilne udruge koja se zalaže za transparentno i odgovorno upravljanje javnim resursima u Gradu Umagu. Za površnog slušatelja tog istupa na sudu, gotovo bi se moglo kazati, ispalo je da nije problem u onima koji se nezakonito ponašaju, zloupotrebljavaju službeni položaj i pogoduju investitorima nepoznatog porijekla kapitala, problem je, u onima koji javno ukazuju na štetno ponašanje osoba koje obnašaju vlast i tobože u naše ime i za naše potrebe, donose prostorne planove i usmjeravaju javni novac u (ne)realizaciju projekata društvene zajednice.
Nakon tog istupa izvjesnog gospodina, pitao sam se, ono što Talijani koriste kao idiom „ci sei o ci fai „ ( radi li se o nesposobnosti/nerazumijevanju ili o svjesnom iskrivljavanju činjenica) da bi sebe obranio pred časnim sudom ? Mogu samo zaključiti sljedeće, činjenična istina ili procesna istina nisu isto, pa krajnji rezultat ovisi o tome kako je istina dokazana, strukturirana i izložena, odnosno kako ju je sudac shvatio.
Problemi institucionalne kontrole i zloupotrebe
Najnoviji slučaj Vedrana Pavleka, koji je godinama pljačkao sredstva Hrvatskog skijaškog saveza, pokazuje koliko je važno postaviti pitanja:
- Koliko je sličnih slučajeva u zemlji, a da institucije ne reagiraju?
- Koliko prijava o zloupotrebama javnog novca zapravo dolazi do istrage?
- Jesu li represivni organi potpuno autonomni ili djeluju selektivno, po nečijem diktatu?
U bivšoj državi postojale su Komisije za ispitivanje porijekla imovine – današnji sustav nije potpuno ekvivalentan. Formalne prijave o imovini dužnosnika postoje, ali pitanje je koliko se one provjeravaju, nadziru i uspoređuju s imovinom u drugim državama, uključujući EU i izvan nje.
Kako se kontrolira imovina u državama članicama EU? Kako se kontrolira imovina u državama koje nisu članice EU? Jesu li bankovni računi, nekretnine i druga sredstva dužnosnika u inozemstvu predmet kontrole i evidentiranja?
Odgovori na ova pitanja nisu uvijek dostupni građanima, što dodatno potiče pasivnost i gubitak povjerenja u sustav.
Gramscijeva sudbina- upozorenje i pouka
Antonio Gramsci je vjerovao u pravednije društvo i intelektualno se borio protiv fašizma. Ipak, završio je u zatvoru režima koji nije trpio suprotno mišljene. Njegova sudbina djeluje kao upozorenje-ali i kao složena pouka koja ide u više smjerova, ne samo jedan. Istina i pravda ne jamče osobni ishod. Biti u pravu ne znači nužno pobijediti u vlastitom vremenu. Fašistički režim ga je ušutkao. Poznata je i rečenica tužitelja: „ Moramo spriječiti da ovaj mozak radi 20 godina“.
Unatoč zatvoru, Gramsci je napisao svoje Zatvorske bilježnice, koje su kasnije snažno utjecale na politiku, sociologiju i filozofiju. Pisma koja je pisao i uspijevao slati iz zatvora svojoj majci, sestri i bolesnoj supruzi u Moskvi, bila su pisma jednog slobodnog čovjeka iza rešetaka a ne pisma jednog zatvorenika. Brinuo je o razvoju svojih dvojice sinova Delia i Giuliana, o zdravlju svojih najmilijih a istovremeno pisao o filozofiji, politici, ekonomiji i dr., tekstovi njegovih djela prepoznatih ne samo u Italiji već i u svim glavnim gradovima socijalističkog internacionalizma, od Moskve do Londona, od Pariza do Beča. U 11 godina provedenih na robiji (1926-1937) bio je razdvojen od obitelji, koja se sklonila u SSSR, bolestan i izoliran. Umro je u zatvoru a da nikad nije upoznao svog mlađeg sina Giuliana koji se rodio nakon njegovog zatvaranja.
Gramsci s njegovom idejom „hegemonije“ može se dobro povezati sa svime što se nama događa u ovim vremenima. Misao Antonija Gramscija o vlasti kao „intelektualnom i moralnom vodstvu“ koje osigurava pristanak pokazuje da moć ne počiva samo na sili, nego na oblikovanju onoga što društvo prihvaća kao zdravorazumsko i legitimno.
Upravo zato je uznemirujuća sličnost s današnjicom: mehanizmi koje je opisivao u fašizmu mogu se, u blažim ali prepoznatljivim oblicima, pojaviti i unutar formalno demokratskih sustava kada se kontrolira narativ i potiskuje kritika.
Zvuči poznato zar ne ?
Zapisao: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg)
