Luke na rijeci Mirni, peti dio

Izdvojeno :

Objavljeno: 02.06.2021 u Objavljeno: 22:02

Život stanovnika uz rijeku

O plovnosti rijeke Mirne u prapovijesti, kao i o kopnenim vezama između prapovijesnih mjesta, možemo samo nagađati.
U antici se nedvojbeno moglo ploviti današnjem ušćem Mirne. Uslijed stoljetnog nanošenja fluvijalnog materijala ušće rijeke se vremenom zatrpavalo i gubilo na dubini, no u antici je bilo mnogo dublje. Još i danas na ušću rijeke u Tarskoj vali postoje spomenici brodarenja. Nekoliko antičkih golemih kamenih blokova i dandanas svjedoče o tome. No svo ovo ne umanjuje i postojanje skele koja je povezivala novigradsko područje sa ovim prostorima. Ovdje je svoje posjede imala obitelj Filipa Arapa u 3. st. inače poznata po natpisnoj građi o štovanju boga Mitre.
Na samom ušću rijeke smjestio se Antenal, toponim na samoj razini mora. Još u rimsko doba ovdje postoji luka. Preko Antenala vode morski i cestovni putevi. Ovdje prolazi cesta smjerom sjever-jug koja je međusobno povezivala obalna naselja i posjede. Na ovom prostoru mogli su pristajati i najveći brodovi; galije sa po nekoliko redova vesala. Iz pisanih izvora saznajemo da se i u srednjem vijeku ovdje nalazila luka imenom Porto Quieto, poslije Venecije jedno od najvećih pristaništa na sjevernom Jadranu. Po zapisima biskupa Tommasinia ovdje se znalo «odmarati» 40 – 50 brodova različitih zastava. To je bilo moguće stoga što su se u blizini Antenala nalazili izvori pitke vode, bilo je dovoljno ogrjevnog drva i radne snage. Stoga nije ni čudno da je još oko 1400. godine otvorena prva «oštarija». Već 1483. godine u Antenalu poduzetnik Sebastiano Erizzo izgradio je prvu ciglanu, koja je proizvodila kanalice, ciglu i srodni građevinski materijal ne samo za potrebe Istre, već se ovaj građevinski materijal vozio čak do Habsburškog carstva. Ciglana je radila sve do naših dana. Od svih luka koje su stoljećima bile na rijeci i uz nju, jedino je još aktivna ova luka u kojoj se danas vrši pretovar kamena iz obližnjeg kamenoloma.
Uzvodno prema Ponte Portonu, na Mirni, u blizini značajnog fortifikacionog objekta Sv. Juraj nalazilo se malo pristanište, čiji kameni blokovi za vezivanje brodova i dandanas postoje. Vjerojatno je ovdje bila i naplatna stanica za plovidbu rijekom Mirnom jer plovidba rijekom nije bila besplatna. Ispod Nove Vasi bila je mala prometna lučica Pešine a nešto više uzvodno, ispod sela Lozari i luka Nengon. Obje su ove lučice služile mjesnom stanovništvu Brtonigle i Krasice za odvoz vina, ulja, žita, voća i drva nizvodno u pravcu ka moru pa dalje do Trsta, Venecije…Danas su spomenute luke prekrivene muljem i nanosima zemlje koje je nanijela rijeka Mirna nizom stoljeća, a u potpunosti su nestali sa zemljovida tijekom 19. st.
Sudeći po nadmorskim visinama, more je sigurno dopiralo do Baštije, grožnjanske luke, koja se nalazila više od deset kilometara od mora. Još je Petronio, zabilježio da se na ovom prostoru nalazila antička luka a u srednjem vijeku na ovim prostorima susrećemo prostrano pristanište za utovar i istovar robe. U jednom proglasu iz 1590. godine u točki 12. nailazimo na tekst u kojem se bilježi da «lađe koje dolaze iz gornjeg toka rijeke Mirne moraju cijelim teretom ući u područje Baštije». Općenito se naziv Bastija može tumačiti u govoru istarskih Hrvata kao pohrvaćena turska riječ «Bahša» tj. bašća. Međutim riječ bastija na rijeci Mirni javlja se u pisanim izvorima prije nego li je riječ bosanskog turcizma mogla doprijeti među Hrvate na području Istre(1457.g). Sasvim se pouzdano može tvrditi da riječ bastia ne potječe niti od Gradinaraca a niti od vremena rimskih osvajanja ovih prostora. Tada bi se utvrda zvala jednostavno «turris» od koje potječe naziv za Tara latinski bi bio «castrum»»castellum». Naziv Bastia javlja se u 15. st. dakle prije nego pohrvaćena turska riječ «bašća». Prema tome možemo pouzdano tvrditi da je naziv Bastia nastao po kuli (bastia) koju su Mlečani podigli za obranu luke u Bastiji. Ipak, govoriti o imenu Baštije a ne spomenuti legendu koja se učila i u školama prošlog stoljeća bilo bi izlišno. Legenda govori kako je Madona plovila rijekom Mirnom u načvi. Došavši ispred današnjeg toponima na rijeci Mirni jednostavno je izgovorila «Basta « i otuda ime mjesta Bastija ili Baštija. O važnosti luke u Baštiji i pristajanju velikih brodova u srednjem vijeku, govori i tarifa iz 1726. godine postavljena na trgu u Vižinadi. Sudeći po ovim podacima, u luci su mogli pristajati brodovi s rutama i većim od 200 kilometara. U blizini Baštije nalazi se i izvor pitke vode Gradole, sa kojeg se dobar dio Istre napajao vodom. Znakovito je da ime Gradole potječe od latinske riječi «graduus» što u prijevodu znači određeni stupanj plovidbe.
Uzvodnije, sve do Istarskih toplica, plovidba se ograničavala na brodove čija je dužina bila između 5 do 10 metara. Riječ je o brodovima čiji gaz nije prelazio 1,5 metara. To su brodovi bili uglavnom veslarke, drvene građe s tek nekoliko članova posade, a služile su u rimsko doba za prijevoz amfora i keramičkog materijala. Stoga nije čudno da se kod Livada i ispod Motovuna našlo pri iskopinama predmete od keramike. Uzvodno do Istarskih toplica, te dalje sve do Kamentih vrata koje se nalaze na 35. m nadmorske visine plovilo se isključivo batanama i batelima veoma plitkog gaza. Najvjerojatnije je posljednje značajno pristanište bilo negdje na području Istarskih toplica. Gornji dio toka rijeke bio je izložen utjecajima vodotoka, koji se usjecao u kraške stijene, a materijal taložio duž svojeg toka. More ovdje nije dopiralo, te je plovnost ovisila o vodenom toku rijeke.
Značajno je da se donjim i srednjim tokom rijeke plovilo i poprijeko. Zabilježena je prijevoznička djelatnost stanovnika Kostanjice koji su stoljećima splavarili kako niz rijeku tako i poprijeko rijeke. Poznati su bili kostanjevački «batelieri» koji su ponekad morali i konopcima vući splav poput čuvenih burlaka sa Volge. U tom poslu pomagali su im i magarci.
U antici je razina mora prelazila razinu doline rijeke Mirne. Stoga su prodori mora dosezali duboku unutrašnjost, ograničavajući slatkovodni tok rijeke samo na gornji tok, negdje do granice stijena Sv. Stjepana. Morska se voda u središnjem toku miješala sa slatkovodnim te činila boćato područje. Neki toponimi to očito potvrđuju kao toponim Slanići u srednjem toku rijeke. Mirna je tipična kraška rijeka koja je stoljećima nosila materijal iz svojeg gornjeg toka te fluvijalnim nanosima podizala razinu kopna. Već je «Serrenissima» započela u 15. st produbljivanjem rijeke i čišćenjem bočnih kanala sve u svrhu plovnosti rijeke. Austrougarska monarhija je 1910. godine podigla branu na ušću rijeke i izgradila cestu do Poreča a Italija je do Drugog svjetskog rata izgradila most preko rijeke kod Antenala. Paralelno sa izgradnjom putova gradi se i uskotračna «vinska pruga» čijim prijevozom u potpunosti nestaju luke na rijeci Mirni. Mnoge manje lučice, napuštene još u srednjem vijeku, nestaju a neke su i danas pod muljem rijeke a posljednja luka na Mirni, Baštija, nekako umire sa dolaskom uskotračne pruge. Definitivno se gasi poslije Drugog svjetskog rata, kada i posljednji stanovnici mjesta napuštaju svoja ognjišta.
Od nekadašnjih luka danas je ostao tek poneki kameni blok što vraća sjećanje na živost kako na rijeci tako i uz rijeku. Nažalost, s propadanjem luka a i uslijed kužnih bolesti stanovništvo se odavna preselilo na visove uz samu rijeku. U srednjem i donjem toku rijeke, uza samu njenu obalu, danas obitava tek nekoliko obitelji.

Tekst: Zlatan Varelija

Fotografije
Naslovnica Tarska vala
1.Bastija
2.Antenal

Autor ovog serijala biti će jedno vrijeme odsutan. Stoga novi nastavak za desetak dana