Lovrečica – oaza mira nadomak Umaga (prvi dio- prošlost)

Izdvojeno :

Objavljeno: 24.07.2020 u Objavljeno: 08:35

Ugodna klima dozvala prve stanovnike

(Svoje ime mjesto duguje svetom Lovri što predstavlja hagionim. Hagionimi su nazivi mjesta izvedeni od svetaca)

Pri spomenu Istre i njene osobenosti kulturno povijesnog krajolika, ona se obično svodi na predodžbu gradića smještenih na uzvisinama koje dominiraju terenom. No Istru čini i jedan drugačiji obično manje poznat i spominjan krajolik. On je obilježen kraškom zaravni blago položenom prema moru, gdje izrazitih uzvisina gotovo uopće da i nema. Nju obično nazivano kraška zaravan koja se pruža od Savudrije sve do Novigrada i čini najveću aglomeraciju Bujštine. Na ovim prostorima obitava više od tri četvrtine sveukupnog stanovništva ovog kraja.
Bez obzira što je prastanovnik Istre baštinio sredozemnu tradiciju življenja na uzvisinama, gdje je gradio svoja obivališta gradine, i bez obzira što je bio stočar, u ovim krajevima zasigurno je i ribario u morskim uvalama gdje će mnogo stoljeća kasnije Rimljani izgraditi svoja pristaništa. Tu na toj kraškoj zaravni smjestila se Lovrečica. Prelistavajući razne vodiče, brošure, nju se opisuje kao malo ribarsko mjesto očuvane povijesne jezgre i skladnoj kamenoj izgradnji.
Smještena nekoliko kilometara južnije od Umaga, svoju povijest započinje još u Rimsko doba. U župnim arhivima u Lovrečici u zapisima nekadašnjeg župnika mjesta vlč. Zvonimira Brumnića možemo pročitati:»Lovrečica je bila naseljena 4 tisuće godina prije Krista, tj. u neolitiku. U doba rimske vladavine na ovom području bilo je naselje s mnogo vila, zgrada za kupanje, dok je zemlja bila razdijeljena rimskim vojnicima koji su se istakli u ratovima. Kršćanstvo se na ovim prostorima raširilo u prvim vjekovima poslije Krista iz Novigrada i Akvileje. Crkva je sagrađena u VI. st. i posvećena u čast sv. Lovre mučenika u Rimu. Naselje nije imalo svoje zidine niti kule.» Iako svoj procvat nalazi u rimskom dobu, mjesto se nikada nije razvilo u veće pristanište. U njemu se razvila tek manja ribarska lučica za potrebe mjesnog stanovništva. Prvenstveno zbog činjenice da je dubine luke izuzetno mala i u nju mogu uplovljavati samo brodice izuzetno plitkog gaza, a i sama luka nije osobito zaklonjena od udara vjetra i velikih valova. Iako svoj procvat duguje rimskom dobu, mjesto se nigdje ne spominje u antičkim zapisima. Vjerojatno je naseljavanje ovog područja počelo negdje u II. i I. st. prije Krista, što je vidljivo iz arheoloških nalaza koji su pronađeni na ovom području. Svoj razvoj ne duguje svojem malom pristaništu, koje nije bilo povoljno za uplovljavanje brodova, već prvenstveno svojom okolinom i pitomom klimom kao i rimskom cestom koja je prolazila ovim područjem.
Po prvi puta Lovrečica se u dokumentima spominje 1028. godine kad je car Svetog Rimskog carstva Konrad II dodijelio Lovrečicu akvilejskom patrijarhu Papponu. U ovoj ispravi nailazimo po prvi puta da se spominje villa Santi Laurentti, odnosno seosko gospodarstvo svetog Lovre. Isprava spominje da je Konrad II. dodijelio akvilejskom patrijarhu Papponu ovaj posjed, a ovaj je 1037. godine vratio posjed Konradu II., koji je te iste godine posjed dodijelio Novigradskoj biskupiji. Kako je Lovrečica te godine potpala pod navedenu biskupiju crkveni dostojanstvenici koji su upravljali njome nazivali su se grofovi Lovrečice. U čitavom svom razdoblju mjesto pripada Novigradskoj biskupiji i to na rubnom području, usko graničeći sa Tršćanskom biskupijom, i posjedima koje su posjedovali obitelj Verzi u susjednom Svetom Ivanu Kornetskom. Stoljećima je obitelj Verzi željela preuzeti posjede u Lovrečici, ali zbog uplitanja Novigradske biskupije to joj nikada nije pošlo za rukom. Osobito vrijedni podaci o Lovrečici potječu iz pera biskupa Tommasinija. Iz njegovih zapisa iz 17. st. doznajemo da u mjestu obitava 36 obitelji, koje se uglavnom bave uzgojem maslina, vinove loze, ispašom stoke, iskorištavanjem šuma i ribarstvom. U selu se nalazi crkva, s zvonikom i groblje. U tim vremenima većina stanovnika obitavala je u udaljenijem zaleđu koje je bilo zdravije i pogodnije za bavljenje poljoprivredom i iskorištavanjem šuma, kao i uzgojem stoke. U daljnjim podacima doznajemo da je područje Lovrečice 1818. godine naseljavalo 358 duša, a samo stoljeće kasnije 1939. godine 1080 žitelja.
S druge strane Lovrečišćanskog zaljeva nalazi se toponim Punta Mulino. Nekada je tu bio mlin kojeg je pokretao vjetar jedan od prvih takvih mlinova u ovom djelu Evrope. Nakon pada Austrougarske monarhije mlin na vjetar zamijenio je električni mlin, koji je mljeo sve do kraja drugog svjetskog rata. Nakon rata više nikom nije bio potreban. Sam mol u Lovrečici dovršen je 1939. godine i odmah je stavljen u funkciju. Na jednoj od starih fotografija vidimo brod privezan uz mol i sito za prosijavanje pšenice koja se dopremala u električni mlin.
Danas, stisnuta uz more, živi jedan posve miran povučeni život. Nekada je kroz mjesto prolazila glavna županijska cesta, koja to već odavna nije otkada je izgrađena obilaznica oko sela. Mještani su podijeljenog mišljenja oko svega toga. Dio govori da im je ovo donijelo mir i oslobođenje od prometa, dok drugi tvrde da su ovom izolacijom štošta izgubili jer ih gosti zaobilaze. Ovih ljetnih dana bez obzira na vrućine pronalazim hlad ispod stare murve u dvorištu starosjedioca mjesta; obitelji Kodela . Iz njihova pričanja doznajem da su neke obitelji kao Vižentin, Zakinja, Tirello, Doc, Lakota, Kušće, Korenika-Koronika, Trento, Šverko, Kocijančić, Veronesse, Maurić, Barbier, Jugovac, Škrinjar odavna naselila ova područja. Bavili su se poljoprivredom i manje ribolovom, koji im je služio većinom za prehranjivanje obitelji. Pričaju mi o egzodusu, koji nije mimoišao ovo područje poslije ukidanja zone „STT-a“ Prvo su odlazili intelektualci, zatim svećenici pa potom obično stanovništvo. Za sobom su nosili sve. Namještaj, stoku, alate tako da su ovi krajevi potpuno opustjeli. Nekako s razvojem PIK-a 60. tih godina prošlog stoljeća, a osobito razvojem kooperacije ljudi su se vratili poljoprivredi. Ali da bi se intenzivno mogla obrađivati zemlja trebalo je nabaviti i mehanizaciju. Započelo se s prodajom zemlje obično državljanima tadašnje Republike Slovenije, koji su na tim oranicama započeli s gradnjom svojih vikendica Zanimljivo je kako je u to vrijeme zemlja bila jeftina. Tako je vlasnik djela Finide za svoju prodanu zemlju kupio mali traktor. Tako je započelo naseljavanje ali samo ljeti. Ali zimi sve je bilo po starom. Onih domicilnih niti stotinjak stanovnika dočekalo bi ljetne mjesece. I tako već desetke godina. U ta vremena Slovenci su čak znali ishodovati i malogranične propusnice i po posebnim uvjetima preko malograničnog prometa kupovati jeftino građevni materijal u susjednoj Italiji i graditi svoje vikendice.
U mjestu je nekada radila pošta, bila mala trgovina, turistički ured, ribolovno društvo, dok danas sve zjapi prazno. U ovom mjestu godinama je radio velečasni Zvonimir Brumnić, nosilac crkvenih i svjetovnih priznanja. Crkva je zatvorena, a mise održava župnik iz susjednih mjesta. Obnova crkve započeta je 1877. kada su ojačani zidovi, proširena četiri bočna prozora izgrađen je krov u kamenu, a pročelje je dobilo novi izgled. Obnovljenu crkvu 1879. otvorio je novigradski nadžupnik dekan Nicolo Druscovich. U crkvi se nalaze orgulje koje su 1910. godine dovezene iz Dajle. Zanimljivo je da su one dovezene u Dajlu s otoka S. Giorgio kraj Venecije 1867. Značajnost ovih orgulja je da su one s jednom klavijaturom koje je izradio 1733. Gaetano Amigazzi, restaurirao ih je 1898 Giovanni Cella, te 1957. Vinko Rebolj. Smještene su na pjevalištu iznad glavnog ulaza zatvorene u kućištu, a na pročelju imaju tri otvora svaki s po 7 svirala.

O životu današnje Lovrečice u slijedećem nastavku.

Piše: Zlatan Varelija