Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Lopatica za smeće, škovacera, smeć(t)njak miščaflt, đubrovnik…
Objavljeno: 01.07.2020 u Objavljeno: 09:54
Svaki kraj ima svoje škovace i škovaceru
Rijetki su predmeti koji ljudima trebaju u svakodnevnoj upotrebi, kao predmet s naslova ove kratke priče. Škovacera, iliti škavacera, je li to talijanska ili naša, domaća riječ? Više bi se reklo domaća, jer se u potpunosti udomaćila nego talijanska. Riječ vuče porijeklo iz venecijanskog govora koji je stariji nego talijanski. Ovaj mali predmet poznaju od Kopra sve do Crne Gore pod sličnim imenima.
Od škavacere do škovacijera
U Slovenskom primorju kažu škavacera, a u Dubrovniku škovacijera jer su oni ijekavci. Riječ škavacera ima svoje mjesto i u literaturi, jer pusne novine u Senju nazivaju se „Metla i škavacera“. U Zagrebu i sjeverozapadnoj Hrvatskoj za ovaj predmet kažu mistšaufl, misčaftl, mišafl. Riječ dolazi iz njemačkog jezika u kojem je Mist smeće, a Schaufel lopata. U dijelovima Hrvatske nalazimo i riječ đubrovnik koja potječe od turcizma gdje riječ đubre označava blato. Svaki kraj ima svoju varijantu za lopaticu za smeće. Ipak je to najbolje izrekao Ivan Goran Kovačić u stihu: “Po praven i saki kraj ima sve više smet“ Od riječci smet/smetje u hrvatskom jeziku nastala je riječ smeće, a nastale se izvedenice; imenica metla, glagol mesti pomesti i riječ koja se danas izgubila smetišnica mjesto gdje se odlagalo smeće. ( danas se to naziva deponij)
Neki još njeguju povijest umaškog smeća
Za smeće se u našim krajevima reče i škovace, a smetlar škovacin, jedino mi nije poznato kako se kaže za mjesto gdje odlažu smeće. Riječi ovog porijekla kao i škovacera dolaze iz venecijanskog lingvističkog kruga ( u mletačkom govoru scoazzera, scovazera ili po vulgarnom latinskom scopacea). Mlečani su sa sobom donijeli ovu riječ, ali odlagalište smeća bila im je ulica, jer smeće se jednostavno bacalo kroz prozor ili bilo koji otvor na zidu kuće. Još Pazenatički kapetan početkom 17. st. piše o ogromnoj količini smeća na ulicama Umaga. U nekoliko navrata kroz stoljeća pokušao se riješiti ovaj problem, ali vidljivo je i danas da se taj problem nije riješio. La storia continua.
Sami sebi krivi za nekulturu življenja
Ako u jutarnjim satima želite prošetati gradom dobro morate paziti da ne zagazite u pseći drek iliti govno, posvuda leže masni papiri od zamotanog bureka, plastične vrećice ili ti kese, vrećice od pojedenog čipsa, flipsa i što sve ne. Odavna više ne vidim na ulici u centru grada smetlara, onog domaćeg škovacina gdje pobire smeće iliti škovace. Sve je prepušteno Bogu vjetra - Eolu.
A povod ovog teksta riječi su jedne moje stare prijateljice koja mi je pred neki dan ispričala događaj što joj se tog jutra dogodio: „Pločnikom hodaju dvije mlade djevojke i svaka u jednoj ruci drži mobitel, a u drugoj vjerojatno neko pecivo zamotano u papir. Pri završetku jela papir su odbacile na asfalt i upitah ih: Zašto nisu bacile papir u koš u neposrednoj blizini, A odgovor je bio u stilu: Šuti babo, a što bi radili smetlari! „
Nemojmo se stidjeti naše svakodnevnice te se upitati koliko smo mi i sami krivi za grad prepun smeća? Koliko ljudi danas za svojim ljubimcem počisti i izmet stavi u vrećicu, ali to je drugi, poseban problem na koji ćemo se uskoro osvrnuti.
Tekst: Zlatan Varelija
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
