Ljubavna priča povodom Valentinova: Opsjednutost

Objavljeno: 17.02.2023 u Objavljeno: 12:16

Opsjednutost

1978.

Golema grdobina napuhala se poput ljigavog balona i razjapila gladna usta spremna na napad. Svojim plavo zelenim očima, ukočena pogleda, gledala je netremice žrtvu zguranu u morsku spilju, na dubini od nekih 30 metara. Katarina, zarobljena na morskom dnu, oči u oči sa zastrašujućom morskom spodobom, osjećala je ispod ronilačkog odijela nadimanje grudnog koša, tijesnu kožu,  nekontrolirano lupanje srca kao da će svakog trena eksplodirati. Najglasnije joj je bubnjalo u ušima, dok joj se ledeni znoj razlijevao ispod gumenog odijela. Strašna ribetina od nekih 50-ak kilograma, nije mrdala ni trepnula, djelovala je ukipljeno i nestvarno, ali Katarina je znala njezinu opaku ćud i gotovo hipnotizirano prihvatila pravila njezine podvodne igre. Nije mogla zaurlati u pomoć, nije imala podvodnu pušku, niti kakav oštar predmet, nije imala nikakvu mogućnost samoobrane, jedino se naoružati strpljenjem i hladne glave se nadati da bi svakoga trena mogao doplivati do nje njezin najdraži rođak Tonči s podvodnom puškom jer su zajedno zaronili. Tražit će ju, ali u morskoj spilji teško da bi ju mogao zapaziti. Grdobina kao da je telepatski prodrla u njezine misli, ili je instinktivno osjetila strah koji je Katarinu obuzeo, pa je krenula usporeno, milimetarskim pokretima svog zdepastog kvrgavog tijela u napad, gurajući Katarinu u bezizlaznu tamu. Katarini je ponestajalo kisika u bocama, počela je dahtati, ispuštati balončiće iz usta, gušiti se, a oči samo što joj nisu izletjele iz duplje…Zadnjim je atomima snage hvatala molekule kisika, panika ju je totalno nadvladala i mrak je bivao sve veći, veći i veći, dok je grdobina bila sve bliža, spremna za svoj pobjedonosni napad. Katarina je iz petnih žila kriknula…i zatim se probudila iz noćne more. Grašci znoja sjurili su joj se niz lice, tijelo je bilo mokro kao da je izronila netom iz morske dubine, i teško disala poput astmatičara. Bio je to jedan u nizu od njezinih užasnih, neobjašnjivih snova kojima nije mogla pronaći objašnjene u stvarnom životu. Još jedan kojega je htjela čim prije zaboraviti, toliko mučan i opipljiv da je od tog dana prestala roniti, a grdobinu, koju je obožavala jesti pripremanu na svaki način, odlučila je da neće više nikad okusiti.

1987./1988.

Slavio se doček nove 1988. godine. Stara ekipa prijatelja je već nekoliko godina priređivala proslavu u Lininoj staroj istarskoj kući, smještenoj na padinama Učke koju je naslijedila od svog pokojnog djeda. Prethodno bi je dobro zagrijali, pripremili hrpe drva i na staru bi se godinu okupilo i preko 50 dobro raspoloženih slavljenika koji su tu pristizali na doček iz cijele Istre. Svake godine bi se pridružilo i nekoliko novih lica, pa je fešta bila zanimljivija i puna spontanih iznenađenja.

Poznanstva su se brzo sklapala, jer su svi bili dobro raspoloženi, malo pripiti i ludilo je raslo odmicanjem kazaljki na satu. Katarina je na sebi tijekom večeri povremeno zapazila pogled jedne zgodne crnke, otprilike njezinih godina. U jednom joj je trenutku neznanka pristupila i postavila neočekivano pitanje: “Poznajemo se odnekuda, zar ne?”. To bi pitanje više priličilo frajerima kad žele uspostaviti kontakt s nekom ženom koja im se dopada, ali crnki očito nije ništa originalnije padalo napamet da uspostavi komunikaciju s Katarinom. Čitavu se večer dosađivala, a Katarina razvaljivala svojim vicevima pa ju je to možda privuklo da se uklopi u zafrkantsku grupu.

-Ne znam, možda si me vidjela na malom ekranu. Glumim u ljubavnim serijama, odgovorila je Katarina u svom duhovitom stilu.

-Ne, bez zajebancije već smo srele, ali ne znam kamo te smjestiti. Ime mi je Jasna, i ravnateljica sam Zavičajnog etnografskog muzeja. Govori li ti to išta, pitala je ozbiljno.

-Ne bih rekla, iako sam i ja kulturnjakinja. Samostalna galerijska djelatnost, navela je prebirući u sjećanjima Jasnin lik. Ništa od toga.

- Nevjerojatno, stavila bih ruku u vatru da smo se već upoznale i bile u nekom društvu zajedno, ponovila je.

Nisu otkrile tu enigmu, ali kako je večer odmicala dobro su se raspričale, zabavljale i pjevale do zore. Zaista, činilo se kao da se poznaju dugi niz godina, ali onda ih je nešto u životu razdvojilo. Reklo bi se da su večeras opet obnovile to poznanstvo, veselo koraknuvši u novu godinu, uz obećanje da će se ponovno sresti. Zima je oštrila zube u siječnju i veljači i tek sredinom ožujka Katarina je prihvatila Jasnim poziv da provede jedan vikend kod nje u “dvorcu”. Naime, Jasna je od nedavno živjela s Davorom, novim frajerom, u tvrđi etnografskog muzeja, gdje je jedan dio zamka bio preuređen u stan za potrebe kadrova. U trenucima strasti, Davor bi joj tepao da je njegova princeza, zatočena u tamnici dvorca koju će on osloboditi svih okova i troglavih zmajeva što vrebaju na nju. Taj vikend je Davor otputovao u Zagreb, pa je Katarina prihvatila poziv za druženje. Jasna je u ulozi domaćice pripremala paštu carbonaru, a usput su čavrljale o svom ljubavnom i studentskom životu. Katarini je tutnula  u ruke debeli foto-album s fotkama iz studentskih dana. Tu i tamo bi doskočila opisivati ljude i mjesta na fotografijama. U jednom se trenutku pred Katarinom rasprostirala serija fotki s Jasninog apsolventskog putovanja u Grčku, to jest Atenu. Otputovalo je nekoliko srodnih studijskih grupa s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na jednoj fotografiji je grupa mladih ljudi pozirala na Akropoli.

Velika skupina nasmiješenih djevojaka i momaka, širokih trapez hlača i jeans jakni, stajala je ispred Partenona. Iznenada se Katarini pogled zaledio, pritisnula ju jeza i ostala je bez riječi. Prekrižila se i začudno zavapila:” O Isuse Kriste, pa ovo je moja fotka. Što ja radim s vama u Grčkoj?” Jasna se primakla poblijedevši ubrzo u licu kao kreč. Zamucala je:”  Ne, to ni si ti… To je Lada.” Pa uprla prstom u sljedeću fotku na kojoj Lada stoji sljubljena uz visokog, zgodnog frajera, zaljubljeno se motre, dok dugi plavi uvojci s Ladine kose, vijore na vjetru ostavljajući dojam životnosti, pokretne slike s koje bi mogli svaki tren iskoračiti u sadašnjost. Katarina se naježila od nevjerojatne sličnosti sa svojom dvojnicom Ladom, koja je bila vjeran odraz njezina nasmiješenog lika, kao zrcalna slika. Još i ta kovrčava plava kosa!

-Sada znam odakle se poznajemo. Sjećaš se mog pitanja na dočeku nove godine, evocirala je uspomene Jasna pa nastavila.

-Lada i ovaj zgodan frajer uz nju Brane, bili su kolege na studiju arheologije. Slovili su kao najljepši i najzaljubljeniji ljubavni par na Filozofskom fakultetu. On je još igrao košarku u Lokomotivi, studentice su ludovale za njim, ali on je ludovao samo za Ladom. Svojom luckastom i otkvačenom Splićankom. Bili su naprosto nerazdvojni, od prvoga dana uvijek jednako zaljubljeni. Znaš, to su one ljubavi koje se dogode jednom u životu, kad naprosto sretneš svoju srodnu dušu i osjetiš puninu, da si sada potpuna osoba. Ljubili su se zavidno sve četiri godine faksa, pa zatim ostali raditi kao asistenti na faksu. Upisali magisterij i pratili jedan drugoga u svemu, ispričala je Jasna, te u jednom trenutku navukla tužan izraz lica.

- Čim sam diplomirala, napustila sam Zagreb, doselila u Istru, i izgubila ih iz vida, kao i mnoge kolege s faksa. Onda sam pred tri godine na jednom stručnom seminaru čula da je Lada umrla na jesen 1978. U 27 godini života. Navodno od akutne leukemije. Sve je kratko trajalo, operacija koštane srži nije uspjela i ustvari je podlegla upali pluća. Navodno se Brane nakon toga nikad nije uspio oporaviti od gubitka svog najljepšeg dijela sebe, završila je sjetno kazivati ovu tragičnu ljubavnu priču, dok je Katarina još nekoliko momenta buljila u njihovu fotografiju, prepoznavši sebe na fotki, ali svjesna i sretna što to nije njezin lik i njezini plavi uvojci!

1990.

Početkom 1990. pokrenuta je inicijativa osnivanja prve Galerije suvremene umjetnosti u Istri. Katarina je imenovana koordinatoricom projekta, a SIZ kulture Zajednica Općina Istre i Rijeke osnovala tročlanu komisiju stručnjaka koji su morali utvrditi uvjete i dati zeleno svjetlo za početak rada galerije. Prvi je sastanak organiziran u Muzeju suvremene umjetnosti Rijeke. Katarina je uranila te se prva pojavila u uredu direktora muzeja. Dr.sc. Branimira Madjera. Zatekla ga kako sjedi pognute glave nad nekim dokumentima. Zakašljala se i glasno izustila: ”Dobar dan!”. Podignuo je pogled prema njoj, otvorio usta da uzvrati pozdrav, ali je iznenada zanijemio. Nad golemom prostorijom, u secesijskom stilu, nadvio se oblak tišine. Katarina je oćutjela neku neobjašnjivu nelagodu. Ustao je zaslijepljen njezinom pojavom i krenuo usporenim koracima prema njoj. Dok se primicao, shvatila je da je on zapravo onaj Brane iz Jasninih studentskih dana, tragičar iz dramatične ljubavne priče. Odjednom je vidno ozaren pružio ruku Katarini, privukao ju neočekivano k sebi pa zaneseno upitao: “Mogu li te poljubiti?!” Katarina je ostala zatečena, pa čak i neugodno iznenađena, ali se pribrala i u svom duhovitom stilu rekla:” Sada sam tu službeno, i ostanimo službeni, a kasnije možemo biti intimniji i ljubiti se…” Sastanak je protekao u vrlo radnom tonu, a kasnije, a kasnije…Dogodilo se nešto neizbježno, bolje rečeno sudbinski. Brane ju je pozvao na ručak. Katarina nije mogla odbiti. Tjerao ju neki Vrag.  Brane je blistao od sreće, ne skrivajući simpatije prema njoj, a svako toliko je ispalio pokoju Amorovu strelicu. Katarinu je podsjećao na zaljubljenog mladog Werhtera, koji je u dubini srca jako patio, ali sada je njegova djeva uskrsnula i pružila mu drugu šansu. Uživao je u tom susretu, ali kao da se čitavo vrijeme propitkivao tko je ustvari ta žena s plavim uvojcima koja sjedi s njim za stolom i vraća ga u život? Katarina je osjećala te njegove slutnje i previranja, ali i sama je bila zbunjena cijelom situacijom i pojavom. Laskala joj je njegova pažnja, duhovitost, slične sklonosti i pogledi na umjetnost, književnost…život. Ćutila ga je neopisivo bliskim kao da se poznaju oduvijek. Na trenutke, dok je prepričavao neke crtice iz života, bljesnuo bi joj pred očima neki prizor, scena iz prošlosti, déjà vu, kao da je odista to već s njime proživjela. Tajanstven je život u dubinama ispod morske površine i bila je znatiželjna kamo on vodi! Na odlasku ju je čvrsto zagrlio, gotovo je ostala bez daha, pa strastveno ljubio. Bili su u nekom bunilu.

-Osjećam se kao da mi je prvi put, stidljivo je priznao. Tu večer Brane nijednom nije izgovorio Ladino ime, ali Katarina je bila svjesna njezine fluidne prisutnosti oko sebe.

I tako su započeli najljepšu ljubavnu romansu tog ljeta. Katarina nije vjerovala u one priče o duhovno srodnim osobama, sličnostima koje se privlače i nadopunjuju, ali to joj se očito dogodilo. Brane kao da je čitao njezine želje, njezine  strepnje, njezine snove. Bili su povezani na jednoj visokoj energetskoj i mentalnoj sferi, da je Katarinu plašilo koliko ju ispod kože poznaje i koliko se uvukao u svaku njezinu misao. Osjećala bi se u njegovu prisustvu istodobno opušteno, ali i sputano. Zaljubljeno, ali i zatočeno. Onda je krenula faza identifikacije s Ladom. Njegove rečenice su sve više započinjale sa: “…Znaš, Lada je voljela crvenu boju…”

Obožavala ju je i Katarina.

“…Znaš, Lada je voljela slušati Vivaldija”.

Obožavala ga je i Katarina. Njegova „Četiri godišnja doba“ osobito.

“...Znaš, Lada je voljela ruske klasike…”

Obožavala ih je i Katarina. Ljermontov je bio junak njezinoga doba.

“…Znaš, Lada je voljela roniti u Bračkom kanalu…” Nekada je to obožavala i Katarina. Tamo je prvi put i zaronila.

“…Znaš, Lada je bila Splićanka i na misu je odlazila u crkvu Svetog Franje…”

Katarina je studirala na Filozofskom fakultetu u Splitu i svake nedjelje odlazila na misu u crkvu Svetog Franje. I sličnih je usporedbi bilo sve više,  postajale su sve učestalije. Sličnost s Ladom ju je impresionirala. Znala je da ju Brane iz dana u dan sve više obožava, kao i ona njega, ali negdje u najskrovitijem dijelu uma, ova sličnost ju je gušila i progonila, i silno se trudila paranoične misli udaljiti iz sebe.

Te godine, na Katarinin 27. rođendan, koncem kolovoza, Brane je organizirao proslavu. Odabrao je restoran Bevandu i riblji meni. Katarina se pojavila u crvenoj svilenoj haljini, priljubljenoj uz vitko tijelo, preplanula od sunca i blistava od sreće te ljubavnog zanosa. Haljina je imala duboko otvorena leđa, pa kad se u jednom trenutku okrenula Brane joj je liznuo  desno rame i mangupski izjavio.

-Kad budemo na nekoj izložbi, stajat ću iza tebe i izlit ti čašu crnoga vina po kralježnici da vijuga  kao Crvena Rijeka po tvom nagom tijelu. Tako sam jednom prilikom napravio Ladi i snažno je zaurlala, a ja sam se folirantski ispričavao.

Katarina nije ni prozborila. Zasmetala joj je Lada u toj rečenici. Prije donošenja večere, darovao joj je knjigu Iljfa i Petrova “Dvanaest stolica”. Ispisao je posvetu:  „Ne može se napustiti samoga sebe!“ Naravno, tu je knjigu Lada obožavala. Katarina je hinila oduševljenje, ali bila je uznemirena. Onda je na stol stigla pohana grdobina i Katarina je bila zgrožena. Tu ribu ne jede godinama, još od onog prokletog susreta u snu 1978. Naježila se i protrnula kad je Brane tugaljivo nastavio pričati o zadnjim trenucima života njegove Lade.

-Obožavala je grdobinu, a posebno pohanu. Na dan smrti, kao da se oporavila. To je onaj fenomen latentnog oporavka prije umiranja. Učinilo mi se da bi se mogla izvući. Zaželjela je pojesti grdobinu i ja sam se sjurio do restorana Korčule po jednu porciju. Sve su brzo pripremili, žurio sam natrag u bolnicu. Bolničkim hodnikom je lebdio mirisni oblak koji se širio iz ribe, trčao sam, takmičio se s vremenom. Lada je na samrtničkoj postelji duboko udahnula vonj ribe, mora, svoje Dalmacije. Kao malom djetetu pitao sam ju. Gurao joj komadić bijelog mesa u usta, ali Lada je počela hroptati, držao sam je čvrsto za ruku, sve je teže disala, stenjala, nestajala, a onda joj je niz obraz kliznula jedna suza…I samo je duboko izdahnula i prestala disati zauvijek, dirljivim tonom Brane je izbacio iz sebe bolna sjećanja, kojih se očito nije bio još oslobodio.

-Katarina, Lada je imala 27 godina kad mi je izdahnula na rukama i ne bih mogao podnijeti da još jednom izgubim ovu ljubav, priznao je ranjiv. Katarinu je njegova tuga sablaznila i duboko  uzdrmala, ali više nije bila sigurna koga on zapravo voli. Ladu? Uspomenu na nju? Katarinu koja nije, i ne može biti Ladino utjelovljenje, ali nipošto niti želi biti njegova Lada. Opsjednutost, to je njegova čista opsjednutost, ponavljala je u sebi. Te je večeri Katarina opet usnula onaj grozomoran san o grdobini. Identičan kao prije 12 godina dok je ronila u Bračkom kanalu. Danas je shvatila jezik simbola u tom snu. Primila je jasnu poruku da mora odstupiti daleko iz ovog ljubavnog trokuta.

Bez ikakvog telefonskog poziva i objašnjena otplovila je na Hvar. Smjestila se u hotelu Amfora. Ponijela je nekoliko knjiga u koferu, među ostalima i “Dvanaest stolica”. Zaista odlična knjiga! Uživala je u svakoj pročitanoj stranici i nije se prestajala smijati dok je čitala. “Dobar odabir. Imala je Lada ukusa” pomislila je tada. I kako to već biva, kad se zatvore sva vrata u životu, negdje se otvori prozor spasa. Katarini se na Hvaru dogodilo ekspresno ljubavno čudo. Zapetljana kao u nekoj paukovoj mreži, zaljubljena, izgubljena, ranjena, zbunjena u svojoj bezizlaznoj situaciji i patnji naletjela je na kapetana duge plovidbe Nika, prvog časnika na brodarskoj kompaniji iz Splita, Jadroplovu. Kasnije je mislila da je to bilo Božje poslanje. Zatekao se kod svog prijatelja tih dana. Slučaj je htio da se upoznaju u samostanu benediktinki, gdje je otišla pogledati čipke od agavine niti. I Niko je kupovao jedan mali ukrasni podmetač ili kako mu je rekla Katarina po istarski, čentirn, svojoj majci na dar. I da ništa u životu nije slučajno, odnosno da je sve predestinirano,  da živimo u skladu s božjim pravilima, ali toga nismo svjesni, nešto je o tome filozofirao Platon. Tako je i Katarini valjda bilo predestinirano sresti kapetana Niku, i nakon nekoliko tjedana platonske, pa zatim vrlo umirujuće i utješne ljubavi izgovoriti u crkvi Svetoga Franje u Splitu, sudbonosno: „Da!“ I Katarina je ostatak svoga života provela u sretnom braku s pomorcem, kapetanom Nikom. Doduše, znala bi ponekad predbaciti sebi da je htjela prevariti sebe i plamteću strast pa je utekla u mirnije vode, da se uplašila pred naletom vulkanskih emocija, ali nikad nije otkrila onaj pravi misterij u toj vezi s Branom. Tko je zapravo bila ona i koga je on u tom odnosu uistinu volio? Jesu li jedan i drugi voljeli projekciju mrtve ljubavi u sebi? A možda odista postoje dvojnici na ovome svijetu, pa kad umre jedan, onaj preživjeli čitav život nastavlja tražiti onu izgubljenu srodnu dušu. Brane joj je samo jednom, nekoliko dana prije vjenčanja, poslao pismo koje nije nikad otvorila. Nije se usudila. Jednostavno, zbog bojazni, jer nije bila sigurna koju bi osobu u sebi mogla probuditi. Ladu ili Katarinu?!

2022.

Nakon proslave trideset godina zajedničkog života, u dobru i zlu s kapetanom Nikom, odlučili su se na veliko preuređenje kuće. Katarina je obećala veliki dio svojih dobro uščuvanih knjiga iz kućne biblioteke darovati Gradskoj knjižnici. Bilo je tu duplih naslova, bilo je onih koje neće više nikad pročitati, a mnoge nisu doživjele svoj reprint i postale su raritet. Tako joj je prilikom spremanja u ruke došla knjiga „Dvanaest stolica“. Zatreptala je, i uzbuđena probudila stare uspomene. Čitala je posvetu. „ Ne može se napustiti samoga sebe!“ Nije istina, procijedila je sebi u brk, kao da nakon 30 godina grizodušja traži opravdanje za svoj naprasiti postupak. Tada je između korica zapazila kovertu s pismom kojega joj je Brane poslao nakon njezina iznenadnog bijega. Otvorila je kovertu i na bijelom listu papira ugledala dobro znani krasopis. Poluglasno je izgovarala tek nekoliko uredno sročenih rečenica.

„ Bio jednom jedan pas. Tužan pas. Nakon smrti voljenog gospodara nitko ga nije htio usvojiti, a mogao je još puno ljubavi pružiti. Sjeo je jednom ispred mesnice, a mesar mu je bacio kost koja mu se zalijepila za gubicu. I svaki dan je netko prolazio i bacao mu kosti jer su mislili da je gladan i prosi. A kosti je bilo na pretek pa su mu se zalijepile za glavu, noge, rep, rebra, leđa…Sve dok jednog dana nije izgledao kao kostur. Tražio je samo ljubav, a ne kosti. Bio je sit, ali je u sebi ostao samo jedan tužan pas.“

Tvoj tužan pas

P.s. Želim ti da se jednoga dana udaš za muža pomorca. Sačuvat ćeš svoju osobnost i imati ljubavi dovoljno koja te neće gušiti poput moje.

Piše:Sanja Bosnić