Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Ljetna priča: Čarobna ledena kuglica
Objavljeno: 02.07.2020 u Objavljeno: 09:36
Priča o sladoledu, jednoj od najdražoj, a ujedno i jednoj od najstarijih slastica
Malo je ljudi koji ne vole ovu čarobnu kuglicu zvanu sladoled. Još od najranijeg djetinjstva oduvijek me privlačila ova slastica. Sjećam se i prvih kuglica. Prvu sam naime kuglicu probao još davnih pedesetih u gradu mojega djetinjstva, Puli. Još se sjećam slastičarnice na Đardinima, zvala se Mignon u kojoj sam probao prvu kuglicu slastice, a zna se, to je bila čokolada. Tada još nije bilo različitih okusa, tek njih nekoliko: čokolada, vanilija, kasnije citron, punč i tek poslije razne lepeze okusa.
Stručnjaci tvrde da više od polovice sladoleda pojedu odrasli, a neke statistike govore da se u SAD-u više od polovine sladoleda pojede zimi. Priča se kroz legende da je jedan od preteča kušanja i obožavanja sladoleda bio rimski car Neron. Za ljetnih se žega studenim slastima podavao naređujući da mu barem jednom tjedno sa Alpa donesu malo snijega, a zatim ga pomiješaju s voćnim sokovima koje je obožavao. U toplim ljetnim mjesecima stari su Rimljani guštali u sitno narezanom voću pomiješanom s medom i to sve umiješano u snijeg s Alpa. Ipak, prvi sladoled daleko je stariji. Njegovo podrijetlo veže se uz kineskog cara Cheng Tanga od Shanga (1675. – 1646. p.n.e). O njegovoj vladavini, jednoj od preteče modernog vladanja, možda nekom drugom prilikom, ali je značajno da se sladio slasticom nalik današnjem sladoledu, mješavinom leda i mlijeka. Vjerojatno je prvi Europljanin koji je probao sladoled bio Marko Polo. Radeći punih sedamnaest godina kod Kublaj kana, Marko Polo upoznaje sladoled, te povratkom u Italiju sobom donosi i prvi recept za izradu ove slastice. Po tom receptu, u snijeg bi umiješali jakovo mlijeko i dobili gušću kremastu strukturu. Dodavanje mlijeka u snijeg uzelo je toliko maha da su se mnogi tadašnji talijanski bogataši sladili ovakvom slasticom. Pa ipak, prvi pravi sladoled, na jug Italije donijeli su Arapi. Vještinom zamrzavanja sladoledne kreme upoznali su Talijane, današnje velemajstore u pravljenju ove slastice. U Evropi on je prihvaćen tek poslije 1500. godine, kada je serviran na svadbi Katarine de Medici i francuskog kralja Henrya II. Preko La Mancha stigao je u 17. Stoljeću, a postao je poznat kada je poslužen na banketu kralja Charlesa II. On je naime bio toliko opsjednut slasticom da je kuharu platio veliku svotu novaca kako bi zadržao recept. Ali kako to obično biva po svrgavanju Charlesa II kuhar je slijedećem vladaru također odao tajne ovoga recepta. A u Ameriku, koja će postati najznačajniji potrošač i proizvođač ove slastice, stiže u 18. stoljeću. Prvi sladoledni salon otvoren je u New Yorku 1760. Godine, a prvu reklamu ove slastice objavio je ugostitelj Philip Lenzi 1774. godine u njujorškim novinama. Prvi stroj za kućno spravljanje sladoleda izradila je Amerikanka Nency Johnson (1846.) a prva masovna proizvodnja započinje samo pet godina kasnije (1851.) u Baltimoru u radionici Jacoba Fussella „kralja sladoleda“.
Moje djetinjstvo nije vezano uz ovaj kraj, no neki od mojih poznanika koji su odrastali sa poratnim Umagom dobro se sjećaju Mustafe i njegovog sladoleda. Njegova prva slastičarna nalazila se u Dantevoj ulici. I kada bi svojim kolicima na kojoj se nalazio sladoled u ledenoj posudi, prošetao današnjom Trgovačkom ulicom, mi djeca, vrištali smo i za rukave vukli naše roditelje da nam kupe ovu čarobnu slasticu. I dok bi on žlicom grabio sladoled iz posude i stavljao ga na kornet, nama bi oči zaigrale od sreće. Kasnije se Mustafa preselio u današnju Trgovačku i godinama je to bilo kultno mjesto gdje smo se sastajali. Uz kavu, a ljeti sladoled, morao si biti kod Mustafe da budeš viđen. Danas su neka druga vremena, vremena kojom je ova slastica spojila sva godišnja doba i ne čeka se više Prvi maj za prvu kuglicu. U svako doba kupujemo industrijske sladolede, koliko hoćemo i po ukusu kakvog želimo, priča mi moj dugogodišnji prijatelj, odrastao u Umagu.
Ližete a ne znate kako je do toga došlo?
Do sladoleda na štapiću došlo je slučajno 1905. godine. Jedanaestogodišnji Frank Epperson je drvenim štapićem izmiješao sodu u prahu s vodom. Slučajno ostavljena čaša na balkonu uslijed niskih temperatura se zamrznula i tako postala sladoled na štapiću. Ovaj patent Frank je patentirao tek 1923. godine, a već do 1928. proizvedeno je preko 60 milijuna ovog proizvoda. Prvi kornet (jestivu čašicu) patentirao je talijanski useljenik u SAD, Italo Marchiony, sladoledar sa Wall Streeta, čime je ovaj proizvod u potpunosti zaživio, slobodno izlazeći iz sladolednih salona, slastičarnica i ostalog. Sladoled na štapiću „ Eskimo Bar“prvi je proizveo sladoledar iz Iowe, Chris Nelson, a prvi sladoled preliven čokoladom pojavio se 1934. godine. U nas su prvi sladoled na štapiću proizvele 1958. godine „Ljubljanske mlekarne“, a po jednoj djevojčici nazvan je „Lučka“.
Pitam se je li i vas, kao i mene, sladoledni štapić podsjeća na onaj kojim bi nam liječnici pregledavali grlo?
Piše: Zlatan Vareljia
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
