Literarno – politički zapis: Bejrut danas, kroz prizmu Orijane Fallaci

Izdvojeno :

Objavljeno: 08.08.2020 u Objavljeno: 14:37

Bejrut kao nekad, u vatrenom kaosu

Ovih dana je svjetsku javnost ponovno zatekla strašna vijest. Ogromna eksplozija u skladištu amonijevog nitrata u Beirutu, devastirala je grad, ubila preko 135 i ranila oko 5000 ljudi.
Posljednjih godina kao da smo pomalo zaboravili na Bejrut i Libanon, jer se život u njima odvijao, rekli bi u sjeni drugih većih događanja na Bliskom istoku. Ova zastrašujuća eksplozija, vraća nam u sjećanje dugogodišnji građanski rat u Libanonu koji je trajao od 1975. do 1990.godine.
Poznata talijanska ratna dopisnica i spisateljica Oriana Fallaci, napisala je roman INSCIALLAH, prvo izdanje 2000, inspiriran zbivanjima u tom gradu, u kojem je, opisala život u Bejrutu, neposredno nakon eksplozije auto- bombe u kojem je stradalo 307 američkih i francuskih vojnika iz kontigenta međunarodnih snaga UN-a.
Fallaci je u svome romanu opisala fiktivne likove, s njihovim izmišljenim pričama i ratnom dramom. Događaji koje opisuje su temeljeni na stvarnim doživljajima, a dokumentristička su i ratna zbivanja u kojem se priča odvija.

Matematičar u ratnim strahotama

Sve počinje s Angelom, vojnikom iz talijanskog kontingenta mirovnih snaga, koji u besanoj noći, ispružen na svojoj ležaljci, razmišlja o sentimentalnom kaosu u kojem se našao prije dva mjeseca kada se spetljao sa Ninette u Bejrutu. Prekrasna žena! Duga lepršava smeđa kosa, nemirne ljubičaste zjenice oka u kojima su izgarale sve želje svijeta, napučena usta, oštre i ponosne osobine kraljice barbara i tijelo od kojeg zastaje dah.
Angelo je, ustvari, matematičar koji je sasvim slučajno, na nagovor, postao vojnik mirovnih snaga. Dok putuje vlakom na fakultet u Milano, Angelo vježba i prevrće matematičke formule… U vlaku si koji ide 15 km na sat, a vani kiši. Sjediš pored prozora s lijeve strane gledajući u smjeru u kojem se vlak kreće i vidiš jednu kap kiše koja pada na staklo, s desna na lijevo, zaobljena, formira kut od 30 stupnjeva u odnosu na vertikalu. Poslije, vlak ubrzava, ide 20 km na sat i kut formiran od kapljice vode se mijenja, postaje 45 stupnjeva u odnosu na vertikalu. U prvom i drugom slučaju, kojom brzinom pada kap kiše ? Ne, nije istina da je matematika jedna rigidna nauka, jedna stroga disciplina. Ona je jedna zavodljiva umjetnost, mađioničarka koja može obaviti tisuću čarolija i tisuću čuda. Može postaviti red u neredu, dati smisao besmislenim stvarima, odgovoriti na svako pitanje. Može čak, pružiti ono što u suštini tražiš: formulu života zaključuje Angelo i preklinje stvarnost u kojoj se zatekao.
„…Porca vacca, quante frottole gli avevano dato a bere per portarlo via da Milano e fregarlo a Beirut. Che questa sarebbe stata una nobile impresa, un'esperienza di cui andare orgogliosi, che gli abitanti della citta' lo avrebbero accolto a braccia aperte, che quella povera gente aveva bisogno d'essere aiutata a ritrovar la pace. Bugiardi, farabutti, mascalzoni. In nome di qualle principio un ragazzo appena uscito da scuola deve rischiare la pelle per un paese che da anni tormenta il mondo con le bombe sugli aeroplani,le sparatorie negli aeroporti,i sequestri, i ricatti, le prepotenze in casa altrui?, si domandava Angelo.

U Italiji je smrt nešto sasvim drugo

Angelo, da je znao, ne bi nikad tražio da ga stave u spasilačku ekipu. A sada se našao, s maskom na licu i štihačom u ruci kako kopa i traži preživjele nakon eksplozije auto-bombe. Porca vacca, che carneficina! Tko bi ikad rekao da smrt može biti takav pokolj?! U Italiji, smrt bi simbolizirala prabaka koja bi se ugasila od starosti i bila bi položena na krevet gdje je izgledalo kao da spava. Među cvijećem i svijećama te rođacima koji recitiraju Requiem Aeternem. Smrt je bila motociklist koji se razbije u sudaru s autobusom na autocesti Firenze-Bologna. Oni radnici s autocesta ga pokriju plahtom, a ti prolaziš i ne vidiš leš, samo jedan slomljeni motocikl. Smrt je bila i Sicilijanac koji je emigrirao u Milano, odnosno u tvoj kvart i tamo izazvao drugog Sicilijanca te primio ubod nožem u trbuh.
A ovdje ? Podigneš nekako metalnu ploču ispod koje leži Francuz, jedva diše ali se napreže da ti se nasmiješi i ponavlja: „Merci, merci…“ Metalna ploča pada, a od vojnika, ostala je samo palačinka od mesa i kostiju. A kako zaudara smrt ? Kao miš koji je prošlog ljeta završio u kantu ulja, a mama je uporno govorila, nešto smrdi, nešto smrdi.
Ne, Angelo da je znao, opet bi tražio da ga stave u spasilačku ekipu.Jer da je spasio barem jednu osobu, jednu jedinu, osjećao bi se manjim idiotom, manje naivan i lakovjeran. Osjećaj bi bio lijep.
Na kraju tog dramatičnog dana Angelo se vraća u vojarnu, umoran fizički, rasturen psihički, nakon svih strahota koje je vidio i rukom dotaknuo, u nastojanju da spasi barem nekoga.
A tamo ga čeka Ninette. Hoda gore-dolje, ispred karabinjerskog kontejnera, očaravajućeg lica, pomalo izobličenog strepnjom, lijepog tijela ,napetog od nestrpljivosti i čim je kampanjola usporila, potrčala mu je ususret i radosnim glasom uzviknula: „Darling, darling, živ si, hvala Bogu!“

Dvoje stranaca u strastvenom zagrljaju

Taj ljubavni odnos između Angela i Ninette je neobičan, čudan .On vojnik, Talijan, zapadnjak, matematičar. Ona djevojka iz Beiruta. Nepoznatog podrijetla, nepoznatog obrazovanja, vjere i kulture.
U početku, Angela i ne zanima tko je ova djevojka ? Njemu je važna njena ljepota, senzualnost, fizički kontakt, ljubavni zanos i… krevet. U krevetu, po hotelima, gdje Ninette nikada ne pokaže osobne dokumente već potkupljuje portira, Angelo uživa u fizičkoj ljubavi i ne razmišlja o osobi, tko je ta Ninette.
Za Angela je Ninette stvar, sredstvo za uživanje i njemu je to dovoljno. Sve do dana, kada ju Angelo potraži u njenoj sobici, željan fizičke ljubavi, i umjesto Ninette na krevetu pronađe pismo. Pismo je napisano na engleskom jeziku koji baš ne razumije dobro, pa je primoran zamoliti kolegu Martina da mu ga prevede.
Martino baca pogled na rukopis, elegantan i siguran, pogleda prve rečenice, pa zatim potpis, pocrveni, diže pogled i kaže: “Ne previše je osobno, ne mogu ja to…“
Ali promukli glas intervenira, pa Martino čita riječ po riječ.

Ja sam BEJRUT

Dragi, netko će ti prevesti.Naravno, žao mi je da si primoran,da bi saznao sadržaj, zamoliti nekog da ga prevede. Taj netko će svjedočiti odnosno, suditi našoj priči. Kad bih mogla pisala bih na francuskom, jezik koji perfektno poznajem,lAli ne mogu. Ne želim, ne smijem i nije moja krivnja kada tvoj Boltzman, matematičar, kaos objašnjava formulom. Pažljivo sam te slušala one noći kada si mi pričao. Sve sam registrirala, tvoju nelagodu kada čuješ lavež pasa lutalica, noćne more zbog odrubljene glave u kacigi i djeteta bačenog u školjku za WC. Tvoj san da se nastaviš baviti matematikom i željom da pronađeš formulu života. Zavidna zbog tvoje fasciniranosti gospodinom Boltzmanom i utjecajem kojeg ima na tebe, željela sam otkriti tko je bio on. Rođen u Beču 1844.,docent fizike i matematike, na sveučilištu u Grazu i Munchenu, nije umro od starosti. Počinio je samoubojstvo u Italiji, koja slučajnost, u dvorcu Devinu, kraj Trsta. Jadni Boltzman, možda nije izdržao kad je dokazao ono što i novorođenčad zna, nepobjedivost Smrti i zbog toga joj se i prepustio prije vremena.
Fizička ljubav mi se sviđa, valjda si primijetio. Ali, razlog nije u uzbuđenju koje nas opij, već u druženju koje nam poklanja i uzima k srcu. Naš je samo jedan tjelesni kontakt, dodir kože, govorio si, jedna vježba seksa, zahvalna gimnastika, dijalog gluhonijemih. Nije mi dovoljno, govorio si, preferiram prijateljstvo. Šteta, što nisi čuo niti jedan slog onoga što sam ti govorila! Nemoj nikada očekivati od prijateljstva ono što ljubav proizvodi. Prijatelji ne mogu zamijeniti ljubav. Prijatelji znaju biti prolazni, imaju svoj život, mogu biti prijatelji tvojih neprijatelja. Idu i dolaze, kada im se čini, ili kada im treba, i lako zaboravljaju na tebe. Kada odlaze obećavaju brda. Možda i u dobroj namjeri. „Računaj na mene, obrati mi se, zovi me…“ vele, a kada ih potražiš, u većini slučajeva ih ne pronađeš.
Tko sam ja ? Da, jednom prilikom si potajno pretraživao moju torbicu. Vidjela sam dragi, vidjela. Ispričala sam ti tko mi je bio otac i zašto ne smijem govoriti francuski. Nisi pokazao previše interesa. Kada bi htio, nastavila bih onaj razgovor. Čak bih ti pustila kopije dokumenata koje si tražio u mojoj torbici. Dokumenti koji pokazuju moje pravo ime i prezime, datum rođenja, moju adresu, koji na neki način reflektiraju prošlost ovoga grada, sretnu prošlost, tužnu sadašnjost i jako nesigurnu budućnost.
Dodala bih da sam u sretnoj prošlosti, imala sve što može željeti jedna privilegirana žena, da u ovoj tužnoj sadašnjosti nemam ništa, osim apsurdnog križnog sidra i i mnogo stvari koje posjedujem, ali prezirem. Znam da je lakše plakati punog želuca u lijepoj kući i znam da zvuči banalno, biti bogat ne znači i biti sretan.
Ako rezimiran svoj portret u šali reći ću: „Ja sam Bejrut. Ja sam jedna poražena osoba koja odbija predati se, jedna umiruća koja odbija umrijeti. Ja sam poludjeli pijetao koji kukuriče u pogrešno vrijeme, pas lutalica koji laje noću. Ne sramim se. Znaš i psi lutalice ponekad laju je traže drugara ili drugaricu kojeg će voljeti i od kojih će biti voljeni.“
Dulcis in fundo. Da li si se zapitao zašto sam odabrala tebe, nepoznatog gosta, stranca kojeg sam srela zbog jednog slučajnog gurkanja, da umirim svoju potrebu za ljubavlju. Odgovor će te zaboljeti. Ne dragi, nisam te odabrala zbog tvojih velikih plavih očiju, lijepoga lica i atraktivnog tijela. Izabrala sam te jer me tvoje oči, obraz i tijelo podsjećaju na nekoga tko je umro i koga sam jako voljela. Upitat ćeš se zbog čega usprkos tvojem tvrdoglavom odbijanju, umjesto da ga volim kroz tebe, ja sam tebe zavoljela. Odgovor će te utješiti. Zato što se ne može voljeti umrlog zauvijek. Život to sprječava, odnosno zabranjuje, i zato što je to u tvojoj moždanoj hladnoći, dok je u tebi još sve tako živo. Živa je tvoja kriza, žive su tvoje sumnje, tvoji mukotrpni napori da shvatiš neshvatljivo, objasniš neobjašnjivo. Na isti način kao što se ne može voljeti mrtvog zauvijek, ne može se zauvijek voljeti nekog tko nas ne voli. Od danas, ne volim te više, ne želim te više.Ne bih te željela niti da si došao da mi kažeš da si otkrio ljubav prema meni.
Pozdravljam te moj lijepi Talijanu, moj bivši drugaru moje samoće. Okrećem ti leđa i želim ti da pronađeš formulu koju tražiš. Formulu Života. Postoji dragi, postoji. Ja ju poznajem. I nije u nekom matematičkom pojašnjenju. Nije ni kod, a ni neki laboratorijski recept. Jedna obična riječ, ne obećava ništa, upozoravam te. Za uzvrat, pojašnjava sve i pomaže.
Tvoja, odnosno ne više tvoja, Ninette.

Roman koji kao ni jedan drugi povezuje dva Bejruta danas

Uslijedila je mukla tišina. Zatim je Martino vratio pismo i uputio se prema vratima gdje se zaustavio na trenutak : „O, koliko si bio sretan Angelo, rekao je s glasom punog žaljenja, a nisi znao...“, čeznutljivo je izgovorio.
Roman INSCIALLAH, napisan je na 795 stranica i nije bilo lako izdvojiti neke zanimljive dijelove, a kada je Oriana Fallaci u pitanju, sve je zanimljivo i čita se u jednom dahu.
Ovaj roman, možda kao nijedan drugi, opisuje život u gradu koji je toliko puta nastradao, bio poprište međuvjerskih i drugih, osvajačkih ratova, gdje su ljudi navikli svakodnevno se nositi s prijetećom smrću, ranjavanjem i gubitkom svojih najdaražih.
Oriana Fallaci je iza sebe ostavila mnogo knjiga, dokumentaraca i novinskih napisa, kao pisac i ratni dopisnik. Knjige poput Un uomo,Intervista con la storia, La Rabbia e l'Orgoglio, La Forza della Ragione, pročitao sam s velikim interesom, jer Oriana svog čitatelja ne ostavlja ravnodušnim.

Piše i preveo dijelove romana: Veljko Ivančić

Ostale vijesti iz kategorije